Slikanje ludom radovanje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednjih dana mostarskog vijećnika Slavka Zovka obradovala je tužba za govor mržnje jer je primijetio kako se određeni mostarski političari slikaju na plodovima njegovog višegodišnjeg truda oko obnove škole u Vojnu. Njemu na radost ili žalost, ne sumnjam da će tužbu izgubiti jerbo nije HDZ BiH, a posljednjih mjeseci svjedočimo da HDZ i svoje načelnike progoni, a da ne bi njega. No to je priča o podizanju glasa protiv demokrature, a meni je u oko upalo samo da se Super Mario još jednom slikao, ovog puta bez bagera.

Mala Scena velikih slika

Mostar ima tradiciju slikanja, ali ono baš tradiciju, ne mislim na Foto Klub Mostar, koji namjerava baštiniti ono pozitivno iz te tradicije. Nego preciznije, Mostar ima tradiciju poziranja za slikanje. Uđete li u predvorje Male Scene Hrvatskog Narodnog Pozorišta Mostar, okićen je slikama od ideje za kazalište, do realizacije. To je sasvim pozitivan detalj u ovoj foto priči, jedna krasna priča o blesavom Velimiru Pšeničniku Njiriću koji u jeku rata dolazi lokalnim dužnosnicima tadašnje Herceg-Bosne i propovijeda im da klinci trebaju neku preokupaciju koja nije rat i oružje, ubijanje i patnja. Samo zamišljam koliko je složen bio zadatak da poznati mostarski glumac baš tih godina umota priču o višim društvenim vrijednostima u rasplamsalu mržnju lokalnih voždova, kojima je vrhunac kulture bio pošarati grafit U na spaljenoj srpskoj ili bošnjačkoj kući. Ali on je to uspio, i treba njega slika tu biti.

No na tim slikama prepoznatljiva su lica domaćeg političkog života poraća, koja o Njirićevim idejama nisu imali ni najmanje slutnje, tu su bili ljudi koji dalje od vlastitog trbuha ili nekoliko centimetara niže nisu ni razmišljali. E to je ono što mene uvijek fascinira.

No Camp in Mostar

I kad velim tradicija poziranja za fotografe, onda to istinski mislim. Valentinovo je 1985. godine, mislim, tada ga nismo zvali Valentinovo nego Dan oslobođenja Mostara i Dan Grada, ali znakovito je zakopan jedan kamen temeljac. Bio je tu Josip Musa, poznat u narodu kao Jole, da ga ne bi pomiješali s Josip Brozom, poznatijim u narodu kao Tito, i taj je Jole rekao znakovito da očekuje kako će u narednih dvije godine, dakle 1987. na Dan Grada biti odigrana prva utakmica u toj dvorani.

Ono što Jole nije uzeo u obzir jeste da se Jugoslavija potrošila na Olimpijadu 1984. toliko mnogo da mi i danas brojimo godine po toj istoj Olimpijadi, sa suzama u očima jer znamo da ćemo prije dobiti zlato na OI nego ćemo ponovno ugostiti Igre. A sve su prilike da osim paraolimpijaca nemamo kapacitet za zlato s Olimpijskih Igara. Ono, budimo fer, nećemo jer se u sport ulaže eto baš toliko da je od izjave Josipa Muse prošlo gotovo punih 40 godina i ta se dvorana jedva pa nazire.
Istina je da su se godinama slikali na gradilištu i poslije Josipa, pa se slikao Ljubo, Murat, pa se slikao Nevenko, pa se slikao Edin. Meni iskreno to nije neka specijalna lokacija za fotografiranje ili poziranje, nekako mi je ljepše ući u Mepas i Bingo pa pred nekim od onih reklamnih panoa za Božić, Uskrs ili Bajram se uslikati. Ali eto, političari se vole baš uslikati na tom gradilištu preko puta Ere.

No alumni in Aluminij

Nije to jedino mjesto gdje su se voljeli uslikati. Neću nikada zaboraviti, je li, samo zato što sam bio mlađi novinar pa su mi sve te ideje izgledale veliko, kad se Mijo Brajković slikao s potencijalnim ulagačima u buduću termoelektranu, koja bi prvenstveno bila izgrađena kao odgovor na poslijeratno odvajanje od termoelektrane Gacko, koja je sad bila anamo njiova, pa je Aluminij trebao vlastitu elektranu za sigurno funkcioniranje i stabilne cijene.

Plan je bio izgraditi plinsku elektranu, to je bio svojevrsni iskorak u plinofikaciji, iskorak u ispunjavanju tada još budućih uvjeta Energetske Zajednice, znači Mijo je bio samo takav vizionar. Nije bio kao Jole koji je gradio sportsku dvoranu poslije Olimpijskih Igara. Svi znaju da tu što završiš do igara, završio si. Kasnije halali Huso materi.

Nije, Mijo je bio korak ispred regije, što je Mijo nerijetko bio, ispred vremena u kojem smo mi svi ostali teturali. Dragan se nije smio slikati pored Mije u to doba, a ne još da mu preotme ideju i projekt kao Slavenu SuperMario. Ali i taj iznimni duh Mije Brajkovića ostao je samo na slikanju, na pripremi projektne dokumentacije, na blabla i škljocškljoc, a nigdje rezultata.

