Basna o vuku i magarcu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zapušten, podivljao, neuredan, ofucan, silovan, izmrcvaren, nagrđen, usmrđen, zanemaren, popljačkan, razrušen, razbarušen, iznuren strašnim metastazama, svačiji, a ničiji. To je Mostar. Grad kojem je potrebna nužna promjena gotovo svega da bi nekako uhvatio korak sa stoljećem kojem će još malo pa proći i prva četvrt. A u koje je Mostar ugazio tek kalendarski, inače je još uvijek neumoljivo u dvadesetom stoljeću. I to njegovom gorem dijelu.

Vrijeme jako brzo prolazi, nema inače čovjek baš taj luksuz da ga troši uzalud, da mu godine kurcu prolaze, ali ako živite u Mostaru može vam se učiniti da se ovdje živi dvjesto, tristo godina. I to prosječno. Desetljećima ovdje ništa ne miče, malo tko se i počeše na to. Stoje u mjestu i ruševine i projekti, ako se štogod obeća, kaže se samo da se ne ispuni, s nadom da će se čim prije zaboraviti, a vrli pitac odustati. Još bolje ako odseli, da ne dosađuje.

Mrtva točka

Malo je zapuhalo, k'o kad bura krene smijeniti smrdljivi jugo, ali baš kao što će vam svaki Mostarac reći – nema više bure k'o nekad. Kapitalni projekti su ovdje i dalje rupe bez dna, gutaju novac halapljivije od aždaje, otaljavaju se radovi, vazda isti "majstori" rade, a Boga mole da ne završe, probijajući rokove i ne garantirajući ikakvu kvalitetu, ali lova uredno sipi.

Imaš dojam da u ovom gradu nikad nije cilj nešto kako treba uraditi, pogotovo ne na vrijeme, jer je isplativija varijanta kad se kasni i kad se stalno nešto popravlja. Upadaju šahtovi na nedavno rekonstruiranim cestama, pucaju uvijek iste cijevi, plivaju vazda iste ulice. I sve se to naplati. Od naših novaca.

Nije da se nešto nije uradilo, ali malo je koliko god da je urađeno. A pogotovo kako je urađeno. Ponekad se zbilja pitam što to ovdje opravdava ovoliku cijenu kvadrata? Ovoliku cijenu življenja?

Nema odgovora, samo nova pitanja

Svi upitnici u ovom gradu, svaka točka pucanja, svaka anomalija, ništa nije sanirano i ni na što nije stavljena točka, samo se rađaju novi upitnici. Svaki projekt koji iole zamiriše lijepo u najavi, uskoro upropaste uvijek iste navike, nakane i taj isti, uvijek isti tip ljudi, onaj koji misli da će živjeti dvjesto, tristo, godina. Barem.

I trpaju li trpaju, lažu li lažu, a ako i ne lažu, onda zaobilaze istinu. A istina se najbolje zaobilazi tako što se pronađe krivac. Pitac neki. Kojem još nije dodijalo pitati. Koji još nije, đavo da ga nosi, odselio. I koji radi za tko zna koga i ne misli dobro ovom gradu.

Lešina s bijelim zubima

Gradu koji je moj, znam ga k'o pušku i kad je pištolj bio, ali mi se ponekad zgadi do povraćanja, posebno kad padaju kiše, kao ovih dana, pa potamne fasade zgrada, pa se na posivjelim, pocrnjenim kolosima blistaju samo neuredno i bez ikakvih pravila umetnuti PVC otvori. K'o kad se zubi neugodno bijele na lešini.

Posebno me iz cipela uvijek nanovo izuju mostarski balkoni, odnosno ono što stanovnici ove kotline čine od njih. Zatvaraju ih i ostakljuju svaki na svoju ruku, bez ukusa i nadzora, pa grad izgleda poput brazilske favele. Posebno po zimi, kada nema zelenih krošnji da skriju jad, kad nema sunca da skrene pogled s visina. Ako treba ući u suštinu današnjeg Mostara, samo mu treba pogledati u zgrade i nebodere. Fasade i PVC otvore, roletne i štrikove.

Uvijek na istom levelu

Svaki ozbiljan grad odavno bi se pozabavio time, regulirao, zabranio, pomogao da se unificira i obnovi, ali Mostar ne, nije on na tom levelu, on je zapeo već na prvoj stepenici, na nivou asfalta i zemlje, tako da je o visinama iznad toga iluzorno i razmišljati. Mostar je zapeo već na parkingu, tako da nam je u prozore i fasade džaba gledati. Barem ne dok se izvuče otkud je zapeo.

A zapeo je, kao i uvijek, na isti način. Na istu foru. Na istu fintu. Na pokušaj zvani, po mostarski, buka. S dugim U. Za manje upućene, to je nešto kao prepad, iznenadni manevar, ali, ono, šupački. Dok se ti snađeš, već su ti ga zabili. A tebi ostaje da se utješiš suncem, plavim nebom, smaragdnom Neretvom, smokvom, trešnjom i šipkom.

I tako. Vazda ista glad, vazda isto da nismo svi isti, ima nas i istijih. Točno da ti se vrate filmovi iz 2012., onog snijega i onih naljepnica i kartona Civilne zaštite, kojima su te umalo gazili po gradu. Točno da ti se smuče kosturi nikad izgrađenih objekata i spomen nikada neizgrađenih. I svako slovo obećanja kako će biti drukčije.

Svi smo isti, ali ima nas i istijih

Zbilja. Dokle više? Baš kao da ćemo svi skupa ovdje živjeti dvjesto, tristo godina, a samo pitac i njemu slični još samo koju godinu. Dok im ne dodije pitati. Ili dok ne odsele.

Vrijeme je ovdje uvijek na strani onih koji vazda trebaju, ali očito ništa ne moraju. Koji duže, ali ne razduže. Koji znaju sebi uzeti za pravo, ali ne i za obvezu. Koji su, kad se obećava, na čelu, a kad se treba objasniti, na začelju. Što me dovodi do jedine prave mostarske basne, jer basne su opet u modi.

Kaže ovako:

Bili vuk i magarac. I, uglavnom, nešto k'o radili, ali ništa nisu uradili. Negdje k'o krenuli, ali do nigdje nisu stigli. I, da skratim, na kraju izjeo vuk kenjca.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.