Mud(r)ijada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Primijetili ste da sam proteklih tjedana pisao isključivo o graDŽanskim temama, predizbornim, lijepim pričama, ali vjerujte mi, društvo počiva na pravdi, bila to pravda po pitanju mogućnosti javnog prijevoza, jednakost u pogledu kanalizacije, jednakost u pogledu vrtića za zaposlene majke... Ili jednakost u borbi za seksualni integritet osobe.

Ovog puta ćemo o festivalu. Jednom tajnom festivalu koji stalno kruži oko nas. Ne o festivalu iz naslova, što je banjalučka fešta spremanja čorbi kojima sastavni dio moraju biti bijeli bubrezi. Izguglajte, simpa je. Nego... A je li, svi vi već znate o čemu. Samo svi šutimo, na žalost.

Kao klinac, imao sam poriv pomagati osobama u potrebi, čak sam godinama volontirao za Crveni Križ i to mi je jedno od najvažnijih iskustava u razvoju moje ličnosti/osobe, kako želite, jer izgradilo mi je komunikacijske sposobnosti, oformilo je moju empatiju, dalo mi je uvid u potrebe drugih, u nepravdu i kako ona pogađa jače one koji su već izloženiji zbog nekog osobnog problema, bilo tjelesnog nedostatka, bilo starosti, bilo mentalne različitosti.

Gospodin D.

Jedan od tih ljudi u potrebi bio je i čikica D. od kojih pedesetak, za usporedbu, ja sam tada imao 14 ili 15, smatrao sam se nepravedno dosadnim i ružnim jer me niti jedna djevojka mojih godina nije primjećivala. No, čikica. D. je bio izbjeglica iz Bosne, zaboravio sam stvarno otkud, i bio je nevjerojatno uglađen, ono gospodin čovjek, makar je hodao u iznimno pokrpanim plišanim hlačama i izlizanom džemperu. Jednostavno, bila su to vremena kada i nisi baš birao što obući, nerijetko su se čule detonacije tamo negdje istočno, iza brda, oko Stoca.

Gospodin D. je bio nevjerojatno dobar, nježan, govorio je tiho i nekako mekano, slušao starogradske i sevdalinke, čak je negdje iskopao stari gramofon i raspitivao se gdje bi mogao naći koju ploču. Ta ljubav prema skladnom bila je u snažnoj suprotnosti sa garsonjericom pocijepanih tapeta i starih i rasklimanih prozora u kakvoj je boravio. Ipak, bilo je tu još nešto, bio je neprirodno dobar prema meni.

Nakon možda mjesec i pol redovitih posjeta, otprilike dva ili tri puta tjedno sam išao, većini njegovih vršnjaka ponajprije je trebala priča i društvo uz kavu ili čaj, koji kilogram brašna, soli ili šećera nije njima puno značio... uglavnom, nakon tih šest ili sedam tjedana odvažio se Gospodin D. I sjeo kraj mene, je li, i inače nije bilo puno mjesta u njegovom stanu, ali ovog puta spustio mi je ruku na koljeno. Ja od malih nogu imam problem s hafefobijom, strahom od dodira, i mislio sam da se sav strah i nelagoda može pripisati mojoj već tada dobro poznatoj fobiji, koja se pojavila tako jasno negdje s granatama u ratu, onako zbijeni svi jedan uz drugoga, ja sam postajao sve strašljiviji od ljudske blizine.

Zanemario sam tu nelagodu, ipak, ja sam volio pomagati tim ljudima u potrebi, a i pokojni Jozo, šef ureda Crvenog Križa, gotovo me svaki put počastio nekim lijepim slatkišem iz Njemačke, Italije ili Nizozemske, što li je već stizalo u donacijama. A povremeno bi mi u džep šutnuo i koju banku, koju smo kući, u svoj toj poslijeratnoj bijedi, itekako cijenili. Pokojni Jozo je baš na račun tog mog angažmana odnekud izvukao zelenog mountinbikea i tu je, u pubertetu, počela moja dugogodišnja ljubav prema biciklima. Imao sam i prije bicikle, ali ovaj sam zaradio.

Dakle, gospodin D.

Sljedeći put kad sam došao, sve je bilo kao i inače, simpatične melodije s razvaljenog kasetofona, kavica i čaj za mene, mada je on uvijek govorio da trebam probati kavu, makar s mlijekom, tako piju odrasli. Ja tada još nisam bio kavopija kao danas. I sve je teklo uobičajeno, a onda je gospodin D. spustio ruku na moje koljeno. Pričao je i pričao, meni je koljeno gorilo i... ruka mu je kliznula uz unutrašnjost mog bedra.

