Money, money, money

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sasvim je prirodno, pa i neizbježno, da ljudi vole novac, jer on je stvar koja se u svakom trenutku može pretvoriti u predmet naših želja i potreba. Svaki drugi blagoslov može zadovoljiti samo jednu želju ili potrebu; na primjer hrana je dobra samo za gladne, vino samo za zdrave, lijekovi samo za bolesne, kožna jakna samo za zimu, žene samo za mlade itd. Novac je apsolutno dobar jer može zadovoljiti ne samo jednu specifičnu potrebu, već opće i apstraktne potrebe.

Arthur Schopenhauer

Samo se kukavice služe riječju savjest, smišljenom da straši jake ljude.

William Shakespeare, Richard III

Novcem, da se nadovežem na Schopenhauera, možete, odnosno mogli ste, kupiti i mjesto i Kraljevstvu nebeskom, a u Bosni i Hercegovini čak i oprost od kazne za pravomoćno presuđeno krivično djela. Koliko je koštao dan rezervacije u Kraljevstvu nebeskom, nitko nikada nije izračunao, dok sloboda u Bosni i Hercegovinu, ovisno gdje živite, košta od 50 u Republici Srpskoj do 100 konvertbilnih maraka u Federaciji BiH i Distriktu Brčko.

Kupovanje oprosta

Kada je prije nešto više od petsto godina Martin Luther, profesor moralne teologije na Sveučilištu u Wittenbergu, izvjesio na vrata crkve čuvenih 95 teza, nitko, pretpostavljam, nije ni slutio koje će dalekosežne posljedice izazvati njegov čin. Luther je u svojim tezama oštro napao raširenu praksu Katoličke crkve da za novac prodaje oprost grijeha. Dan kada je Luther izvjesio svoje teze smatra se početkom reformacije koja je dovela do raskola u Katoličkoj crkvi i cijelog niza vjerskih ratova u kojima su živote izgubili desetine tisuća ljudi.

Kupovanje oprosta u Katoličkoj crkvi bilo je na početku 16. stoljeća uobičajena i uhodana praksa, kao primjer moralne truleži i korupcije koja je zavladala u Vatikanu, gdje se za novac mogao kupiti čak i kardinalski status. Petnaest godina ranije, zahvaljujući korupciji i novcu, dogodilo se najdublje posrnuće Katoličke crkve u povijesti, kada je za papu izabran Rodrigo Borgia: ubojica, razvratnik, pljačkaš, kriminalac, koji je položaj pape koristio da uveća obiteljsko bogatstvo i moć. Ime koje je Borgia odabrao, Aleksandar VI, nakon njegove smrti nitko više nije smio koristiti.

Praksa Katoličke crkve iz mračnog Srednjeg vijeka oživljena je petsto godina kasnije u Bosni i Hercegovini, kada je donesen zakon kojim je moguće otplatiti pravomoćno presuđenu zatvorsku kaznu ukoliko nije duža od godinu dana. Nije poznato, barem u javnosti, kada je ovaj zakon usvojen, jer je njegovo donošenje jednoglasno usuglašeno između triju strana, što govori u prilog činjenici kako u ovom činu nema nevinih.

Ono što izaziva najveće zaprepaštenje je ponašanje međunarodne zajednice, koja je šutke prešla preko svega. Zanimljivo bi bilo propitati njihove motive. Jedini razlog koji mi pada na pamet je taj da slične političare i stranačke apartčike, koji su eventualno iskoristili ovaj zakon, možete držati u šaci i preko njih provoditi vlastite politike.

Šutnja tri godine

Iznos kojim se otkupljuje kazna mora biti jednokratno uplaćen 30 dana od odobravanja zahtjeva osuđenog za otkup zatvorske kazne. Nije, dakle, moguće otkupiti kaznu karticom u dvanaest rata. Ukoliko nije uplatio cjelokupni iznos, osuđenik će iza rešetaka "nadoknaditi" razliku. Ukoliko je, na primjer, uplatio 30 tisuća maraka, u zatvor, u Federaciji BiH i Distriktu Brčko, odlazi na period od 65 dana.

Najnoviji sličan slučaj, koji puni ovih dana domaće i regionalne medije, je onaj vezan uz glumca Moamera Kasumovića, koji je po mnogo čemu poseban, ponajviše zbog toga što je Kasumović svima dobro poznato lice, zbog svoje uloge u hit-seriji "Lud, zbunjen, normalan".

