Anti antifašisti: Imaju li posljedice uzrok

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada govore o kraju Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom području – vrlo konkretno: o oslobađanju Mostara 14. februara 1945. godine – gradonačelnik Mario Kordić i gradski ogranak Hrvatske demokratske zajednice zvuče kao Aleksandar Vučić kada govori o „Oluji“. I ne samo on, već i vascijeli SNS, pa Milorad Dodik, svaki službeni Beograd i ista takva Banja Luka od augusta 1995. do evo sada.

Grozna osveta

Ništa se, je li tako – jeste al' u nekoj stvari, nije zbivalo prije nego je Hrvatska vojska započela potpuno legalnu i legitimnu operaciju oslobađanja okupiranog dijela teritorija međunarodno priznate države i članice Ujedinjenih nacija: nije, prema Vučićevom i vučićevskom tumačenju, Vukovar sravnjen, Škabrnja poklana, Šibenik, Osijek i Gospić granatirani, Zagreb raketiran, logori nisu otvarani, Hrvati protjerivani, masovne grobnice punjene, kao što se, kao, nije od Dalmacije do Zagreba putovalo brodovima, preko pontonskih mostova, okolo naokolo, toliko koliko sada treba od mora do Ilice, ali biciklom.

Za svaki službeni Beograd i istu takvu Banja Luka od augusta 1995. do evo sada, „Oluja“ je posljedica dosade koja je obuzela Hrvatsku vojsku u kojoj se neko sjetio kako bi mogli ubiti vrijeme ratujući protiv – tako ispada ako se slušaju čuvari selektivnih sjećanja – izmišljenog protivnika.

Kada govore o kraju Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom području – vrlo konkretno: o oslobađanju Mostara 14. februara 1945. godine – gradonačelnik Mario Kordić i gradski ogranak Hrvatske demokratske zajednice ne govore ni o NDH-a, ni o Jasenovcu, ni o genocidu nad Srbima i Jevrejima na području te zlotvorevine, ni o ustašama kao o Hitlerovim dobrovoljnim dželatima, ni o Maksu Luburiću i masovnim vješanjima antifašista… Narodnooslobodilačku borbu i Drugi svjetski rat oni svode na jedno jedino proljeće i partizansku osvetu koje je nesumnjivo bilo i koja je nesumnjivo grozna, kao što je, ni manje ni više, bilo grozno ubijanje srpske starčadi po, recimo, Varivodama nakon „Oluje“.

Revizionizam začinjenim tlapnjom

„Osveta je sastavni deo pobede“, najstrašnija je rečenica najpametnijeg Titovog generala, Konstantina Koče Popovića, izgovorena nakon oslobađanja Beograda. Tako je, nažalost, bilo tada i svugdje – bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki nije imalo nikakvo vojno opravdanje, a Japan je kapitulirao pod uslovima koje je postavio prije nego je izazvana direktna ili indirektna smrt 300.000 (slovima: tri stotine hiljada) ljudi! - tako je, nažalost, ostalo do dana današnjeg.

Svodeći četiri godine krvavog, genocidnog rata na samo njegov kraj i ono što se tada događalo, Kordić i mostarski HDZ rade upravo ono za što inače optužuju druge: bave se klasičnim historijskim revizionizmom, začinjenim tlapnjom o tome kako su  komunizam i fašizam tek dva kraja iste krive linije i da to što su neki komunistički ili socijalistički režimi podsjećali na nacističke i fašističke, sa slučajnošću ima veze koliko i održavanje lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini.

Japanski režiser Akira Kurosawa je rekao kako se od dobroga scenarija može napraviti i loš film, ali da se od lošeg scenarija dobar ne može, ma ko ga režirao. Genij je samo slobodnije preveo tezu da dobre ideje nisu krive za ono što ljudi mogu učiniti od njih.

Komunizam se dao pokvariti od komunista

Nigdje u temeljnim tekstovima komunizma, „Kapitalu“ i „Komunističkom manifestu“, ne piše ništa čime se mogu opravdati njihovi kasniji tumači. U knjigama poput „Mein Kampfa“ piše sve. Ako su, dakle, komunistički režimi u prošlom vijeku učinili sve suprotno od onoga što je u teoriji na koju su se pozivali, a uglavnom jesu, samo što su se neki, kažimo tako, školovali i popravljali uz rad, a drugi podnosili nadljudske napore u diskreditaciji svake lijeve ideje, fašisti su od prvog trena bili dobri đaci. Tvrdoglavo su se, surovo, držali učenja koje je podrazumijevalo nestanke cijelih naroda. Činjenica da nisu uspjeli ne ide im u prilog: riječ je samo o posljedici vojnog poraza i manjka vremena – nikako nedostatku želje ili shvatanju da, ipak, nije u redu, recimo, spaliti ama baš sve Židove u, za početak, Evropi.

