Predstava izbora u Mrduši Donjoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad je u nedjelju, dobrih sat vremena nakon zadnjeg sučevog zvižduka, Visoki predstavnik Schmidt  ukrao show i nametnuo još uvijek do kraja neprokužene izmjene Izbornog zakona, rekoh sam sebi – ovaj naš cirkus svake godine pomiče granice! Mi kao ozbiljno dajemo za glas, za kao ozbiljne kandidate, koji će onda u parlamentima i Predsjedništvu predstavljati nas, donositi zakone i razgovarati i pregovarati u naše ime, sve u okviru festivala demokracije kojom se slavi jedna suverena i samostalna, nadasve demokratska država – kad, ono, paf!  Sve je to fol, kakvi parlamenti i predsjedništva, Christian uber alles!

Drugim riječima, ne ufuravajte se, festival demokracije je možda tek lokalni izbor za mistere i misice. Kojima omogućujete da beskorisno sjede naredne četiri godine za masne pare. Glavni Baja u ovoj zemlji nije dio vaše mogućnosti izbora. Sorry…

No, hajde. Za izbore sam, pa da su, eto, tek dobro kamufliran izbor za miss,  znao da će biti svašta, po onoj staroj izreci kako izbore ne dobiva onaj koji daje glas, nego onaj koji broji glasove. A kako se glasovi broje, kao da dvije babe ručno, pljujući u vrh prsta dok listaju papire, nije isključeno da tek počinje još žešći cirkus. Jedan moj dobar prijatelj trideset i dvije godine uporno se kune, i ne da se pritom smesti, kako su opasno pokradeni i oni prvi demokratski izbori, davne 1990., pa voli dodati – a kako neće pokrasti ove gdje su ful kontrol!?

Ne idem tako daleko da ću kazati kako su izbori ful pokradeni, ali da ima i previše elemenata onog starog balkanskog mota „Snađi se, druže!“, dakako da ima. A tko se bolje snađe, taj na kraju i izbroji najviše. Ima ovaj jedan što je bio glavni u prebrojavanju prije izbora (bos: roditelji po njemu nazivaju djecu) pa se, eto, kao preračunao, završio solidan drugi u utrci trojice, ali je, priznajmo, i to još jedan cirkus, koji obično prati naše izbore – čak i najprecizniji račun ponekad podbaci.

Jesu li se unaprijed dobro odmjereni glasovi ipak previše prelili apsolutnom rekorderu izražavanja volje građana (hrv:  uzurpatoru funkcije), četverostrukom šampionu zemlje apsurda i famoznoj personi non grata u jednom dijelu zemlje (hrv:  U koji inače i ne zalazi) ili je posrijedi stvarna zasićenost najkvalitetnijim stand up komičarem predizborne kampanje, mogu samo nagađati. No, jedno je sigurno – U Bosni i Hercegovini se račun, čak i kad je službeno potvrđen, uglavnom ne podudara sa matematički točnim. A pogotovo ne sa željenim.

U zemlji u kojoj u tamo nekom selu, baš pred izbore, osamdesetak stanovnika oslijepi, a da to uopće nije bila vijest (a bila bi i da je u nekom selu Amazone, kakvih se sve nebitnih vijesti inače načitamo). U zemlji u kojoj kandidatkinja oporbe u manjem entitetu u svom selu ne dobije niti jedan glas (srp:  stara istina, ne možeš biti prorok u svom selu!). U zemlji u kojoj solidna druga, a prema nekima, jedina i prva među svojim narodom, pokori Švrakino Selo k'o da je Bobanovo, ne smiješ biti baš uvjeren da je matematika najprirodnija znanost.

Ovdje i fizika i matematika načisto ustuknu pred iskrivljenjem prostor – vremena, tako tipičnim za našu zemlju, i nemaju šanse objasniti kako to da u 2022. svako predizborno, a bome i postizborno obećanje ovdje počinje i završava sa 1992. Ili kako je moguće da meni mrtav – hladan lik jučer lijepo objasni da svuda možeš pokrasti jedne, dvoje, pa, hajde evo kuća časti – i treće izbore zaredom! Ali, ukrasti deset izbora zaredom, to nije znak lopovluka, nego činjenice da apsolutno nikome to ne smeta! Narodu pogotovo.

Čekaj, rekoh, je li se izbori kradu ili ne kradu?

