Kišni ljudi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tada mu neki Jokić, pijanica i besposličar, računajući da bog šalje obično obrnuto od onoga što pop Jovan moli, vikne glasno:

– Nemoj tu, oče popo, nego onu ljetošnju, kišnu, pa ja da pomogne da ova voda presuši.
Ivo Andrić, Na Drini ćuprija

Jedna od najstrašnijih biblijskih priča je ona o Abrahamu i Izaku iz "Knjige Postanka". Bog naloži Abrahamu da žrtvuje Izaka, sina jedinca, kojega je dobio pod stare dane. Abraham bespogovorno pristane žrtvovati sina, da bi na kraju Bog zamijenio Izaka ovnom, kojega je Abraham prinio kao žrtvu. Ova alegorijska priča zapravo je simbolički opis Abrahamove čvrste i nepokolebljive vjere, koja je toliko jaka da je spreman žrtvovati vlastitog sina.

Slične priče se događaju i danas, kao da se od Abrahamova vremena ništa nije promijenilo. Dobar primjer je nedavno ubijeni vođa Hamasa Ismail Hanije kojemu su u napadu zračnih snaga Izraela prije nekoliko mjeseci u Gazi poginula tri sina i tri unuka. Po pisanju medija, Hanija je ovu tragediju biblijskih razmjera podnio stoički. U trenutku kada je primio tragičnu vijest, nalazio se na nekom sastanku, koji nije želio prekinuti, poručivši samo kako su njegovi sinovi "postali mučenici na putu za oslobođenje Jeruzalema i džamije al-Akse".

Žrtvovanje i molitva

Žrtvovanje i molitva neraskidivo su povezani i teško je odrediti granicu gdje prestaje jedno a započinje drugo. Prije nekoliko dana reis Islamske zajednice BiH Husein Kavazović dao je nalog vjerskim službenicima da se u džamijama širom Bosne i Hercegovine moli za kišu koja je, uzgred, u trenutku dok nastaje ovaj tekst i pala, što su, opet uzgred, aplikacije na mobitelima već danima najavljivale.

Slični slučajevi oduvijek su bili predmet bezazlenih i benignih šala. U romanu "Na Drini ćuprija" Ivo Andrić opisuje biblijsku poplavu koja je zahvatila Višegrad, uključujući i tu ljudsku potrebu da se protiv nedaća bore i humorom: "Tako su ugledni ljudi očvrsli i od detinjstva navikli na nedaće svake vrste, savlađivali noć za 'velikog povodnja' i nalazeći u sebi snage da se prividno šale, naočigled nesreće koja je nailazila, zavaravali bedu koju nisu mogli da izbegnu."

Tomislav Brković u svojoj knjizi "Fratri u zgodama i nezgodama" opisuje jednu sličnu anegdotu vezanu uz znamenitog franjevca Grgu Martića. "Nastala u Bosni suša. Presušila i voda svuda osim na Vrelu Bosne i na većim izvorima. Ljudi se molili Bogu: muslimani držali dovu, pravoslavci vodili litiju, ali kiše nema pa nema. Jednog dana susretne vezir fra Grgu pa mu prigovori: 'Fra Grgo, bolan, kao da tebi nije stalo do ovog naroda. Svi se mole, a tebi svejedno. Što i ti sa tim svojim latinima ne moliš za kišu?"

Fra Grgo, koji je nedugo prije toga dobio od prijatelja iz Hrvatske na poklon barometar, sačekao je da kazaljka na barometru spadne, što je bio pouzdan znak da bi mogla pasti kiša, pa tek onda poveo katolički narod u procesiju, moleći za kišu, i to u blizini Konaka gdje je stolovao vezir. Kiša je, naravno, pala, a vezir je uzdizao fra Grgu u nebesa: "Svi vi što ste molili, ništa ne možete! Samo je Grgina molitva prava, a on je najugodniji Božji ugodnik!"

Drugi primjer može se naći u Andrićevu romanu "Na Drini ćuprija": "Puni i gojazni Ismet efendija priča opet o svojim prethodnicima i njihovoj borbi sa poplavom. Tako su za jedne davnašnje poplave izišla dvojica višegradskih hodža da uče dovu protiv te napasti. Jedan je hodža imao kuću u donjem delu kasabe, kome je pretila poplava, a drugi na bregu, gde poplava nije mogla da dopre. Najpre je učio molitve ovaj hodža sa brega, ali voda nije nikako odstupala. Tada vikne jedan beli Ciganin čija je kuća već počela da grezne u vodi:
'Ama, ljudi, dajte onoga hodžu iz čaršije, kome je kuća pod vodom
kao i naše. Zar ne vidite da ovaj s brijega uči sa pola srca?'
Hadži Liačo, rumen i nasmejan, sa bujnim kovrdžama bele kose koje
proviruju ispod neobično plitkog fesa, smeje se na sve to i dovikuje popu i hodži:
'Nemojte mnogo pominjati molitve oko povodnja, jer mogu ovi naši
da se sjete pa da nas svu trojicu istjeraju da po ovom pljusku čitamo molitve i vraćamo vodu'."