Muzeji religije i ateizma, logori smrti, masovne i pojedinačne likvidacije, montirani politički procesi, gušenje slobode govora i izostanak samog pokušaja da se uspostavi demokratski socijalizam, u korijenu su komunističke misli u istoj mjeri u kojoj je bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u temeljima američke i bilo kakve druge demokratije. Zato Auschwitz i Dachau, Jasenovac i Gradiška Stara, dušegupke u Nedićevoj Srbiji, Shoa, masovna četnička klanja uz rijeku Drinu...nisu posljedica nikakvog krivog čitanja, već apsolutnog prihvatanja krivog sadržaja. Komunizam se dao pokvariti od komunista, dok se fašizam ne može popraviti: biti pristojan, razuman, demokratičan i zločinu nesklon fašista, znači postati – vjerovali ili ne - antifašista.

Staljinisti su se prema onome što su pisali Karl Marx i Friedrich Engels odnosili slobodnim stilom: ono što im se nije sviđalo su odbacili odmah, a ono što im se nedovoljno sviđalo protumačili su na svoj, nakaradni način. Fašisti nikada, od Gabriela D'Annunzia do prije devet sekundi, tih problema nisu imali: oni su svoje „svete knjige“ čitali kao što se čita recept za boraniju. Misli se, naravno, na ono što je boranija u Mostaru, a ne na ono što je u, recimo, Živinicama.

Višestranačko maloumlje

Prelazak iz socijalističkog jednoumlja u višestranačko maloumlje bio je ovdje, kao i u Češkoj, Poljskoj ili Mađarskoj, antikomunistički, ali i – za razliku od, primjera radi, Slovenije ili Crne Gore između proglašenja nezavisnosti i poraza Mila Đukanovića – revizionistički, pa je, posljedično, baštinjenje antifašizma prvo postalo vaninstitucionalno, a onda i tako da obilježavanja važnih datuma iz NOB-a nerijetko izgledaju kao maskenbal za penzionere i one koji će to ubrzo postati. 

A da je kao što nije, da se historijskim naslijeđem bave historičari, instituti, fakulteti, akademska zajednica – ali ne u zatvorenim krugovima i na sesijama za istomišljenike kao sada, već institucionalno, javno i financirano iz raznih budžeta – pa da se činjenično utemeljeno govori o ama baš svemu, od pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, preko beogradskog puča, nacističkog oblijetanja oko Vladka Mačeka, Pavelićevom čekanju da ga voz povijesti pokupi dok u Firenci ide na kurs turskog jezika, ulozi Komunističke partije Jugoslavije i njenom osluškivanju signala iz Moskve, NDH-a, logorima, Igmanskom maršu, Sutjesci, Kozari, pa svakako i o ubistvima fratara u Mostaru, vješanju zagrebačkog muftije ispred tamošnje džamije, pokoljima muslimana i katolika na istoku Hercegovine i tako dalje i tako redom, BiH ne bi bila mjesto na kojem postoje spomenici Josipu Brozu i Dragoljubu Mihailoviću, gdje narodni heroj Fuad Midžić uzmiče pred kolaboracionistom Mustafom Busuladžićem, dok je ustaša Mile Budak poznatiji od još jedne žrtve ustaškog terora - Ljube Brešana Feđe, sina Katinog i brata Antinog.

E, od toga, od mogućnosti da historijskim naslijeđem bave historičari, instituti, fakulteti, akademska zajednica…nema i zadugo neće biti ništa, između ostalog i zbog neizbježnog zaključka da se može zloupotrijebiti samo ono što je u osnovi bilo ispravno, a to fašizam sasvim sigurno nije, dok antifašizam - kojeg kod nas nema, jednostavno nema, bez ideje komunizma - jeste. Sviđalo se to nekome ili ne. Činjenice, uostalom, nemaju zadatak da budu dopadljive.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.