Razočar'o se, kažeš?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad mi netko kaže da se razočarao u politiku i političare, misleći pritom vjerojatno na stranku kojoj je dao glas, ali ne smije baš direktno, nego bolje uopćeno, jer nikad ne znaš tko sluša - i kad taj ima skoro pedeset godina života i barem trideset godina demokratskog staža, dođe mi da ga očinski pomilujem po glavi i uputim onaj majčinski pogled k'o šestogodišnjaku.

Tko ne očekuje ništa, taj se ne može ni razočarati, rekao bih mu tako da sam Grunf. Ali, kako nisam, onda obično nabacim izraz čuđenja, k'o Bili Piton u Maratoncima, na vijest da je Pantelija umro i da je Lakija to potreslo.

'Ajde?!?

Uranio, zoru prevario! Nakon trideset godina i tko zna već koliko izbornih rundi, konačno si izgubio vjeru da tamo netko sjedi baš zbog tebe i tvog napretka. Dugo ti je trebalo. Doduše, nisi jedini. Ima nas još, što bi rekli sad već đuturumi iz Let 3 – je'n, dva, tri – izgubljeni!

Trideset godina ista priča – pred izbore skoro rat, nakon izbora programska koalicija s onima s kojima je zamalo zaratio, kao da ništa nije bilo. I nikom ništa. Kao da se ništa reklo nije. Jučer ga slao u ropotarnicu povijesti, zvao političkim mrtvacem, fašistom, ogavnim uzurpatorom, kategorički tvrdio kako neće ni mrtav s njim u koaliciju, a već danas si tepaju, potrebne glasove daju, ruke dižu i vlast tvore, sve za dobrobit napretka i da nema blokada. Za boljitak svih nas.

Riječ je nebitna, bio gospodin ili drug.

Uzalud im guglate neke ranije izjave, uzalud im turate isječke iz novina pod nos, ne postoji ni taj sram ni taj pepeo s kojim će se neki od njih posuti po glavi. Popunit će se nacionalne kvote, upotpuniti prazne stolice u skupštinama, parlamentima, odborima i komisijama, trošit će se zajednički budžet, virit će iz džepa naknade i paušali. Ali, to je, majka mu stara, jasno odavno. U što gledaš?

Da se razočaraš, ako ne prvi, onda barem drugi, hajde, evo, i treći put, to je ljudski i razumljivo. Ali, da te razočarenje stigne tek nakon što si pola života bacio u nadu da će, eto, ovaj put isti ljudi odigrati drugačije, to mi je bolna spoznaja. Kao što mi je bolna spoznaja da si opet dao dio sebe u nadi da će njihovi nasljednici, te ručno birane moralne gromade, igrati dijametralno suprotnu igru. I da ćeš to učiniti opet. Sto posto. Jer ćeš opet reći – a za koga drugog?

Zar ima bolji auto od Moskviča?

Hmm…tako je. Za koga drugog, zapravo, kad i nema drugih? Za koga drugog kad su svi isti? Pa, normalno je da su svi isti, jer i nemaju potrebu mijenjati se, jer vi ništa od njih ne tražite nego da budu što jesu. Isti kao figure iz Čovječe ne ljuti se, jednobrazni oblici, bez očiju, bez usta, bez izraza lica, ali različitih boja i uvijek spremni na novi povratak u igru. Igru u kojoj figure vuku konce, a igrači se ljute i gube život ni u što.

 Svi u istom igrokazu. Igrokazu koji podrazumijeva podilaženje vašoj potrebi da se dijelite, da sudite jedni o drugima u najmračnijim predrasudama, da se smatrate većima, ljepšima i važnijima od drugih. I tako iznova.

Mrze i oni. Ne mogu podnijeti one druge. I to čine javno. Jer javno se isplati. Repliciraju jedni drugima, poručuju po medijima jedni drugima, pišu oštra pisma i šalju snažne poruke jedni drugima. O izborima to čine duplo češće, nakon izbora uglavnom odmaraju. A vi se ložite. Papci.

Pare, care. Samo pare.

I dok na bankomatu u očaju provjeravate je li legla plaća da iz nedozvoljenog uđete u dozvoljeni minus, oni pet milja u padže. Plus naknade, paušali, dodaci, regresi. I tko zna što još.

Tu je ta razlika, oni mrze javno za dobru lovu, vi mrzite u tišini za siću. Oni se s njima tamo i nonomo ne mogu profesionalno, a vi se ne možete amaterski. Oni se sutra pomire, do naredne partije, žive na čistini, u zagrljaju interesa, a vi ste u stalnom stanju rata, u rovu ne vidite dalje od guzice onog ispred sebe. Godine vam kurcu prođoše.

A kad progledaš, onda gledaš prema Njemačkoj, Austriji, računaš s kim ćeš sutra dijeliti put, dijeliti sobu, dijeliti sudbu, da izađu manji troškovi i da manje boli. Da u mraku, kad odvrtiš film života, tu reviju zabluda u neuzvraćene izborne ljubavi, imaš kome pojadati se, uz pivo iz dragstora i šnaps.

A oni o tvom trošku idu gdje im srce zaželi, bez da ti se pravdaju, bez da ikome išta objašnjavaju. Bez da ih boli pimpek za tebe i tvoje, dok su svoje postrojili po strateškim mjestima. No, ne vidim, do ovog sad razočarenja, da si imao neki problem s tim.

Zbogom, žohari!

I tako, do narednog rata, pardon, do narednih izbora. Nikom ništa.

Odnosno, ništa tebi, njima već po zasluzi.

I, kažeš mi, razočar'o se?

Sereš, jebote…

Još mi samo objasni jesi li se razočar'o  jer si mislio da će nakon trideset godina biti mjesta među njima i za tebe, ili si se razočar'o, onako, općenito?

Bojim se da znam odgovor.

I skoro da bih se razočarao, samo da sam nešto i očekivao.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.