Iz Popova polja do Beča,  iz dvice u keca!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tko se sjeća prvih demokratskih izbora, ili tko je o njima usput nešto čitao, zna da su, osim očitih poruka buđenja nacionalnih poriva, dvije najveće navlakuše bile priče kako ćemo, budemo li ispravno zaokružili , glasati da budemo u EU i da postanemo nova Švicarska.

Trideset i skoro pet godina kasnije, nakon što smo, to je posve očito, ispravno zaokružili, i to još puno puta jednako, od EU smo uspjeli na lijepe oči (ne bi me čudilo da imaju pogled Vladimira Vladimiroviča) dobiti zeleno svjetlo, a i to uvjetno – a sa Švicarskom nas u znak jednakosti stavlja samo činjenica da imamo kantone. A i  to tek u polovici zemlje. Priznat ćete, nakon toliko godina ne bi se ovo moglo nazvati nekim uspjehom.

Zašto je tomu tako, vjerojatno svi manje – više znate. Većina, vjerujem, ne želi ni u snu priznati kako ima imalo svoje osobne krivice u tome što je zemlja tolike godine ovakva kakva jest. Navikli smo optuživati druge i prođe nam život u traženju krivaca, samo da bi sa sebe skinuli ikakvu odgovornost. U osnovi, još prije 35 godina skliznuli smo na put s kojeg, evo, još nema povratka, a i kad bi se povratak i dogodio ne znam uopće gdje bi se to vratili? Koja nam je, uopće, referentna točka povratka u nešto normalno?

Cvijetak vremeplovak

Vratiti se u 1989.? Ne bi bilo pošteno, jer, podsjećam, nije nam valjala ni ona, a niti jedna godina prije nje u kojoj su „komunisti“ bili vlast. Zato smo ih 1990. skinuli s vlasti. Nije valjda da bi, nakon svega, netko ovdje  još priznao da smo se, eto, zajebali? Pa, dabome da ne bi!

Vratiti se u mitsku 1992.? To je ono vrijeme kada se zavijorila zastava RBiH pred zgradom UN-a, ali sama RBiH vjerojatno ni u tom trenutku više nije postojala na čitavom svom teritoriju, a pitanje je je li i sama uopće stigla biti uspostavljena, s obzirom da su joj se institucije osipale na dnevnoj bazi, a uskoro se u granicama dojučerašnje SRBiH počele nazirati konture buduće tropodjele po krvavim granicama. O, ne, zaboravite, nema u toj 1992. ništa normalno, kao što bilo kakvu normalnost ne možemo tražiti ni u narednih nekoliko godina. Da, znam da neki i danas žive u 1993., pa i u 1994., mnogi to lijepo i naplate, ali hvala lijepo, ako mene pitate davno svršeno vrijeme.

Vratiti se u 1998.? Tu smo počeli ozbiljnu rekonstrukciju zemlje, na krilima Daytonskog sporazuma, počeli smo se ponašati kao da želimo početi ispočetka, ali iz današnje perspektive, moglo bi se reći i da smo majstorski folirali. Uostalom, vijore li se ovih dana u čitavoj zemlji zastave koje su  već te 1998. trebale biti u muzejima? Vijore! Šalju li se poruke zbog kojih se 1998. moglo zaraditi crveni karton od strane Visokog predstavnika? Šalju! Je li već netko spomenuo povratak na izvorni Dayton? Jest! I? Nula bodova. Vratiti se u 1998., da bi opet ponovili isto? Nasukali se na Prudu, plutali na Platformi, cirkusijali u Alijansi, šalili se o Prvoaprilskom paketu? Ne, hvala.

Vrati mi bundu i prsten od 25 cigli

Vratiti se u 2006.? Ono kad je Željko Komšić prvi put stupio na scenu kao rješenje za sve probleme, pogotovo ako se zovu Dragan Čović. Pade mi na pamet placebo – ono kad bolesniku daju lažni lijek, neku šećernu vodicu, a ovaj jadan utripuje da je ozdravio. Ima ih još koji tripuju, ali meni se čini da je Dragan Čović još uvijek tu. Doduše, tu je i placebo efekt, ali i dovoljan razlog da se ne vraćamo i u tu 2006. Osim ako ne želimo izvući kakve pouke. A kad smo već kod pouka, mnoge se, pa i puno bitnije, daju izvući i iz 1990., i iz 1992., pa i 1998., ali bojim se da je to unaprijed izgubljena bitka. Ovdje se pouke ne izvlače, samo se pamte oči za oči ( a teško je reći da ovdje išta vidimo) i zubi za zube ( o kvalitetu istih kod našeg naroda radije ne bih).

Pa gdje se onda vratiti? U koju idealnu verziju Bosne i Hercegovine? 1918.? 1943.? 1941.? 1908.? U Turski vakat? U srednjovjekovlje? Bojim se da bilo kad da parkiramo vremeplov nekome ne bi bilo zgodno i da, morat ću vas rastužiti, idealna Bosna i Hercegovina, ona u koju bi se danas listom svi njezini stanovnici učas voljeli prebaciti, ne postoji. Nema je! Nikada je nije ni bilo! Ono što se vama učinilo milo, što vam se i snilo, nekome drugom je vjerojatno puno manje milo,  a kao san ne može proći ni pod razno. I ma koliko, opet ću koristiti tu riječ, utripovali, vaš trip nekome je bed trip. Hipici su znali, a i vama bi trebalo biti jasno.

Stoga, da zaključim, trenutna Bosna i Hercegovina je daleko od idealne, ali je jedina realna i jedina postojeća mogućnost Bosne iHercegovine u ovom trenutku. Mozda će sutra to biti neka drugačija, neka bolja verzija same sebe. Ali, da bi to bila, prihvatite je kao jedinu istinitu, pa kakva je da je. Svaka druga utočište je hulja, slatkorječivih prodavača magle i interesdžija koji vam guraju patriotizam ili separatizam da bi vama, a ne sebi, sutra, ako dođe gluho bilo, tutnuli oružje u ruke.

Noć sadašnjeg trenutka

Jedina moguća Bosna i Hercegovina u ovom trenutku, nakon što nikad nije postala Švicarska i nakon što se u njoj zvonkim glasanjem nije raširio zlatni escajg, ipak prima zeleno svjetlo, mali mig od Europe. Mali korak za čovjeka, ali možda ipak nekakav za Bosnu i Hercegovinu. Svaki pravi put, kažu, počinje prvim korakom. Hoćemo li taj korak napraviti već danas ili ćemo i dalje stajati zagledani u prošlost?

Rekoh vam već da tamo ništa nema, ali imam neku bojazan da me nećete poslušati. I dalje ćete radije stajati ukočeni i sjetni k'o Čola na stanici Podlugovi, nego k'o nekad – iz Popova polja drito u Beč!

Oprostite na referencama iz prošlosti, ali tamo bi zbilja bilo lijepo što manje pogledavati. Zar nije tako?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.