Kafka u Sarajevu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pisanje je jezivo ozbiljna stvar.

Ernest Hemingway, Zelena brda Afrike

U neka druga vremena, iako u posljednje vrijeme sve više sumnjam da su takva uopće i postojala, knjiga "Rat" Miljenka Jergovića bila bi jedan od književnih događaja godine. Više je knjiga u opsežnom opusu Miljenka Jergovića koje bismo mogli opisati na sličan način, međutim "Rat" je nešto novo i potpuno drugačije u odnosu na sve drugo što je ovaj pisac dosada napisao.

"Rat" je sastavljen od 117 kratkih priča čiji su protagonisti likovi bez imena, zatečeni u neimenovanom gradu pod sedmogodišnjom ratnom opsadom. Priče su naslovljene s jednom ili s dvije riječi: "Urar", "Postolar", Zidar", "Kirurg", "Medicinska sestra"... Riječ je o pričama kratkim zatvorene narativne forme. U jednom intervjuu, Jergović je izjavio kako je svaku priču iz "Rata" zamislio kao po "jedan minijaturni roman, koji bi onda svi zajedno trebali činiti cjelinu jednog svijeta".

Jergovićev jezik i stil također su drugačije u odnosu na druga njegova djela. Navest ću, kao ilustraciju, odlomak iz priče "Medicinska sestra": "Vrijeme kada se mijenja, puše jugo, nailazi snijeg, dolazi proljeće, oštećena djeca do dugo u noć tuže kao vukovi. Ili urlaju od straha, jer se u njihovim praznim dušama uznemirio svemirova svemira svemir.

"Rat", bez obzira na naslov, nije ratna proza

Ona ih tad miri. Rukama, dlanovima, kao Bog dok vaja zemlju. Smiješkom. Ili im govoreći: sve će proći, sve će proći.

Ali dok se jugo ne smiri, snijeg ne padne i proljeće ne dođe, ne smiruju se ni oni."

"Rat" možemo nazvati i romanom i zbirkom kratkih-kratkih priča, i ni u jednom slučaju nećemo pogriješiti. Ja ga prvenstveno vidim kao roman, jer svaka priča funkcionira kao kamenčić u velikom mozaiku koji savršeno funkcionira tek kao cjelina. Po strukturi podsjeća na roman "Košnica" španjolskog nobelovca Camilo Jose Cele, koji je jedan od temeljnih romana španjolske književnosti dvadesetog stoljeća.

Radnja Celina romana odvija se 1943. godine u Madridu, neposredno nakon Građanskog rata. Cela preko galerije likova, tvorničkih radnika, homoseksualaca, umjetnika, nasmrt bolesnih ljudi, svodnika, prostitutki, koji navraćaju u kavanu done Rose i bar Celestina Ortiza, gradi uvjerljivu sliku španjolskog društva u jednom od najmračnijih razdoblja španjolske povijesti.

Ta slika nije bila nimalo pohvalna po vladajući Francov režim, zbog čega je roman prvi put objavljen u Argentini, iako je Cela, kao zagriženi falangist, bio glavni književni cenzor u Španjolskoj nakon Drugog svjetskog rata. Jergovićev mozaik podjednako je uvjerljiv kao i onaj Celin i neće se zasigurno svidjeti nijednom "patriotu" s ovih prostora, koji promatraju svijet kroz crno-bijelu optiku.

"Rat", bez obzira na naslov, nije ratna proza. Jergović na jednom mjestu, u priči "Mater", s ironijom govori o fenomenu ratne proze: "Pisci bi u vrijeme primirja počinjali pisati o ratu, zabrinuti da netko to ne učini prije njih. Netko tko ne zna što je rat." Govori, dakle, usput i o vječitoj dilemi je li doživljaj rata ključni faktor pri pisanju ratne književnosti.

Zamišljeni grad pod opsadom nije Sarajevo, iako su autorova autentična iskustva vrlo važna kada se promatra knjiga kao cjelina, koja joj dodatno daju na uvjerljivosti. Sarajevo je ovdje poslužilo kao model bezimenog, bajkovitog grada koji više podsjeća na bizarnu šahovsku ploču nego li na grad, grad kojim lutaju kafkijanske ljudske sjene koje su jednodimenzionalno određene, lijepe, ružne, hrabre, posvećene, koje vodi neka nevidljiva ruka, neki okrutni i zli Bog koji je personifikacija rata.

