Han Kang - Južnokorejska Olga Tokarczuk

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije nego što je moja žena postala vegetarijanka, bila mi je potpuno neupadljiva. Da budem iskren, prvi put kada sam je vidio, nije me čak ni privukla.

(...)
Tiho je udahnula. Drveće pored puta je buktalo, zelenom vatrom valovitom kao namreškane slabine ogromne životinje, neukroćene i divlje. Yeong-hye je netremice gledala u drveće. Kao da čeka odgovor. Kao da se buni zbog nečeg. Pogled joj je bio mračan i uporan.

Han Kang, Vegetarijanka

Lista dobitnika Nobelove nagrade, najprestižnije književne nagrade na svijetu, u posljednjih pet godina izaziva čuđenje i kod boljih poznavatelja književnosti. To su, redom, počevši od 2020. godine: Louise Glück (SAD), Abdulrazak Gurnah (Tanzanija i Velika Britanija), Annie Ernaux (Francuska), Jon Fosse (Norveška) i ovogodišnja dobitnica Han Kang, koja je rođena u Južnoj Koreji.

Dok su Annie Ernaux i Jon Fosse duži niz godina bili među najizglednijim dobitnicima, dotle je Louise Glück bila relativno nepoznata, čak i unutar matične književnosti. Preostala dva dobitnika, Abdulrazak Gurnah i Han Kang, bili su poznati isključivo unutar vlastite, nacionalne književnosti, s tim da je Kang nešto poznatija, i to zbog toga što je 2016. godine za svoj roman "Vegetarijanka" dobila uglednu Međunarodnu nagradu Booker, koja se dodjeljuje u Velikoj Britaniji.

Gurnah prije dodjele Nobelove nagrade nije prevođen na ovdašnje jezike, dok je "Vegetarijanka" promptno prevedena i na hrvatski i na srpski jezik. Uvodni citati u ovom tekstu su zapravo prve i posljednje rečenice "Vegetarijanke", čisto da šire čitateljstvo barem donekle osjeti boju i ritam rečenica Han Kang.

Sličan, neočekivan izbor, zatekne ponekad i same autore, što je slučaj i s ovogodišnjom dobitnicom. Kada je Nobelovu nagradu dobio Abdulrazak Gurnah, koji je u Engleskoj uglavnom bio poznat po svom romanu "Raj", koji je objavljen 1994., a koji se našao te godine u užem izboru za nagradu Booker, to je bilo prvorazredno iznenađenje i za dobre poznavatelje engleske književnosti, ali i za samog autora, koji je kasnije izjavio da je u trenutku kada je obaviješten da je dobitnik prestižne nagrade pomislio kako se netko s njim grubo šali.

(Ovdje treba podsjetiti grubu šalu kojoj je 2011. godine bio izložen srpski pisac Dobrica Čosić. Srskim medijima je tada prohujala vijest da je Dobrica Ćosić dobitnik Nobela, što je potrajalo petnaestak minuta, kada su se javili nepoznati web-aktivisti, koji su napravili lažni portal Nobelove akademije i objavili vijest na koju su, osim nesretnih domaćih medija, nasjeli čak i neki strani.)

Nakon što je Gurnaghov "Naknadni životi" iz 2021. godine preveden na hrvatski, pokazalo se da je izbor Nobelove akademije bio itekako opravdan. Riječ je o epski razvedenoj priči u čijem je središtu obitelj Ilyasa Hassana, koja je početkom dvadesetog stoljeća živjela na području današnje Tanzanije, koja se nalazila pod njemačkom kolonijalnom upravom. Hassan se početkom Prvog svjetskog rata priključuje njemačkim jedinicama kao askari, crni afrički vojnik, koji se nakon rata nastanjuje u Hamburgu. Gurnah preko sudbine Ilyasa Hassana priča zapravo priču o europskom dvadesetom stoljeću i njegovu postkolonijalnom nasljeđu.

Zatim je objavljen i Gurnahov najpoznatiji roman "Raj", jedini roman ovog nobelovca koji je preveden na svahili, njegov maternji jezik. Prijelomno Gurnahovo djelo napisano je pod vidnim utjecajem Josepha Conrada i njegova romana "Srce tame" koje se nerijetko čita i kao prvorazredni antikolonijalistički manifest.

Iz gornjeg popisa lako se da uočiti da Nobelova akademija posljednjih godina naizmjence nagrađuje muškarce i žene, očito želeći na taj način popraviti mizerni postotak žena koje su dobile tu uglednu nagradu, što je bila jedna od najvećih kontroverzi koje su je pratile, pogotovo ako se prisjetimo brojnih autorica, čije je djelo obilježili književno dvadeseto stoljeće, a koje tu nagradu nikada nisu dobile, poput Flannery O'Connor, Lucije Berlin, Marguerite Yourcenar ili Virginije Woolf.