Odmahnu rukom i reče – Ma, koga, zapravo, uopće boli k…c?

Napomenuh mu da mi je to isto rekao i nakon onog zadnjeg Popisa stanovništva, za kojeg smo obojica ustvrdili kako je farsa. Šovinistička farsa.

Ako nije krađa u pitanju, u što bolji dio mene, ne nužno i pametniji, i dalje želi vjerovati, tu onda  dolazimo do dva ključna pitanja – je li narod oduvijek ovdje laže da ide glasati za promjenu, jer vazda su u medijima puna usta nekakvog nezadovoljstva i želje za promjenom, a na izborima zaokruži vazda isto ? Davno su to Nadrealisti secirali u onom skeču nakon već spomenutih prvih demokratskih izbora, kada se ispostavilo da ni Nele, a ni Đuro, nisu glasali za Reformiste, kako su glasno govorili, nego svak' zaokružio svoje nacionalne stranke. A odavno smo zaključili da živimo u zemlji koja je čitava postala skeč iz Nadrealista.

I drugo, je li nam krađa izbora, stvarna ili ne, savršeni alibi jer ne umijemo drugačije? Imam frendove koji imaju brdo dokaza kako se izbori brutalno namještaju, ali većina uopće nema želju da ih posluša, a kamoli da reagira nečim konkretnim. Imam one koji tvrde da je pretjerano reći  kako se izbori namještaju i kako naš izborni proces nije ništa lošiji nego negdje vani, ali nam, eto, samo fali bolja tehnologija. Imam one koji misle da je istina, kao i sve, negdje na sredini.

Svašta imam, samo nemam službene organe koji bi to do srži istražili. P a da otklonimo sumnju. A kad otklonimo sumnju,onda možemo ukloniti i kvar, ako je uopće kvar u pitanju. Kao i svaka istraga u ovoj zemlji, i ova, poput kriminalca u svakoj ozbiljnijoj krađi kod nas, nestane u nepoznatom pravcu.

Imam i 400.000 funkcionalno nepismenih zemljaka. Naime, toliko je neispravnih listića. Nevažećih. Službeno. Ne znam što me više plaši – činjenica da možda 400.000 ljudi koji žive oko mene  ne zna primijeniti najjednostavnije upute na svijetu i stavi ti „iks“ točno i jedino gdje mu piše da smije, ili činjenica kako je veliki broj papira potpuno čist, bez ikakvog „iksa“.  Nije me malo njih uvjeravalo kako  su neispravni listići jednom bili ispravni, ali ih je netko iz odbora lagano, nečujno i slabo primjetno, dodatnim „iksom“ , i za našu stvar, kasnije učinio nevažećim. I to me plaši. I nervira. I lud sam zbog toga. Kad bi se lagalo.

Zapravo, savršeno sam miran. Prihvaćam sve ovo kao jednu realnu, stvarnu i nipošto izmaštanu Bosnu i Hercegovinu. Ne može, bolan, krivotvorina, fejk, trajati trideset godina. Ovo naše čvrsto drži i bolje izgleda danas nego ranije, k'o da ga je Švabo pravio!

I čudim se likovima koji još uvijek snuju nekakvu drugu, koja je, kao, eto, ona prava. Kao, nismo ovo mi, mi smo bolji nego što sad izgledamo, oni su došli, sišli i pokvarili, zajeb'o nas sudija, i slične šuplje. Predstava izbora u Mrduši Donjoj je naš limit! Naš odraz u ogledalu. Naš zajednički dokaz o identitetu.

I smijem se, usput, likovima koji idu okolo i posve ozbiljno, ali majke mi, ozbiljno slave, jer su u Predsjedništvu, prvi put nakon 1990. svi članovi iz lijevih stranaka. Uvijek se sjetim onih koji čitaju samo naslove. I eventualno podnaslove. Pa zaključuju. A ima ih previše, čak i više od onih 400.000 nevažećih.

Jedan čak i reče da je ovo novi početak za malog čovjeka u ovoj našoj napaćenoj zemlji.

Predstava izbora u Mrduši Donjoj. Nemam bolji naslov. Stvarno nemam.

Zapravo, mislio sam dodati kako uopće nisu mahniti oni u Maoči Gornjoj. Oni su odlučili potpuno ignorirati izbore. I Mrdušu Donju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.