Susreti i (iz)bivanja: Sarajevski trokut tuge

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kampanja za predstojeće parlamentarne izbore u Republici Hrvatskoj počela je - u Bosni i Hercegovini. I to spektakularno ili skandalozno, kako se već kome sviđa: predsjednik vlade susjedne države, Andrej Plenković, je u BiH stigao sa kolegama i kolegicama iz Evropske unije, ali nije dobacio do zgrade Predsjedništva, jer bi se tamo – ne i po prvi puta! – morao sastati, uz Denisa Bećirovića i Željku Cvijanović, sa Željkom Komšićem.

Politički parazit

Ono što je šef zagrebačkog Markova trga, lider Hrvatske demokratske zajednice čije je sjedište na Trgu žrtava fašizma u istom tom Zagrebu i utjecajni dio političkih krugova u Bruxellesu napravio je, da se ne lažemo, manifestativni oblik nepoštivanja institucija i zakonodavstva Bosne i Hercegovine, ali nije jedini sporni potez prekograničnog prvog ministra.

Komšić je, naravno, politički parazit i prvoklasni licemjer koji se, kao, bori protiv etničke reprezentacije koristeći je da stanuje u Predsjedništvu, ali to ne znači i da nije izabran prema važećem Izbornom zakonu u kojem se od Daytona vuče bug čija je posljedica upravo njegov, Komšićev izbor za hrvatskog člana kolektivnog šefa države, iako je dobio glasove oko šest pripadnika najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda.

Inače, kako piše Danijal Hadžović u „Dnevnom avazu“, „među učesnicima sastanka nije naveden Komšić, jer uopće nije trebao prisustvovati. U nekom momentu bilo mu je važnije skijanje van države nego domovina. Imenovana su dva savjetnika koja će umjesto njega doći na sastanak, i to Slaven Kovačević i Davor Vuletić“.

Pitanje koje se ne može izbjeći

Alexis Tsipras, bivši grčki ljevičarski premijer je, dok je bio na vlasti i pokušavao vlastitu zemlju izvući iz paklene dužničke krize, govorio da bi mu bilo puno jednostavnije objasniti probleme direktno Angeli Merkel, nego njenim predstavnicima u pregovorima, aparatčicima koji se ponašaju birokratski bezdušno. No, onda mu je ex kancelarka lijepo, svojim riječima, odgovorila da ona sasvim sigurno na tako važne susrete ne šalje one koji neće njene stavove prenijeti precizno do zadnjeg slova.

Da li je, dok je planirao skijanje, Komšić za svoje predstavnike izabrao ljude – Slavena Kovačevića i Davora Vuletića – koji znaju šta on misli prije nego progovori? Jeste. Da li je Andrej Plenković znao da će se, uz Cvijanovićku i Bećirovića, sresti i sa dvojcem koji zna šta Komšić misli prije nego progovori? Jeste. Da li je odbio bilo kakav razgovor s njima? Naravno, nije. Bi li mu Kovačević i Vuletić, da su se, kao što nisu, vidjeli, rekli nešto što Komšić nije spreman ponoviti u TV dnevniku? Ne! Zašto je onda, pitanje se baš nikako ne može izbjeći, hrvatski premijer bio spreman pričati sa savjetnicima člana Predsjedništva kojeg smatra, kako se to kaže, nelegalnim i nelegitimnim, odnosno: smatra li da su Kovačević i Vuletić, za razliku od nadređenog, i legalni i legitimni?

Najprecizniji odgovor glasi: za njih ga nije briga, jer mu površna opozicija nema pojma ko su, ali jako dobro zna ko je Komšić, kao što i on zna da bi mu se u takozvanoj super izbornoj godini krvi napili jednako kao kada se na nekakvom međunarodnom skupu sreo i rukovao sa čelnikom Demokratske fronte.

Beznačajni pljesak kvazi patriota

Karijerni političari između vlastitih interesa i, u ovom slučaju, dobrosusjedskih odnosa, nepogrešivo biraju prvo i u tome su Plenković i Komšić zapravo slični. Prvi je napravio nešto što se u pristojnom, demokratskom, civiliziranom svijetu smatra nedopustivim, dok je drugi skinuo skije i pancerice, na brzinu  došao da mu to omogući i usput dobije aplauz istomišljenika oduševljenih navodnim patriotsko-državničkim činom od kojeg će BiH imati jednaku korist kao bosanskohercegovački Hrvati od Plenkovićevog „njet“: apsolutno nikakvu.

Drugačije rečeno a da isto znači: Komšić nije ništa izgubio, jeste dobio još jedan beznačajni pljesak kvazi patriota, dok će pritisak na Trojku izazvan i Plenkovićevim egzibicionizmom porasti, pa će se razgovori o izmjenama izbornog zakonodavstva po automatizmu otegnuti, uz neizbježne tlapnje o tome kako članovi Predsjedništva BiH ne predstavljaju konstitutivne narode već sve građane. O tome zašto ih je troje i zašto kolektivni šef države ima definiranu etničku strukturu se, je li tako – tako je, neće pričati, niti će se pitati zašto ih, kada već predstavljaju sve građane, nema, evo neka bude dvadeset i sedam ili pet ili devedeset, svejedno je.

Andrej Plenković je, ponovimo, izbjegao i Komšića i kritike političkih oponenata, ali nije poglavara Islamske zajednice u BiH, reisu-l-ulemu Huseina efendiju Kavazovića, s kojim je razgovarao „o aktuelnoj društvenoj i političkoj situaciji“, ali i o tome kako „će se Republika Hrvatska aktivno zalagati za evropski put Bosne i Hercegovine“.

Tri dana

Nisu, dakle, jedan premijer i jedan vjerski poglavar pričali o, recimo, položaju muslimanske zajednice u Hrvatskoj, stanju džamije u Zagrebu, izgradnji nove u Puli, Islamskom centru u Rijeci, već o onome o čemu Kavazović može misliti šta god hoće, ali tek kada skine ahmediju.

Plenkovićev manevar s odlaskom u Rijaset je, blago rečeno, jeftin: gostujući kod Kavazovića u, sudeći prema fotografijama, prijateljskoj atmosferi, želio je ostaviti dojam kako to što mu Komšić ide na živce i to što, iz isključivo stranačkih interesa, nije otišao u Predsjedništvo, ne znači da ne poštuje Bošnjake i muslimane kao takve. Začuđujući su, međutim, ali i zabrinjavajući i Kavazovićeva pozicija i ponašanje kojim sve više podsjeća na svog očajnog prethodnika, Mustafu Cerića, onoga što se problemima bosanskohercegovačkih muslimana nije bavio – ali ih jeste stvarao – glumatajući državnika kada god je i gdje god je mogao, predano radeći na svođenju jednog političkog naroda i izgrađene nacije, dakle Bošnjaka, na vjersku grupu kojoj za obavljanje obreda ne treba nikakva, ni uređena ni neuređena država. Dovoljan je, naime, i mesdžid.

Od ovakve posjete Andreja Plenkovića Sarajevu koristi ima samo on, baš kao i Komšić od iznenadnog povratka sa zimovanja, a od odluke reisu-l-uleme da sa hrvatskim premijerom drvi „o aktuelnoj društvenoj i političkoj situaciji“ Husein efendija Kavazović kojem očito ne smeta da ga se doživljava kao političkog, a ne isključivo vjerskog lidera u zemlji u kojoj ne nedostaje ni džamija, ni crkava, za razliku od svega drugog, računajući i makar tri dana političke stabilnosti i pristojnosti.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.