Međutim, ovdje treba naglasiti da je Nobelova akademija na jedan drugi način nastavila podcjenjivati ženske autore, jer, po mojemu mišljenju, uporno zaobilazi dvije žene koje danas spadaju među najveća imena suvremene svjetske književnosti. Riječ je o Ljudmili Ulickoj, tolstojevskoj figuri novije ruske književnosti, i američkoj spisateljici Joyce Carol Oates, rođenoj 1938. godine, koja je do danas objavila čak pedeset i devet romana, koje je kritika redom dočekivala s hvalospjevima.

Oates pripada plejadi velikih američkih pisaca s kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća, poput Paula Austera, Cormaca McCarthyja, Philipa Rotha, Don DeLilla ili Thomasa Pynchona, od kojih su neki već i umrli, a koje je Nobelov komitet uporno zaobilazio. Ime Joyce Carol Oates, primjerice, kao moguće dobitnice Nobelove nagrade spominje se još od kraja osamdesetih.

Han Kang rođena je 1970. godine. Potječe iz spisateljske obitelji, jer su njezin otac i brat također pisci. Studirala je korejsku književnost na Univerzitetu u Jonseu. Privukla je pažnju čitatelja već prvim romanom "Osuđenikova ljubav" iz 1995., a potom su uslijedili romani "Crni jelen" (1998.), "Tvoja hladna ruka" (2002.), "Vegetarijanka" (2007.), "Borba za dah" (2010.), za koji je osvojila renomiranu korejsku nagradu "Dong-ni", "Časovi grčkog" (2011.) i "Ljudskost" (2016.). Za "Mongolske fleke", središnji dio "Vegetarijanke", objavljene kao samostalni roman, nagrađena je najprestižnijim književnim priznanjem u Južnoj Koreji, nagradom "Ji-sang".

Glavna junakinja "Vegetarijanke" je mlada žena Yeong-hye, čiji život pratimo iz perspektive drugih, njezina supruga, šogora i sestre. Život Yeong-hye stubokom se mijenja kada odluči postati vegetarijanka, što izaziva svojevrsni šok kod svih koji je poznaju, uključujući i supruga i vlastitu obitelj. Preko ovog motiva, Kang prikazuje provincijalno korejsko društvo kao duboko patrijarhalno, na način koji je nam je itekako blizak: stječe se dojam kako su razlike između korejskog i ovdašnjih društava gotovo neznatne. Yeong-hye, suočena s otporom okoline, doživljava trajnu psihičku i fizičku metamorfozu i lebdi na nevidljivoj granici između spasa i samouništenja.

Ono što je iz ovdašnje perspektivo egzotično, na što se u većem broju slučajeva svode naša očekivanja od dalekih i neistraženih književnih polja, propitivanje je seksualnih granica, pri čemu se Kang u dobroj mjeri oslanja na djelo japanskog književnika Harukija Murakamija. Slični motivi česti su i u svjetski poznatoj južnokorejskoj kinematografiji. Spomenut ću filmove "Pieta" (2012.) Kim Ki-duka i "Izgaranje" Lee Chang-donga iz 2018. godine koji je, što je zanimljivo, rađen prema jednoj Murakamijevoj priči.

Sve u svemu, "Vegetarijanka" je izvrsno napisan roman koji je donekle usporediv s "Empuzijem", najnovijim romanom nobelovke Olge Tokarczuk, prvim koji je poljska spisateljica objavila nakon što je 2019. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost. Riječ je o, možda, najboljem "feminističkom" romanu koji sam pročitao. Tokarczuk, parodirajući "Čarobni brijeg", najvažnije djelo Thomasa Manna, ujedno ispisuje i kratku povijest mizoginije.

U "Empuziju" ne postoje ženski likovi, osim žene koju je ubio vlastiti suprug, čija je smrt prikazana kao samoubojstvo. U cijelom romanu ne postoji nijedna rečenica izgovorena od strane žena. Tokarczuk je svoje najvažnije romane, "Knjige Jakubove" i "Bjegune", pretežno napisala iz muške perspektive, kao što je to slučaj i s "Empuzijem".

Na sličan način je Han Kang napisala svoju "Vegetarijanku", uvjerljivo i majstorski, uvlačeći se duboko u mušku psihu. Nobelovu nagradu korejska je spisateljica zaslužila, stoji u obrazloženju Akademije, za svoju "intenzivnu poetsku prozu koja se suočava s povijesnim traumama i razotkriva krhkost ljudskog života".

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.