Slikali su se i federalni ministri, od stranke bogatih Bošnjaka do stranke bogatih Hrvata u tom Aluminiju, ali njega zaviše u crno i majke mi, više se nikad nitko ne uslika pored peći ili rekordnog izvoza ingota. Sve se tu k'o nešto radi, ali nije čak ni za slikanja, eto na šta je spao.

Bagerista Populista

Ali ovi što im je posao Aluminij, jer su ga se sami prihvatili, više se bave sportskim manifestacijama, plakatima uspješnih sportaša i što li sve ne koriste kao sublimiranu poruku da nam kao kažu da nešto rade, ali znam ja nas...

Nije onda ni čudo da se po uzoru na njih, velike gospodarstvenike, i ovi naši omanji poduzetnici vole slikati. Pa je tako, kad već koristimo lik i djelo naše supersirene, SuperMario rado sjeo u bager da se uslika, kopa on bazen. Znam ja barem deset takvih rupa u Mostaru koje bi začas postale olimpijski bazen, da oni imaju volje za to.

Uslikaju se oni redovito, ali bazena NIĐE. Kao ni one dvorane od Jole Muse. I oni će imati neku savršenu priču kao odgovor, čak će čitati moje tekstove pa vam prodati ideju da su dogovorili zračnu liniju za Istanbul, a ja sam barem tri puta o tome pričao, dok se tjedno promišljanje još i nije zvalo burek sa zeljem, da Mostaru trebaju samo dvije totalno neprofitne linije, ona za Istanbul i ona za Beč, i da su sve ostale prateća priča koja će sama od sebe ići, jer smo povezani s velikim Europskim zračnim hubovima. Onda bi iz Mostara mogao bilo gdje na odmor čovjek, recimo evo mene je oduvijek privlačila Kenija, imam tamo i poznanike, industrijska velesila Afrike s očuvanim biodiverzitetom, a karta je dvostruko od cijene od Sarajeva do Istanbula, što se meni čini prihvatljivim troškom za otići na tako čarobno mjesto. No odoh ja s teme. Slikanje. (a naslikavao bih se ja u Keniji rado)

Zavadi pa vladaj

Slikali su se u nas, ono đuture i SDA i HDZ, i na nadvožnjaku u Zaliku, pa ga danas nitko ne prelazi, ponekad koje uplašeno dijete samo. I dalje svi preskaču četiri trake brze ceste. No to je do nas seljačina koji smo ovdje ostali živjeti. Što se tiče fotografiranja i poziranja, to je bitno da su oni odradili. Tad su za svrhu poziranja izmišljene one simpatične plavo žute odorice hostesama pa ih sad recikliraju kad je god Dan Državnosti ili Neovisnosti, ili kad je bio onaj summit o Starom Mostu neki dan. Nemojte reći da nema ništa od tog naslikavanja, eto ostale su nam simpatične opravice u državnim bojama, koje samo naglašavaju ulogu žene u domaćem društvu – da se ne pita, nego da pozira kraj bitnih političara.

Slikali su se oni đuture i kad su nam predstavili plan za federalne institucije, te konačnu sanaciju Staklene Banke. No Staklena je i dan danas jedino upotrebljiva kao model za slikanje turistima, ono čude se turisti jesmo li normalni da tako opasnu ruševinu ili ne uklanjamo ili ne saniramo. No oni ne znaju da prosječni bh. političar ne živi od novca ili kruha ili riječi koje govori, nego od broja slika objavljenih na domaćim medijima. Još ako dođe televizija, to je onda minimalno 24 slike u sekundi, a današnji teve standard je minimalno 30 sličica pa ti sad zbroji to sve. Mnogo slika.

Svakog mosta tri slike dosta

Slikanje je u nas predizborna pojava bez presedana. Nije to isključivo naš problem, sjećam se kao dopisnik da sam barem pet puta nazočio slikanju za Pelješki Most, znači čak i oni u Uniji isto rade, ako je Unija na Balkanu. Ali u nas je to bez ikakve kočnice.

Sjećam se kad se posljednji put Plenković slikao na Pelješkom Mostu, bilo je to kad si s mosta autom sišao, pa lokalnim puteljkom kroz selo da se uključiš na ostatke magistralne ceste. Nije bila gotova infrastruktura koja je most trebala pratiti, ali su ga oni otvorili. Jer je trebalo pred izbore.

Jednako tako će Plenković doći i večeras, slikati se s ovim našim pozerima na još jednom mostu koji postoji samo kao predizborna atrakcija, ni ovaj nema prateću cestovnu infrastrukturu koja vodi NEĐE.

Ali tako ti je kod nas. U nas se ili slikaju pa nikad ne završe, kao Jole i Mijo, ili se uslikaju pa ako i završe, nema svrhu, kao nadvožnjak u Zaliku. Ponekad ti ukradu ideju pa se uslikaju, kao Slavenu za obnovu škole, ili meni za zračnu liniju prema Istanbulu. Samo ja koristim istančani rječnik jerbo znam što je utuživo, a što će pasti na sudu. A opet, i ne svojatam ideju, kao da je eto meni prvom palo na um da iz Baćevića leti za najveći europski grad. To su mi Turci rekli, dajte dajte da vam možemo doći, pitali su me, kao da se ja u Mostaru pitam šta može, a šta ne može.

U nas se pita tko se slika. A moje slike nećete vidjeti u medijima, osim kad me pretuku. Mene tad slikalo triput na rendgenu, crkla mi bankovna kartica od slikanja. Stoga se ja izbjegavam slikati. Boli, košta, i brate, mjesecima ne prolazi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.