Ptice selice

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znate kako se dobar dio ptica svake godine baš negdje u ovo doba zaputi u toplije krajeve, a ove neke sjeverne ptice dođu k nama, na neke od rijetkih još uvijek živih odmorišta, kao što je Hutovo Blato. Je li, kažem još uvijek, jer i to će s Dodikovim Gornjim Horizontima vrlo skoro postati prošlost, kada se presijeku podzemne mreže kanala koji su vodu dovlačili u Trebišnjicu i Neretvu. No o tome vam ne mogu mnogo govoriti, vi ga volite, eto vam ga pa ga uživajte. Ptice selice me fasciniraju.

Ptice selice prave ogroman put, ali jedno im je stabilno, uvijek se vraćaju na svoje ljetno, odnosno zimsko počivalište. Sjetite se samo kako smo godinama pratili ljubav i 'brak' Klepetana i Malene iz Hrvatske, i kako se on svojoj ljubavi uvijek vraćao.

Ljudima je također, osnovni nagon putujući. Još od naših predaka, onih australopiteka i habilisa i erektusa, ljudski rod se nije mogao skrasiti na jednom mjestu. Ljudi su onda u jednom od takvih naleta napustili Afriku, najprije neandertalci, a potom i kromanjonci. I putujemo. Ne prestajemo putovati, to je jedan od rijetkih nagona ljudskog roda, najsretniji smo kao putnici.

Onomad kad smo se skrasili

Putnici su, kako rekoh, dio naše kulture, a onda smo unatrag 15 ili 20 stoljeća otkrili zemljoradnju i mnogi će reći kako smo pripitomili žitarice, grahorice, generalno povrće i voće. A ja nekako mislim da je žito pripitomilo nas, i činimo sve kako bi mu bilo bolje. Pa samo zamislite koliko smo robovskih odnosa uveli, i tehnologije izmislili, koliko smo kemikalija otkrili, čak i na vlastitu štetu, samo kako bi pšenici i kukuruzu i zobi i ječmu bilo dobro. Žitarice su postale daleko najuspjelija vrsta, odmah poslije mrava i žohara, a zašto, samo zato što su pripitomile nas, koji ih hranimo i pojimo i čuvamo i mazimo.

Oni malobrojni ljudi koji su se otrgli i sačuvali prirodu, bili Romi, bili Tuarezi, ili ne znam ni ja više, vrlo je malo nomadskih, istinskih ljudskih naroda danas. Mi smo izmislili religiju, zakone, posjedovanje, samo kako bismo im oteli pravo na postojanje, pritom zaboravljajući da su i Romi i Tuarezi ljudi kao i mi. Vidite što nam te žitarice čine, živimo u globalnoj zabludi da upravljamo, a zapravo smo robovi krhkih biljčica.

Uglavnom, naša vjerovanja, običaji, zakoni, civilizacija, sve to na jednu stranu, ali ljudski nagoni su nešto sasvim posebno. Pa samo zamislite, ako vam je nužda, najobičnija mala nužda, možete li razmišljati o bilo čemu drugome. Kad se zaljubite, ne pijete, ne jedete, ne spavate. Vidite koliko je nagon snažan u nama, makar smo si utuvili u glavu da smo moralni i zakoniti i vjerni i šta sve ne.

Nagoni čuče duboko

Ljudi u Bosni i Hercegovini svake dvije godine osjete taj nagon, valjda u strahu za egzistenciju, prorade oni dobro skriveni nagoni. Svake dvije godine, taj ciklus baš se nekako poklapa s izbornim ciklusom. I našem se čovjeku vrati onaj iskonski poriv za odlaskom.

Odlaze naši ljudi, odlaze... Ne u inozemstvo. I ne mislim sada na moga omiljenog federalnog zastupnika i nositelja liste, koji je još do prije par godina bio najgorljiviji zastupnik zelene politike, da bi danas prešao u narančaste. To je, šta ja znam, snalaženje, promjena svjetonazora, bolji uvid u stvari, svakako se to može objasniti.

Sada mislim na ove što svakoga dana gledamo – preletače. Još do prošlih izbora bili su u SDA, a sada se smiješe s plakata HDZ-a BiH. Ili ovi što su bacali bombe za SDP, a danas s plave pozadine, eno ga sad, baš opet HDZ BiH. Ali ima i tih koji su još jučer bili Naša Stranka, ona koja se ne stidi novih ideja, a danas se vraćaju u feudalni poredak aga i begova na listi zelene SDA, s gazdama i podstanarima.

Nemojte misliti da se ja njih plašim, obično ih glasno komentiram u kafićima ili gdje se već zateknemo. Nego... vi jednako kao i ja znate tko su preletači u vašoj lokalnoj sredini, nemojte da ih reklamiram bezveze. Nije fer prema poštenim vojnicima stranke.

Nagradite ih, jašta ćete

Kažem, sve je to u ljudskoj prirodi, ljudima je suđeno da budu nomadi, to je ono prvo što smo učinili u povijesti čovječanstva – otputovali u potrazi za boljim sutra. I kako kaže ona poznata američka krilatica, kraj puta će vidjeti samo oni koji umru, tako će uvijek biti tih preletača. I znate to vi, kao i ja.

Nego, sad se malo prisjetite. Ključni problem na našem euroatlanskom putu jest nepravda koju smo ozakonili u ustav, zaboravili smo na Ostale. Na Rome, između ostaloga. Na naše najljudskije sunarodnjake, one koji nisu zaboravili što je ono što nas čini čovjekom – put, a ne cilj.

I pazite sada kako ste nepravedni. Romi nemaju prava da upravljaju ovom zemljom, makar su rođeni i život proveli u njoj. A preletače, stranačke nomade, p(oli)tice selice, njih vi redovito nagradite mandatima. I to bogato. Ima ih kojima ste posljednjih godina poklanjali i mandate u Hrvatskom Saboru jer što je to poštenije od prilivode i putnika iz stranke u stranku?!

Kao i uvijek, kažem, imate papir, zaokružite. Ne možete pogriješiti. Samo budite pošteni. Vi smijete promijeniti mišljenje pa se prikloniti drugoj stranci, a od njih je to ipak degutantno. Da se ne lažemo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.