Na moju sreću ili kako god to nazvali, ta moja hafefobija me je tog trenutka spasila, poskočio sam, ispričao se ili ne znam više ni ja šta sam tada izbiflao i pobjegao glavom bez obzira iz garsonjere u starom gradu. U njegov stan se više nikad nisam vratio, sretao sam gospodina D. Još nekih godinu dana, uz obaranje pogleda i zaobilazak u širokom luku, ne sjećam se ni kakav sam izgovor rekao pokojnom Jozi zašto tamo više ne želim, ali taj divni čovjek me nikud nije ni tjerao, sve je bilo volonterski.

Nekih godinu dana kasnije čuo sam da je netko pretukao gospodina D. i do dana današnjeg nikome nisam rekao da sam znao razlog zašto je dobio degenek. Jer, eto, ja sam se izvukao. S vremenom, nisam više viđao tog uglađenog čikicu, ali sjećanje i strava ostali su nezaboravni.

TAJ dan

Dok sam odrastao, konačno uspješno stao pred nekoliko djevojaka, s nekima od njih vodio intimne i duge razgovore, nekako sam uvijek uživao u seksualnom užitku spajanja na intelektualnoj razini prije razmjene tjelesnih tekućina, je li, opet 'zahvaljujući' mojoj fobiji... Shvatio sam da to moje iskustvo, na sreću, s dobrim završetkom, nije nimalo izolirano.
Čuo sam od djevojaka samih priče o silovanjima i pokušajima silovanja, o seksualnim zlostavljanjima u kojima su akteri bili njihovi frendovi iz škole, s kupanja, saznao sam za jezive priče seksualnog zlostavljanja u kojima su akteri bili prijatelji obitelji, političari, svećenici... Ipak, ono što je svima njima, kao i meni samome, bilo zajedničko, jeste šutnja.

Istina, moje iskustvo se lako prelazi, da ne osjećam strah od dodira generalno, moje bi iskustvo bilo ravno zabuni koja se može svakome dogoditi, ali svjedočio sam uplakanim ženama koje ne mogu osjetiti nježnost, koje su slomljene jer ih dodiri podsjećaju na TAJ dan.

Na žalost, mi nismo preko noći postali društvo koje je tolerantno na seksualno nasilje. Mi nismo s prvim zvucima sirena nekako netragom postali društvo u kojem mladiće (ili djevojke) diraju među nogama. Mi smo postali društvo koje je tri decenije gradilo kultove mini ličnosti, straha, i boj se ovna boj se govna... Mi smo prihvatili da se napredak na društvenoj ljestvici mora platiti jako velikom zahvalnošću. Zahvalnošću, između ostaloga, ne samo pristajanjem na ulogu žiranta/jamca, koji na kraju plaća nekakav ludi kredit, nego širenjem nogu, puštanjem da nam neki slučajni nezahvalnik i kabadahija prodire u našu podsvijest, gdje će ostati duboko urezan čitavu vječnost, gdje će ostati naša trajna blokada i da tražimo bolji ugovor, i da tražimo svoja civilna prava, poput zdravlja, i da tražimo da se naše mišljenje uvažava pri odlučivanju. I što je najgore, da tražimo ravnopravnost u braku.

Vjerujte mi, umjetnost je društveni klan i praktično je nemoguće upasti u taj krug, ako niste iz duge tradicije umjetnika, političara, moćnika, ili ne platite kartu na neki drugi način, obično na rubu legalnoga. Isprobao sam to kada sam napisao prvi svoj roman. I ja sam kažem da bih danas bolje, ali tada mi se činio sasvim OK... No, da bih dobio mjesto koje mi pripada, nizali su se brojni zahtjevi, od ovog ili onog utjecajnog pojedinca. Književnost, gluma, nema tu nikakve razlike od politike ili prava ili ekonomije, barem što se tiče napretka u karijeri.

Ali mi se moramo staviti u poziciju tih mladih ljudi, koji ne vide drugi put nego da se prepuste iskorištavanju, financijskom, intelektualnom, na kraju i sasvim intimnom tjelesnom. Mi moramo stati uz žrtvu, vjerovati joj bezuvjetno, jer kako inače dokazati takvo zlo, tu je uvijek u pitanju nešto blisko, intimno, unutar četiri oka, u nekakvoj trošnoj garsonjeri, u nekakvom izoliranom mikrosvemiru.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.