Bezimenost Jergovićeva svijeta podsjeća na svijet iz bajki, što je prvi ključ za cjelovito razumijevanje ove knjige. To je pomaknuti i iznova "stvoreni" svijet u kojemu ne vrijede nikakva pravila. Međutim, ta prividna sličnost se netragom gubi čim dublje utonemo u tekst. U Jergovićevim pričama nema niti naznaka happy enda, niti postoje dobri s jedne i zli ljudi s druge strane, tako da ovdje možemo govoriti o antibajkama.

Bezimenost, kao najvidljiviji sloj Jergovićevih priča, ponajviše zbog naslova kojima se želi stvoriti privid stvarnog grada, na prvi pogled upućuje i na alegoriju, što je također privid. Postolari, urari, kirurzi ili majke iz knjige ne predstavljaju vlastite simbole, zbog čega je "Rat" i svojevrsna dekonstrukcija alegorije kao žanra, u tolikoj mjeri da možemo govoriti čak i o antialegoriji, što ovu knjigu čini jedinstvenom u okvirima hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti.

Nema agresora i žrtvi opasada

U knjizi ne postoji jasna podjela na agresore i žrtve opsade. I jedni i drugi ubijaju, pale, siluju, pljačkaju, muče zarobljenike, ubijaju djecu, starce, žene... Jedni su zapravo zrcalni odraz drugih, i taj detalj u cijeloj ovoj knjizi ostavlja najmučniji dojam. Pred čitateljem se otvara slika svijeta u kojem ne postoji nikakva nada niti Bog, koji je sveden na šahovsku figuru sličnu onima koje Jergović pomiče po svom kafkijanskom svijetu, Bog kojega se nitko ne sjeća, iako ga svi "odnekud znaju".

"Naišla je vojska i obeščastila svih pet postolarevih kćeri. Tako je komandant naredio. A onda ih je, jednu za drugom, iz milosrđa pogubio", stoji u priči "Postolar". Cijeli je niz sličnih minijatura u ovoj knjizi, koje vam na trenutak zalede um, pogotovo zbog činjenice da su slične scene u ovim pričama očekivane, ali ne i njihova gradacija. Ukoliko bi morao izdvojiti jednu priču, onda bi to bez sumnje bila završna priča "Planinarev štap" koja završava rečenicom: "Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža", što me na trenutak podsjetilo na Johna Cheevera, američkog maga kratke priče i na njegove neponovljive poante.

Jergovićev svijet iz "Rata" neodoljivo podsjeća na fantazmagorični svijet Franza Kafke i ovo je, ukoliko bih morao s par riječi opisati ovu knjigu, tipična kafkijanska knjiga, i to savršeno uspjela, što je za ovaj tip proze jako važno naglasiti. Jergovićevi likovi prelaze svoje preobrazbe naglo i neočekivano, duboko, poput neosviještenih zamoraca, uronjeni u svijet mračnih bajki koje su, usprkos sretnom kraju, jedan od najmračnijih književnih žanrova uopće, upravo zbog tog nedostatka motivacije. Kafka je, uz Oscara Wildea, još jednog velikog pisaca koji je temeljito dekonstruirao žanr bajke, najbolji ključ za razumijevanja "Rata".

Hemingwayev citat s početka teksta savršen je opis Jergovićeva "Rata". Knjiga "Zelena brda Afrike", iz koje je uzet, autobiografskog je karaktera i govori o rezigniranom piscu koji je zapao u spisateljsku krizu u trenutku dok se nalazi u lovu na krupnu divljač u Africi. "Rat" je jedna od najmračnijih i najbeznadnijih knjiga hrvatske i bosankohercegovačke književnosti uopće, knjiga koja u okvirima ovdašnjih književnosti suvereno zauzima ono mjesto koje zauzima Kafka u okvirima svjetske književnosti.

"Rat", kao višedimenzionalna knjiga, s koje strpljivo treba ljuštiti sloj po sloj, savršeno funkcionira i kao fiktivni, postmodernistički Kafkin "izvještaj" o opsadi Sarajeva. "Kafka u Sarajevu" bio bi možda idealan naslov tog romana ako ga promatramo u tom kontekstu.