Medijsko cipelarenje

Ivana Marić, politička analitičarka, bez obzira što to značilo, na društvenim mrežama je prokomentirala Kavazovićevu uputu: "Treba što prije patentirati ovu genijalnu ideju za rješenje klimatskih problema. Pa jel!", čime je navukla na sebi neviđeni bijes čaršijske političke nedonoščadi, iako je napravila nešto slično onome što je dva-tri stoljeća prije nje napravio Andrićev Jokić, s tim da je Jokić bio neusporedivo duhovitiji.

"SRAMOTNO Ivana Marić ismijala reisa Kavazovića zbog poziva vjernicima na molitvu za kišu", "SVAKODNEVNA ISLAMOFOBIJA POLUNEPISMENE ANALITIČARKE: Ivana Marić ismijava reisa Kavazovića i islam, hoće li i sada tvrditi da se šalila kao kad je Bošnjake nazvala izmišljenim!", samo su dva nasumično odabrana naslova u medijima, kojima je propraćena ova izjava. Sudeći po njima, Ivana Marić kao da je napisala nove "Sotonske stihove" ili u najmanju ruku postala sarajevska dopisnica francuskog satiričnog časopisa Charlie Hebdo. (Uzgred, sjajan je izraz "polunepismena" iz jednog od dva spomenuta naslova, koji više govori o autoru teksta nego li o Ivani Marić.)

U medijskom cipelarenju Ivane Marić prednjačili su "kišni ljudi" iz Konakovićeva NiP-a. U svom idiotskom priopćenju naveli su i sljedeće: "Povodom istupa Ivane Marić u kojima grubo vrijeđa i ismijava se određenim praksama vjernika, kao i određenih reakcija ovim povodom, Narod i Pravda odbacuje pristup vrijeđanja, omalovažavanja i ismijavanja bilo čijih vjerskih osjećanja i uvjerenja. (...) Ponosni smo da smo i u najtežim vremenima u periodu agresije na Republiku BiH na svim slobodnim teritorijama sačuvali multikulturalnost, vjerske objekte i učinili mogućim da svi iskažu svoja uvjerenja i prakse. To je naše zajedničko bogatstvo u Bosni i Hercegovini. Zato sebi uzimamo za pravo da i Ivani Marić i sličnima poručimo da ne vrijeđate vjerska osjećanja i poglavare vjerskih zajednica time narušavajući temelje suživota i izazivajući razdor i netrpeljivost."

Opet uzgred, izraz "na svim slobodnim teritorijama" pokazuje kako u našim političkim strankama priopćenja sastavljaju "polunepismeni" ljudi, zarobljeni u svom autističnom umu, poput junaka iz filma "Kišni čovjek" Barryja Levinsona, pri čemu treba napomenuti kako NiP u ovom slučaju nije iznimka, već pravilo. A da ne govorimo o tome kako je "na slobodnim teritorijama", valjda tamo gdje je vedrila i oblačila Armija BiH, sačuvana multietničnost. Mogli su se prije toga, možda, konzultirati s bugojanskim ili travničkim Hrvatima.

U obranu Ivane Marić, uz dobru dozu licemjerja, stali su "kišni ljudi" iz Naše stranke, potvrđujući staru političku kletvu: Dabogda te Naša stranka branila! "Posebno osuđujemo političare koji su svojim stavovima doprinijeli atmosferi linča. Političari, ako već nemaju hrabrosti štititi slobodu govora, onda bi trebali o tome šutjeti, a nikako podgrijavati negativne tenzije prema bilo kome. (...) Duboko smo svjesni da ironija iskazana prema bilo kojoj vjerskoj pojavi kod vjernika može izazvati negativna osjećanja, ali se borimo za društvo u kojem ta činjenica ne smije ni kod kog izazivati strah da svoj stav o vjeri iznosi javno čak i ako on nije po mjeri vjernika. Jednako kao što smo za potpuno otvoreno ispoljavanje vjere i vjerskih osjećanja."

Kišni ljudi

Dakle, Ivana Marić je grdno sagriješila, ali joj "kišni ljudi" iz Naše stranke to velikodušno opraštaju, pozivajući i druge da se povedu za njihovim primjerom. Iz HDZ-a i drugih stranaka, koji su morali u ovom slučaju reagirati, u ime elementarnih demokratskih standarda, niti glasa. Da živimo u nekoj normalnoj zemlji, pozvao bih se na glasoviti citat Johna Donnea: "Kome zvono zvoni? Tebi zvoni." U našem slučaju mogu ga tek parafrazirati: Čija je krava crknula? Moja ili tuđa?

Ako nečija benigna šala može povrijediti nečije vjerske osjećaje, poljuljati mu vjeru u tolikoj mjeri da ga natjera da se digne na stražnje noge, onda ih taj i nema. Ovdje je riječ o političkim šarlatanima kojima je jedina politička strategija stvarati "skandale", koji se onda, kao u nekoj parodiji "Supermana" ili "Batmana", pojavljuju kao spasitelji. Ono što je u Bosni i Hercegovini bilo dozvoljeno prije dva-tri stoljeća, u vrijeme otomanske uprave, danas više nije. I to trebaju imati na umu svi oni, poput Ivane Marić, koji se pretvaraju da žive u normalnom društvu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.