Slaven K. pred sudom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tko sije nokte, žanje baklju.

Majku treba tući dok je mlada.

Zadavljenom psu su sva vrata zatvorena.

Paul Eluard i Benjamin Peret, nadrealističke poslovice

Dobar dan, glavati, carski gospodini!... E, čekaj, blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku? Zar ne vidiš da gospodini imaju posla? (...) A ti, lopove jedan, došo si đe treba! Istina bog, vođe nema kuruza, ali ima nešto drugo, jazo. Ima paligrapa, dupli, kabasti paligrapa, jazo! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja!

Petar Kočić, Jazavac pred sudom

Na kraju se sve sručilo na samu Mona Lisu. Da je ružna; da ženska privlačnost općenito često počiva na pretvaranju da skrivaju nekakvu tajnu i da upravo time privlače muškarce. (...) Žena predstavlja prevladanu i nižu etapu evolucije, tako piše gospodin Darwin, a on tu ima štošta reći. (...) Dok je muškarac već krenuo naprijed i stekao nova umijeća, žena je ostala na starome mjestu i ne razvija se. Zato žene često bivaju društveno hendikepirane, ne uspijevaju se snaći same i uvijek se moraju oslanjati na muškarca. Moraju ga se dojmiti. Manipulacijom, smiješkom. Osmijeh

Mona Lise simbol je cijele strategije evolucijskog snalaženja. Zavesti i izmanipulirati.

Olga Tokarczuk, Empuzij

Slaven K., čoek, drug i antifašista, predsjednik Udruženja rektalnih alpinista jedne nam i jedine Bosne i Hercegovine, obreo se jedan dan u Strasbourgu. Kada je čuo da do polijetanja zrakoplova na liniji Strasbourg - Sarajevo ima sedam-osam sati, odlučio je, da prikrati čekanje, otići u Europski sud za ljudska prava. Doći u Strasbourg i ne tužiti nikoga, to je isto kao otići u Rim i ne vidjeti papu, razmišljao je: Što su oni papci Sejdo i Da Finci pametniji od mene? Ili ona domaćica, što se sad kofrči po televiziji ko da je oslobodila pola Republike Srpske?

Kao da se sve to odigralo jučer

Dobro je pamtio riječi svog druga Željka, kao da se sve to odigralo jučer a ne prije deset-petnaest godina, koje je izrekao u rijetkim trenucima prisebnosti. U lijevoj mu ruci piva, a u desnoj čaša Jack Daniel's Black Label Tennessee Whiskeya s dvije kockice leda: "Slavene, veli,  stoput ti je bolje opalit čoeka paragrafom nego štosom. Ovako si spasitelj Bosne, jedne nam i jedine, a kada nekoga zvizneš štosom u glavušu, onda si najobičnija seljačina." Željko je završio pravo i bio je dobro upućen u te stvari.

Po Sarajevu se pričalo da su Sejdo i Da Finci sasvim slučajno tužili Bosnu i Hercegovinu, kada im je jaran u Strasbourgu pronašao polovno auto, Sejdi golfa peticu s razbijenim lijevim zadnjim žmigavcem, a Da Finciju okonju dizelaša starog deset godina. Dok su čekali na zoll table, otišli su u Europski sud za ljudska para. Ostalo je povijest, dok je Azrica greškom završila u Strasbourgu, kada je umjesto u autobus za Vojkoviće, gdje je planirala kupit sir za pitu, greškom sjela u onaj koji je vozio za Strasbourg.

Znao je, o čemu se u Sarajevu već duže vrijeme šuškalo, da dva udruženja umirovljenika, Veseli Bosanci i Hercegovci i Đuturum 99, pripremaju ekskurziju u Strasbourg, u dvanaest rata, gdje će živahni starčići, nakon razgledanja grada, biti u mogućnosti tužiti Bosnu i Hercegovinu Europskom sudu za ljudska prava zbog diskriminacije. Smatraju kako im je uskraćeno osnovno ljudsko pravo na udruživanje, zbog toga što se ne mogu nakon dvadeset i sedme godine starosti učlaniti u omladinsku organizaciju Mlada Bosna (i Hercegovina).

Ako misliš pobijediti, ne smiješ izgubit

Došao je u Sud i javio se na portirnicu. U ruci je držao vrećicu u kojoj je bio ostatak hamburgera, koji je ostavio za poslije.

"Ja došo tužit Bosnu i Hercegovinu", rekao je.

"Šta vam je to u vrećici?" upita portir.

"Jazavac", reče on ljutito. "Šta će drugo bit!"

Portir je dugo gledao u pravilnik: u sud je bilo zabranjeno unositi alkohol, oružje, cigarete, mobitele, dok jazavca nitko nije spominjao.

"U redu", reče portir sumnjičavo. "Došli ste, znači, tužit Bosnu i Hercegovinu?" 

"Je li to zabranjeno?!" obrecnu se Slaven ljutito. "Ako misliš pobijediti, ne smiješ izgubit."

"Nije, nije", reče portir. "Čak je i poželjno. Trebaju i naše sudije od nečega živjet. Ako nemate ninašto drugo trošit pare, bujrum. Slobodno tužite. Imam ja rođu odvjetnika. Zastupat će vas pro bono."

"Misliš džabe?"

"Da."

"Odmah ga zovi. Cijena mi savršeno odgovara."

Kada je stigao odvjetnik, najprije su on i Slaven zajedno na esperantu otpjevali "Internacionalu", pa na bosanskom pjesmu "Da te nije Alija".

"Kaže mi rođo", reče odvjetnik, "da ste vi binarni?"