Kasumović je 2021. godine osuđen na godinu dana zatvora zbog krivičnog djela bludničenje nad maloljetnikom, nakon čega je otkupio kaznu. Ono što je u cijelom ovom slučaju simptomatično je šutnja koja je trajala tri godine, koju je prekinuo jedan mladić u sarajevskom Narodnom pozorištu nakon predstave Beogradskog narodnog pozorišta "Tiho, tiše", koja je govorila o vršnjačkom nasilju.

Pogubna sudska praksa

Zvuči pomalo nevjerojatno da u vrijeme interneta i društvenih mreža jedan sličan slučaj može ostati skriven od javnosti pune tri godine, da je osuđeni, a u slučaju pedofilije recidivizam je gotova pa pravilo, mogao nesmetano nastaviti sa svojom zločinačkom praksom, što na najbolji način govori u prilog tome koliko je slična sudska praksa pogubna, ne samo kao duboko odbojan moralni čin ugrađen u važeće zakone, već kao fenomen koji zapravo briše uzročno-posljedične veze između krivnje i kazne na kojima počiva društveni dogovor.

Shakespearova rečenica iz "Richarda III" već više od četiri stoljeća služi u književnosti, a u novije vrijeme i na filmu,  kao najbolje i jedino objašnjenje duboke ljudske patologije. Teško je čak i pobrojati filmska ili književna djela koja se izravno pozivaju na nju, Od Cormacka McCarthya u romanu "Krvavi meridijan" pa do turskog redatelja Nure Bilge Ceylana u svom filmu "Zimski san", koji je 2014. godine nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu.

(Shakespeare rečenicu iz uvoda pripisuje Richardu III., jednom od najbrutalnijih engleskih vladara, koji je djelovao u vrijeme krvavog građanskog rata u Engleskoj iz 15. stoljeća, poznatijeg pod nazivom "Ratovi dviju ruža". Istom vladaru pripisuje još jednu svoju čuvenu rečenicu: "Dajem kraljevstvo za konja". Richard III. ju je izgovorio na bojištu prije pogibije, nakon što je ostao bez konja.)

Logika je vrlo jednostavna: ako se osuđenik kaje za počinjene grijehe, onda nikada ne bi otplatio dodijeljenu mu kaznu, koja u tom slučaju nema nikakvu svrhu, već bi je do kraja odslužio. Godina provedena u zatvoru zasigurno bi ga u budućnosti natjerala da deset puta porazmisli o eventualnom ponavljanju krivičnog djela. 

Licemjerje

Možda zvuči otrcano, Kasumović, na kojega se sručio bijes javnosti, nije jedini, pa čak ni glavni krivac u cijeloj ovoj priči. Glavni krivci su političari, koji su to omogućili, populacija u kojoj je narcisoidni poremećaj gotovo pa prirodno stanje stvari, koji u svemu imaju pred očima vlastiti lik, a koji, da bi stvar bila još ozbiljnija, s lakoćom mogu iskeširati trideset i nešto tisuća maraka. Tu su i pojedini sudci, koji će ponekad umanjiti težinu krivičnog djela, omogućujući osuđenicima otkup kazne.

Tu su, zatim, također i ljudi koji su bili upoznati s cijelim slučajem, a koji su ga tri godine svojom šutnjom prikrivali. Postavlja se pitanje koliko je sličnih slučajeva svih ovih godina na sličan način prekrivano, što omogućuje pedofilima, da se zadržimo samo na slučaju Moamera Kasumovića, nesmetano djelovanje.

Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku trese predizborna groznica, kada traje uobičajeni festival političkog licemjerja, međutim, još uvijek nisam pročitao da je ijedna stranka pokrenula inicijativu da se ovaj zakon stavi van snage. (Ukoliko ipak postoji, a da to nisam registrirao, unaprijed se ispričavam.) Bez obzira što se ovom trenutku, vjerujem, može na tome silno  politički profitirati.

S pravom se postavlja pitanje zbog čega se to događa, odnosno ne događa? Vjerujem kako u svakoj parlamentarnoj stranci postoje pojedinci koji su koristili ovaj zakon, i da je to jedini i isključivi razlog.

Primjer Katoličke crkve s početka teksta na najbolji način govori kako jedan sličan mehanizam stvara duboko bolesno društvo, prožeto korupcijom i bezakonjem, što se u Bosni i Hercegovini već dogodilo. Ako ništa, da bi barem donekle ublažili sveprisutno licemjerje, možemo himnu dopuniti tekstom. Najbolji prijedlog je, možda, veliki hit Abbe iz sedamdesetih "Money, money, money". I tako jedno 36.500 puta.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.