Smo(t)ra folklora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da, samo jednom, a tada posve zasluženo, prije točno deset godina. Brazil 2014., Papetova generacija, pobjeda protiv Irana, otpor Argentini, i da, nije bio ofsajd protiv Nigerije. Sve od tada, pa do sada, uglavnom, sivo je i sumorno.

I, iako bi svaka druga zemlja koja ne sudjeluje na Europskom prvenstvu, u nedostatku patriotskog naboja zbog nesudjelovanja vlastite reprezentacije, sve ono što se događa u Njemačkoj gledala razmjerno inertno, navijajući možda samo da bude što bolji nogomet i time veće uzbuđenje i spektakl uživanja u nogometnoj igri, Bosna i Hercegovina posve druga je priča.

Ovdje je svake dvije godine, plasirala se ili ne, bosanskohercegovački festival lokalne nesnošljivosti, netrpeljivosti i navijačkog pretjerivanja. Podvlačim, potpuno nevezano za plasman reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Plasman proizvoda

Da skratim, Bosna i Hercegovina obično ne ode, ali zato se plasiraju Srbija i, puno češće i obično puno žešće, Hrvatska.  Na radost svih onih navijača u Bosni i Hercegovini koji za državnu reprezentaciju imaju sluha kao za gluho glamočko kolo, ali zato strasno ljube grb s ocilima ili crveno-bijelim poljima. Posebno ovi drugi, jer Hrvatska ne samo da se plasira, nego i zna otići daleko. Nedokučivo daleko.

Zašto pola države ne navija za državnu reprezentaciju, odnosno navija za Hrvatsku i Srbiju, ne treba  nikome posebno crtati, osim ako nije u pitanju netko tko je prespavao zadnjih barem 30 godina. Ili se pravi da ih je prespavao. Ili se ne želi snalaziti u našim identitetskim i percepcijskim bespućima, praveći se da ih nema.

Zašto se o svakom velikom nogometnom natjecanju ovdje jave uvijek isti tipovi ljudi, sa uvijek istim tezama, uvijek istim  prepiskama i uvijek istim forama, kojima se želi izazvati bijes ili nipodištavanje onog drugog, ni to ne treba posebno objašnjavati. Koliko god izgledalo nadrealno sa strane, to nogometno ratovanje svim drugim sredstvima samo je nastavak pravog ratovanja svim raspoloživim sredstvima.

Prijatelji, je l' vam žao?

Ovdje nema fizički nepopravljivih žrtava kao u ratu, ali ima nepovratno izgubljenih poznanstava, preko noći zbog jednog vrućeg komentara izbrisanih višedecenijskih prijateljstava, odfrendavanja i blokiranja…a sve nakon žučnog uvjeravanja po pitanju pripadanja, identiteta i mjesta rođenja.

I, iako se normalnog života željnom čovjeku to pretjerivanje zna ogaditi, nema mu druge nego stati uz onu staru – bolje i ovako nego da stvarno puca. No, ni on ne može ostati hladan na činjenicu da svaki novi kvalifikacijski ciklus i svako novo Prvenstvo, iza sebe ovdje ostavljaju sve manje starih prijateljstava, a ne rađaju se nova. Navijačko društvo ne rađa snošljivost, ubija dijalog i njeguje nerazumijevanje i dehumanizaciju drugog.

Na kraju krajeva, optimisti bi rekli da to traje maksimalno mjesec dana, koliko traje Euro, ali pesimisti će reći da navijačko ludilo ovdje traje čitavu godinu i ne prestaje. I sve više se zbijamo i ušuškavamo u sredinu navijačke tribine.

Tvoj poraz moja je pobjeda

Prst u tuđe oko, sol na ranu, neumjereno slavlje pobjede, radost zbog tuđeg poraza, psovke, uvrede i navođenje svake lopte na povijesno i politički kontaminirano područje, na kojem jedni drugima poništavaju identitete i razloge navijanja, ovdje su toliko normalna pojava kao što su bilo gdje drugo u svijetu pivo i čips uz utakmicu.

Naravno, i u svijetu se utakmice često dovedu u povijesne kontekste, nije li ovo najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali teško da će u naslađivanju ispadanjem nji'ove reprezentacije ili pretjerivanjem u tumačenju pobjede naše momčadi, prednjačiti likovi koji se inače kuže u nogomet kao Mara u krivi k…., oni koji ne razumiju ni zaleđe, a kamoli što drugo. Ali ovo je njihovo vrijeme.  Euro je poziv i za kurtu i za murtu.

U ovih mjesec dana, svakih par godina, u Bosni i Hercegovini je svojevrsna internetska vojna vježba, mobilizacija patriotskih i nepatriotskih snaga. Staro i mlado, muško i žensko, pismeno ili priučeno, ovdje stacionirano ili negdje u dijaspori, svi vade zalihe žuči i spremaju se za okršaj porukama, statusima, memeovima, parafrazama. Svi na svoj način priželjkuju gol ili strahuju od gola, jedni jer nećeš moći ostati od slavljenika jer je gol postignut, drugi jer nećeš moći ostati od slavljenika jer je primljen.

I tako, tko za koga ovdje navija i protiv koga ovdje navija, ne trebam posebno pisati. Sve vam je, rekoh, jasno, makar ćete se javno iščuđavati da vam nije jasno. Ali i iščuđavanje je dio ovdašnjeg folklora. Koji će trajati uvijek iznova, svake dvije godine, bez obzira na plasman reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Vječna vatra

I? Dokle će to trajati? Pa, vjerojatno dokle i čuđenje zašto Hrvati iz BiH navijaju za Hrvatsku, a Srbi iz BiH za Srbiju. Vjerojatno dokle i fan klubovi Dinama, Zvezde ili Hajduka u našoj zemlji. A Hajduk, to ste čuli, živi vječno.

Vjerojatno dokle reprezentacija ne zaigra u Banjaluci  ili u Mostaru, na zapadnijem stadionu. Vjerojatno dokle i ljiljani na tribinama utakmica reprezentacije BiH. Vjerojatno dokle i Bosna i Hercegovina u ovom obliku. A ovaj oblik je predug za kratke ljudske živote.

Netko će reći da je prvih desetak puta sve ovo, sav ovaj navijački folklor, bio tek zanimljiv sociološki eksperiment, ali da je odavno prevršilo mjeru i dodijalo. Netko će reći da tako mora biti. A netko će reći samo nek' komšiji crkne krava i mirna Bosna!

A netko će reći, sreća pa je ove godine kraće trajalo.

Pa će dobiti odgovor da ovdje utakmice traju i kad ih nema i da se ovdje navija i kad se ništa ne igra. I da, opet ćemo zatvoriti krug, u Bosni i Hercegovini navijamo za svoje čak i kad naši nisu otišli nigdje. I protiv njihovih, neovisno o tome gdje su naši. Drugi bi možda u svemu ovome zamantali, ali kod nas je stanje redovno. I nepromijenjeno. Drugim riječima, normalno. Pa, uzmi ili ostavi.

A nitko ne popušta.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.