Promjena, što je to, reci mi?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pade mi na pamet stari vic, onaj kad su se u nekom zatvoru kao bunili zatvorenici mjesecima kako im smrdi odjeća, kako im se raspadaju gaće i puno je buha. I izađe konačno nakon nekog vremena upravnik, postroji ih svečano kaže – Od danas mijenjate odjeću! Oni viknu huraaaa, a on samo kratko reče: Ti s njim, ti s njim, a ti tamo s njim….

Ne znam koje već po redu izbore slušam kako je vrijeme za promjene, a odavno nisam sigurniji kako ni ovaj put promjene neće doći. Ma što promjene značile. A čini mi se, i da imaju neki oblik, boju i miris, više bi bacale na ovu zamjenu garderobe iz vica.

Dakle, siguran sam da sve manje ljudi uopće i zna suvislo odgovoriti na pitanje što bi te promjene uopće trebale biti. Klasična kuknjava i prihvaćanje uloge potlačenog malog čovjeka zapravo je suštinski glavni alat u rukama vojske mentalnih lijenčina koje zazivaju promjene Boga moleći da nikad ne dođu, jer kakva je da je, zona komfora je majka!

Dotle će se pretvarati, svaki ciklus iznova u istoj usranoj priči, da promjene moraju biti u ovoj zemlji, da se ne može više ovako, spominjući vazda jedne te iste krivce i naivno vjerujući da će ih neki naoko različiti od tih krivaca, a suštinski jednaki lovci na budžet, brižno uhvatiti za ruku, popeti na ramena i kao malu djecu prevesti na drugu stranu rijeke. Ne čudi stoga što svako malo nakon izbora ispadne da takve zapravo prenesu žedne preko vode.

Nemojte me odmah optuživati za pesimizam i defetizam, pustite me da vam objasnim. A objasnit ću vam vrlo lako, a da pritom uopće neću koristiti klasični džoker koji se zove komplicirani Dayton i po njemu prekrojena zemlja, koja je sama po sebi onemogućena da se promijeni čak i nekim čudom da negdje ozbiljno, ali sasvim ozbiljno, prođe ona inicijativa o milijun građanski orijentiranih građana. Građanskih građana.

Neću uopće koristiti ni džoker hobotnica, koji obično potežeš kad hoćeš dodatno objasniti da je promjena nemoguća, jer trokraka hobotnica drži sve pod kontrolom. Pa dodaš kako je Bosna i Hercegovina gusto isprepletena paukova mreža političko – nacionalno – vjerske moći proizašle iz tapije na rat i njegovog tumačenja, kao i tapije na obilježavanje obljetnica i polaganje vijenaca, tapije na prošlost i sadašnjost, školstvo i sudstvo, gusta paukova mreža zajedničkog interesa u žderanju budžeta i zajmić – vratić zapošljavanja vjernih kadrova. Gusta paukova mreža u kojoj se svaka muha zunzara ubrzo smiri.

Neću uopće koristiti klasične džokere koji obično dođu nakon hobotnice i paukove mreže, a govore o podmićivanju penzionera i nezaposlenih sa kukavnom stojom maraka, što, haj'mo priznat', puno više govori o penzionerima i nezaposlenima, nego o vlastima. Neću vam govoriti o puštanju poticaja uvijek vjernima tik pred izbore ili zapošljavanju u istom tom periodu. Toga smo se nagledali i naslušali pred svake izbore i je li prestalo? Nije. Jesu li, čim im se pružila prilika, i neki vrli oporbeni likovi zaigrali isto kolo? Jesu.

Jesam li potrošio džokere? Jeste li još tu?

Nije ništa od nabrojanog moj glavni adut da kažem kako nema promjene. Kako nema teorije da promjena, ma što pod promjenom smatrali, dođe nakon ovih izbora. Niti nakon bilo kojih idućih. Neću potegnuti ni očitu nelogičnost kako se u predizbornoj kampanji svi iz petnih žila trude objaviti da su baš oni promjena. I oni s vlasti i oni koji to k'o fol nisu. (Jer, u ovoj zemlji, većina stranaka je barem negdje na vlasti.)

Nemojte se smijati toj bizarnosti, ali ja sasvim ozbiljno mislim da je to tako, gledajući naše ponašanje i shvaćanje svijeta oko sebe, ja ne dijelim iluzije koje se znaju motati u javnosti pred izbore. Sve dok naši ljudi prodaju priču o ponosu, a nemaju konkretno samopoštovanje, promjene neće biti. Ma što promjena ima biti.