"Misliš ko ona pićkica što je pobijedila na Euroviziji?"

"Da."

"Ja sam ti, jarane, trinaran. Ja ti mogu bit i Hrvat i Srbin i Bosanac i Hercegovac istovremeno."

"Vi ste onda, kako se to kaže... kvartalan? Hrvat, Srbin, Bosanac i Hercegovac?" upita odvjetnik brojeći pritom prstima.

"Trinaran. Bosanac i Hercegovac se računa ko jedno. Bosanac plus Hercegovac jest jednako Bosanac i Hercegovac."

"Sad kontam", reče odvjetnik. "Hvala na pozivu. Vrlo rado ću vas zastupat."

"Ovim levatima moreš prodat polovnu ciglu i još će ti se zahvaljivat do neba", pomisli Slaven, kačeći akreditaciju oko vrata.

Nacionalnosti ko pozadine na mobitelu

Sudac je pročitao tužbu i pogledao u Slavena.

"Imate lijepu majicu", reče. "Šta to na njoj piše?"

"Naoružaj se i bježi", reče Slaven.

"To je vaš moto?"

"Da. Ja i moj drug Željko, čoek, antifašista i drug, krenuli jednom kupit nešto alkohole... pa na Vlašić... Gore se otvaro spomenik jednom našem heroju iz rata... što je se konstitutivcima za vrijeme rata pošteno najebo nane. Taman mi ušli, a prodavaču zazvoni mobitel... Valjda ga zvala ljubavnica, pa otišo u skladište da se javi. Moj drug Željko zgrabi s police dvije boce viskija.... slagat ću ti... bocu Jack Danielsa i bocu Jamesona... one irske brlje... Veli on meni: Naoružaj se, Slavene, i bježi! Zgrabim i ja dvije boce i na vrata."

"Šta vi zapravo tražite?" upita sudac.

"Tužim Bosnu i Hercegovinu."

"To sam vidio. Nismo ni mi nepismeni."

"Tražim svoje osnovno ljudsko pravo, da mogu mijenjat nacionalnosti ko pozadine na mobitelu. Dođem u Široki, Hrvat... Ili ako se osjećam glupo, opet se proglasim Hrvatom. To su najveći levati u Bosni i Hercegovini, druže sudija. Eno, moj drug Željko, već dvadeset godina glumi Hrvata, jer se osjeća glupo. I to mu prešlo u kroničnu bolest. Sad do kraja života mora bit Hrvat, jer mu je rakija popila i ono malo pameti što je imo prije nego što je posto Hrvat. Što bi rekla stara bošnjačka poslovica: Glup ko Hrvat. Moje je legitimno pravo da do podne budem Hrvat, a od podne Srbin. Ja znam čoeka koji je dosada promijenio barem deset identiteta. Nema šta nije bio... Rom, Srbin, Hrvat, Židov, Bosanac i Hercegovac, Ukrajinac, Rus, Bernardinac, Ostali..."

"Za sve te, što ste ih nabrojali, već sam ranije čuo, za Srbe, Hrvate, Rome, Ukrajince, ali za te Ostalce nisam."

"Ostali, druže sudija. To smo mi izmislili, ja i moj jaran Željko, da ga lakše šuknemo Hrvatima. Znate onu pjesmu: ... ne razumiješ ti to, druže sudija..."

"Vi ste binarni?"

"Trinaran."

"Ispričavam se. Kako ću ja znat govorite li istinu?"

"Evo, ako meni ne vjeruješ, upitaj ovog švapskog papka, nečoeka, dušmana i nacistu, što se proglasio jaranom suda."

"Ime, molit ću vas."

"Chris Schmidt... Pišeš sch, a pamtiš š, što bi reko moj drug Željko."

"Pozivam kao svjedoka uvaženog nečoeka, dušmana i nacistu Chrisa Schmidta", reče sudac.

"Uvaženi sude, protestiram, ja nisam nikakav nacist", reče Schmidt. "Ja sam visoki predstavnik."

"To ja odmilja. Gospodin ne razumije specifični bosanski humor", reče Slaven. "Ako se nekome najebeš majke, to ne znači da si spolno općio s njom, da ne upotrebljavam jedan drugi, mnogo slikovitiji izraz."

"Visoki?" reče sudac i odmjeri Schmidta. "Vi ste srednje visoki predstavnik?"

"Što bi reko moj drug Mile, srednja žalost", reče Slaven.

"Šta vi kažete, visoki gospodine? Je li istina da u Bosni i Hercegovini ne možete biti binarni. Što je skandalozno!"

"Pa... slažem se... Znate i sami... nekad se osjećate glupo, nekad ko Bosanac i Hercegovac... Slažem se u potpunosti s gospodinom Slavenom", reče Schmidt.

"Gospodin Slaven, kako sam razumio, hoće malo bit Hrvat, pa malo ne bit, pa malo bit Srbin, pa malo ne bit, pa malo bit Bosanac, pa malo..."

"Prigovor", prekinu ga Slavenov odvjetnik. "Moj klijent ne želi malo bit Bosanac, pa malo ne bit, već želi malo bit Bosanac i Hercegovac..."

"Dakle", reče sudac, "želi bit malo Bosanac i Hercegovac, a malo ne bit?"

"Logično", reče Slaven.

Sudac je zbunjeno pogledao u Slavena.

"Druže sudija", reče Slaven, pokazujući prstom. "Pogledajte tamo i nasmiješite se. Skrivena kamera! Cipiripi!"

(Svaka sličnost sa stvarnim likovima plod je nesretnog slučaja, kao mogući dokaz da je i Bog imao svojih loših trenutaka.)

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.