Povratak Džafera A.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza

Temperatura tijela moljaca iznosi trideset i šest stupnjeva, kao kod sisavaca, dupina i tuna pri punom kretanju. Trideset i šest stupnjeva je limit, temperatura koja se u prirodi uvijek iznova pokazuje kao najpovoljnija, i predstavlja neku vrstu magičnog praga, te je njemu već padalo na pamet da je čitava ljudska nesreća povezana s tim što su se ljudi u nekom trenutku odvojili od te norme, prešavši u blago grozničavo stanje u kome se neprekidno nalaze.

G. Sebald, Austerlitz

Svitalo je kada je kada je Džafer A. prošao kružni tok južno od Mostara i nastavio dalje prema Širokom Brijegu. Išao je zapravo prema Lištici, ali zbog nečega nigdje nije postojao putokaz prema tom gradu. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku Bosne, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i propali, posivjeli asfalt s kojega je vrijeme prebrisalo prometne oznake, truli slinavi krovovi kamenih kuća uz cestu i siva, vjetrom isprana crkva na dnu mračnog drvoreda, lavlje gipsane glave nad teškim, betonskim ogradama i žive, kričave figure Snježane i sedam patuljaka po svježe pokošenim travnjacima.

Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada ga je Bakirov babo poslao u Lišticu, da prebroji dušmanske tenkove, i još se uvijek živo i jasno sjećao njegovih riječi: "Sine, veli, dobro poslušaj šta ti dedo kaže... Zapamti da su katolici i pravoslavci podstanari u ovoj zemlji. I nemoj da te dušmani uvjere u nešto drugo."

Osjetio je, dok je razmišljao o katolicima i pravoslavcima, kako ga hvata patriotska groznica, i najradije bi zgrabio dedinu ruku i poput šteneta je do iznemoglosti lizao. Te zbunjujuće pojmove tada je prvi put čuo. Za njega su svi oni bili vlasi. Dobro se sjećao poslovice koju je čuo još kao dječak: Ono pas, a ono mu brat.

"Katolici? Pravoslavci? Ne kontam. Zar to nije sve isto?" upitao je.

"I jest i nije", reče dedo.

"Koji su tamo?"

"Katolici", reče dedo. "Oni su ti gori od pravoslavaca. Malo im tri prsta, pa se krste sa svih pet."

I danas se jasno sjećao tog sivog jutra, kada se obreo u Sarajevu bez dinara u džepu. Tri dana prije toga ukrao je od babe petsto hiljada i tri noći s rajom pio i lumpao, a onda se vratio pred vrata stana kao izgubljeni sin i našao ih zaključana.

Čim je stigao u Sarajevo, netko mu je spomenuo Stranku demokratske akcije, i Džafer se zaputio pješice sa željezničke stanice. Došao je do predsjedništva stranke i zastao ispred masivnih hrastovih vrata. Dodirnuo je dlanom hladnu mesinganu kvaku na vratima.

Stajao je pred stranim zaključanim vratima, kao i onog jutra, kada se vratio kući bez dinara u džepu, i imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je, kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je, kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi.

Sjeo je u poluprazni autobus koji je vozio na relaciji Sarajevo - Lištica. Dobio je sendvič, burek, jogurt i Dvojni C koji je popio prije nego što je autobus izišao sa stanice. Burek je pojeo dok se autobus probijao kroz grad, a sendvič je ostavio za kasnije.

Kada su stigli nadomak Lištice, promet je bio zakrčen brojnim vozilima koja su u koloni stajala na cesti. Dušmanskim tenkovima ni traga.

"Izlazi", rekao mu je vozač. "Nađi tenkove, časkom ih prebroj, dok se ja negdje okrenem. Pa idemo nazad za Sarajevo."

"U redu. Samo nemoj otić bez mene."

"Neću, ne sikiraj se. Kako bi dedi na oči izašo, da se vratim bez tebe."

Izišao je iz autobusa i krenuo cestom prema Lištici. Ugledao je dječaka njegove dobi, koji se igrao u dvorištu klikerima, i prišao mu.

"Đe si katolik? Ša ima?" upitao je, dok je dječak zbunjeno gledao u njega.

"Šta hoćeš?!" rekao je dječak.

"Moram prebrojat dušmanske tenkove. Dedo me poslo."

"Oklen ti je dedo?"

"Iz Sarajeva."

"Gore su ti", reče dječak, pa pokaže neodređeno rukom ispred sebe. "Ima ih ko u priči."

"Jesi li ih vidio?"

"Dašta da sam ih vidio. Sad sam doša iz Lištice."

Prošao je zaustavljene automobile i krenuo duž tenkovske kolone, vješto izbjegavajući kamenice koje su mještani povremeno bacali prema koloni. U jednom je džepu imao pregršt kukuruza. Na svakih deset prebrojanih tenkova, prebacivao bi po jedno zrno u drugi džep. Nakon pedeset prebrojanih tenkova je zastao. Koloni pred njim još uvijek se nije nazirao kraj. Prebacio je dodatnih sedam zrna u drugi džep. "Jebaji ga", pomislio je i vratio se natrag do autobusa.   

U te dvadeset i tri godine, koliko ga nije bilo, Lištica se promijenila, narasla i postala Široki Brijeg. Parkirao je ispred zgrade Općine i izišao iz automobila. Dodirnuo je hladnu plastičnu kvaku ulaznih vrata i zastao. Razmišljao je što da kaže gradonačelniku: "Dobar dan... dobar dan... oklen tebe... eto, ja došo..."

Ušao je u zgradu i produžio prema gradonačelnikovu uredu. Zastao je u predsoblju i pogledao prema tajnici:  

"Recite gradonačeniku da sam stigo", reče.

"Šta ću mu reć?" upita tajnica. "Tko ga traži?"

"Džafer."

"Samo Džafer?"

"Da."

Tajnica je ušla u gradonačelnikov ured i odmah se potom vratila.

"Pita gradonačelnik", upita, stojeći uz otvorena vrata, "jeste li vi Džafer Šefiković ili neki drugi Džafer?"

"Neki drugi Džafer. Šefik nije ni Džafer. On je Šefik."

Tajnica ga je propustila u gradonačelnikov ured, i on se obradovao kada je u gradonačelniku prepoznao onog dječaka, katolika, koji se prije dvadeset i tri godine igrao klikerima u dvorištu.

"Sjećaš se ti mene?" upita.

Gradonačelnik je jedno vrijeme gledao u njega, a zatim niječno odmahnuo glavom.

"Jok", reče.

"Ja sam prije dvadeset i tri godine dolazio ovde, prebrojat tenkove... poslo me dedo. Ti si se igro klikerima u dvorištu. Sjećaš se sad?"

"Sjećam", reče gradonačelnik. "To si ti. Što odmah ne kažeš. Brstija si neki sendvič?"

"Jesam. S pilećom salamom. Dedo mi poslo."

Iznad gradonačelnikova stola visio je uramljen portret Franje Tuđmana. Džafer pokaza na njega.

"Što mi je onaj čoek odnekle poznat?" reče.

"To je doktor Franjo Tuđman, prvi predsjednik suverene, cjelovite, nedjeljive i jedine nam Republike Hrvatske."

"To nešto ko moj dedo, rahmet mu duši?"

"Baš tako", reče gradonačelnik. "Oklen tebe?"

"Ja došo po kiriju", reče Džafer.

(Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna, reče pripovjedač i zavjerenički namigne čitateljima.)

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.