Sve dok naši ljudi ulaze u financijsku instituciju skrušeno moleći za kredit, smatrajući da im je, nakon što ih je peglalo danima k'o zadnjeg krimosa po pitanju i najmanjeg zareza u papirima, učinjena velika usluga time što su im dali lovu oguljenu za niz troškova i neku kamatu koja je četiri puta veća nego u Boljoj Europi. I sve dok se dubokim naklonom na izlaznim vratima mikrokreditno zahvaljuju što će ih ovi u narednih deset godina držati u šaci i strahu. I sve dok ne shvate da je kredit proizvod kao i svaki drugi, koji ti trgovac prodaje i živi od toga, za nas nema šanse. Dok ne shvatiš da oni tebe trebaju, barem jednako kao i ti njih, dok ne dođeš u egal, ništa od tebe. E, tako je, dragi moji, i s politikom. Proizvod, reklama, prokleta mogućnost izbora, a ne beskrajna zahvala što postoje.

Ako ne shvaćamo jednu tako jednostavnu financijsku fintu, kao ćemo tek shvatiti političko – ekonomsku fintu da smo mi zapravo poslodavci? Da, kako ćemo shvatiti da jedan jedini dan, onaj izborni,  mi smo velike gazde i mi odlučujemo tko će zahvaljujući našem biranju zasjesti na budžetsku plaću od, recimo, 5000 maraka, na period od četiri godine? Da mi biramo lidere, a ne oni nas. Da to shvaćamo barem malo, ne bi tako glupo zaokruživali, jeftino odbacujući moć glasa, i usput se k'o fol rugali onima koji za svoj glas odavno traže nešto zauzvrat.

Da, majka mu stara, onaj koji je svoj glas uhljebio, koji ga je unovčio, koji je shvatio da glas ima snagu i moć kojom se može osigurati sasvim pristojan život, ma koliko ga vi pokušali oblatiti, ma koliko izgledao ohol i prokleto sirov u svojoj želji, zapravo je bolji od vas u kuženju stvari. Možda jest pasji skot i ljudsko đubre, ali je, prodajući glas dobivajući nešto zauzvrat, jedan nivo iznad vas, onih koji imaju alibi u vječnom glumljenju napaćenog, prevarenog, potlačenog, izigranog, ali koji svoj glas protraće na najjeftiniji mogući način, ne poštujući uopće njegovu moć. On je, za razliku od vas s vječnim alibijem, shvatio da je glas proizvod, koji, zamisli, ima tko i kupiti. A što više glasova ponudiš, to je krajnja zarada bolja. Ali i mogućnost da se i tvoja čuje.

Dobro, reći ćeš, i kakve to veze ima s promjenom? Pa, tek kad izađeš na ovaj njegov fuj primitivni ukruh level, vjerojatno ćeš vidjeti da ima još nekoliko nivoa političke svijesti iznad pukog uhljebljenja glasa. I svaki od njih zahtjeva promjenu, ali tvoju promjenu. Osobnu promjenu. Tek onda će ti postati jasno i kako ona šira promjena mora izgledati. Do tada si, da prostiš, tele koje blene u šarena vrata, šarena od plakata.

Ali, tebi je zona komfora sasvim okej, svaki izbori ista priča, smrdiš na dnu, ljut na sve, truliš na donjem nivou, u podrumu, iz kojeg ništa ne vidiš, ali barem imaš alibi. Jadni, napaćeni građanin, kojem smeta ovaj iznad što je prodao glas, koji ga svaki put lijepo oplodi. I koji ti je kriv za sve. Baš kao što su ti svi drugi krivi jer si s godinama upao u bezizlaznu financijsku vrtoglavicu vječnog minusa i zakucanih kartica, ne pokušavši shvatiti najjednostavniju formulu.

A vječni donji level i vječni minus ne idu u istu rečenicu s promjenom, zar ne? Ali, don't worry, uvijek ima mržnja prema drugom. K'o dobar šut, još kad ti je daju umotanu u zgodan celofan, ona privremeno daje dojam da ne posjeduješ gore opisanu glupost i nemoć. I meni takav, jebote, glat' dadneš za pravo da sam sto posto u pravu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.