Živi i pusti umrijeti!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovih dana, na vrhuncu toplotnog vala, kukanje je također na vrhuncu. Ljudi otpuhuju, odmahuju i sklapaju ruke. Koga god sretneš tema je vrućina. Netko će reći kako nikad nije bilo ovako, netko će mu replicirati kako nikad do sad nije niti bio ovoliko star, netko će kazati kako je ovo ništa i da može još toplije, netko će reći, bjeri tamo, vruće u sedmom mjesecu, to je kao da kažeš da je voda mokra.

Iako mi se čini da ljudi itekako pretjeruju sa pričom o vrućinama, nit' nam je prvi, a ni zadnji put da je vruće, a ima ih i što se, pogotovo na društvenim mrežama,  posvađaju oko toga je li ovo zbog globalnog zatopljenja ili zbog globalnog zatupljenja, nekako mi je ujedno i milo da su sve druge naše teme pale u zapećak.

Ujedinila nas vrućina, pa smo, majke mi moje, sad k'o Englezi i ovi drugi razvijeni, nice & polite. Kad se sretnemo s nekim, mi s njim o vremenu. Nema politike, nema klasičnih međunacionalnih naklapanja, nema teških tema, ne tovarimo se jedni drugima nepotrebnom pričom.

No, čim se nađemo pod klimom, opet sve po starom. I zbilja se primijeti kako, uz sve navedene teme kojima se inače smaramo kad nema velikih vrućina, ljudi ovdje previše kukaju. Zapravo, nije to neka klasična kuknjava, više neki spoj rječnika ptice zlosutnice sa nemoćnim pogledom golmana koji prati loptu na putu u gol, a sve filovano nemogućnošću ili manjkom želje da utječeš na procese koji se zbivaju oko tebe.

To je ta neka naša klasična mentalitetska forma, ali sada podignuta za još koji level više, otkad svaka individua ovdje ima pametni telefon i pristup bombardiranju medijskim sadržajima. Kako nije tajna da se mediji, iz niza razloga, u svom pisanju, pogotovo u novije vrijeme, ne obraćaju onim najboljim, najpismenijim i najpametnijim, nego onima kojih ima više (jer svaki klik je važan), tako se i širenje panike, nesigurnosti i straha od budućnosti, uvuklo u naše živote. A mi se primili.

Stoga, koliko god mi bilo drago da smo, u nizu ovih vrelih dana, umalo postali Englezi, toliko mi je kuknjava o vrućini, ipak, na kraju počela vući živce. Jer je kuknjava. Kroz godinu nam ne valja kad je vruće, ne valja nam kad je hladno, ni jedna kiša ne padne da nam nije u nevakat, ni proljeća nam nisu što su nekad bila, zime bez snijega nam nimalo ne odgovaraju, a kad padne snijeg onda je to prokleta katastrofa!

I nije to jedino gdje kukamo. Ako malo bolje osluhnete sebe, ne samo druge, primijetit ćete kako smo se svi, netko manje, netko više, pretvorili u kukatore. Svaki nam klinac smeta. Kultura kukanja najrazvijenija je kultura na našem području. Dijelom jer smo svaku drugu kulturu doveli do apsurda, a dijelom jer su nas mediji, i to oni najgori i najneodgovorniji, oblikovali k'o mlade majmune. Vjerujemo senzacijama, trač partijama, neprovjerenim „činjenicama“, pušimo strahove kao cigarete, punimo se šupljacima.

Rezultat je očit. Ništa nam ne valja, svi su nam krivi i ništa ne može biti dovoljno dobro da mu ne nađemo manu. Jer, osim što previše kukamo, još uvijek smo malo i bezobrazni. Čak i po ovoj vrućini.

Ponekad povjerujem kako bi ova zemlja bila sretnije mjesto za život kad bi načas svi zašutjeli. I prestali širiti defetizam i kuknjavu. I kad bi, što bi Tony Soprano rekao, svi pomalo postali oni šutljivi, ali jaki likovi, k'o Gary Cooper. Tony se u prvoj sezoni Sopranosa pitao gdje su nestali takvi likovi, snažni i šutljivi i zašto se Amerikanac pretvorio u plačipičku?

Eto, i ja se pitam, zašto jednostavno i mi ne bismo prihvatili stvari kakve jesu? I živjeli i radili dalje, ne osvrćući se na svaku sitnicu. Vruće? Dobro je jedan dan, pa i dva, tri, ali nećemo valjda svaki dan tamburati isto? Do prve kiše, koja će nam, isto smetati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.