Jesen ti krizu u Parizu!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam sjećate li se, nije bilo baš toliko davno, ali 2008. godine ovaj naš planet pogodila je globalna ekonomska kriza. Počelo je sve već godinu dana ranije, možda i još koju prije nje, a neposredan pokretač krize bio je svjetlosnim godinama daleko od ove naše napaćene zemlje.

Slomilo se tržište takozvanih drugorazrednih hipoteka u Sjedinjenim državama, nastao je čitav val koji je onda nosio sve pred sobom i otkrivao sve veću crvotočinu u bankarskom i gospodarskom sustavu na Zapadu.

Pojavila se i inflacija, koju su uzrokovali, među ostalim, i financijski špekulanti, baš kao i danas cijena nafte bila je u fokusu javnosti. Kukalo se na sve strane, pisalo se i ovdje kod nas o tome puno i često. Mnogo tvrtki napolju otišlo je te 2008. u zaborav, odnosno stečaj ili bankrot, s njima i radna mjesta.

No, iako rekoh da je o tome dosta pisano i kod nas, ne mogu se oteti dojmu da se ovdje malo tko uopće sjeća te krize, koju, budite sigurni, na Zapadu još uvijek sa strahopoštovanjem spominju kao jedan od prijelomnih trenutaka u njihovim životima zadnjih trideset i više godina.

Kod nas posve druga priča – kad kažeš 2008. godina, prije ćeš se sjetiti Semih Şentürkovog gola u 119. minuti, nego svih vijesti kojima su se plašili ovdašnji čitatelji baš u to vrijeme, s naglaskom na kriza, neizvjesnost, rast kamata, bankroti, zatvaranja ili kraj svijeta kakvog poznajemo. I potrajalo je sve do 2011., ako se ne varam.

To jer bilo vrijeme kad smo bili manje umreženi, nisam siguran, ali pitam se često jesu li nam u međuvremenu pametni telefoni i društvene mreže došle glave, ali sjećam se da ni s kim nisam mogao započeti bilo kakvu priču vezanu za globalnu krizu koja prijeti. Odmahivali smo jedni drugima rukom, kao da nas se ne tiče, kao da to nije naš film, nakon prvih par rečenica odmahivali bi namršteni i govorili da se ne davi s tom pričom.

Nije nas dirala gomila otkaza tamo negdje napolju, nije nas brinulo hoće li se indeksi na burzama popraviti, hoće li lanci opskrbe puknuti, ušteđevine preko noći nestati, dolar opet pasti -  i ima li sutra dana? Drugim riječima, u ovom našem malom rukavcu, u ovom plićaku, u ovom zabačenom dijelu velikog oceana, valovi, koji su tamo negdje s pučine stizali i razbijali se o velike hridi, nisu dopirali do nas. Tu i tamo bi, već odavno razbijeni i umireni, podizali gotovo nevidljivo nivo mora na našoj obali, a mi smo se ponašali kao da je more mirno k'o pišaka.

Bilo je to ono vrijeme kada je kava prestala biti marku, a prešla na marku i pol, bijela se učvrstila na dvije,kao i sokovi od 0,25, kad je pivo u kafićima prešlo na 2,5 KM, uvozno na 3 ili 3,50, a velika porcija ćevapa lagano s petaka kliznula prema šest, sedam maraka. Trend poskupljenja svega apsolutno je i kod nas trajao, ali smo se nekako nevidljivo pomirili s tim.

Pamtim k'o slon i siguran sam kako se nije kukalo, stoički se podnosilo, zapravo ako bi netko i skužio o čemu se radi prihvatio je to kao neminovan, kao razumljiv razvoj situacije, bez straha što će biti sutra. Bez jao i kuku, kao što neki to već čine danas.

Možda nam je to bilo naslijeđe iz rata, možda smo još uvijek bili čvrsti i spremni na sve, ali, da podvučem još jednom, globalna kriza prošla je pored nas kao da se ne poznajemo. Zapuhnula nas je smradom jeftinog parfema, ali ni blizu koliko smo propatili kasnije, u pandemiji Covida 19 i općeg medijskog terora, makar smo se i tu iskazali još jednom kao zabiti rukavac u kojem nužno ne vrijede sva pravila velikog mora. No, nismo se još vratili u normalu nakon korone, a opet nas počelo šamarat' sa svih strana.

Naime, ubija nas već sada, a ljeto još uvijek traje, svaki dan iznova priča o gadnoj jeseni, o užasnoj zimi, izmjenjuju se dužnosnici EU, šefovi vlada, analitičari svih fela, na dnevnoj bazi pratimo je li i koliko plina stiglo Sjevernim tokom 1, trzamo na svaku poruku o spremnosti na štednju i mjerama koje je nužno donijeti i poštovati u EU, i to striktno i bespogovorno! Manje kupanja, manje grijanja, manje hlađenja, manje rasvjete, manje svega! Jao i kuku!

I za razliku od 2008., ono kad, sjećate se, napisao sam gore, nitko nije bio raspoložen bacati vrijeme na razgovor o globalnoj ekonomskoj krizi, danas oko mene sve neki blagoglagoljivi eksperti. Znaju, majke mi, i spremni su to podijeliti, što namjerava Putin, što radi EU, koje su skrivene agende, kolika je već panika u Njemačkoj, tko već preventivno gasi neonske reklame i ugrađuje limitatore, tko u svemu profitira i tko stoji iza svega ovoga.

Svatko je spreman izvući svoje argumente u priči o tome koliko plina i uopće energije treba Europi, otkud sve dolazi, hoće li se sve opet vratiti na staro i hoće li zelene ublehe opet zamijeniti čvrsto gorivo, narodski ćumur. Jedni likuju, očekujući da se i Europa malo kupa u znoju i cvokoće po studeni, drugi strahuju, jer imaju neku štednju u eurima, pa im nije milo gledati kako propada valuta, treći tek počnu krizirati kad se sjete da je konvertibilna marka vezana uz euro i kako to znači da mu plaća stalno gubi realnu vrijednost.  I općenito svi otvorenih usta zijevaju na stalni rast cijena.

Ne pružam im utjehu kada kažem da su jednu, možda čak i opasniju krizu već prošli, a da nisu uspjeli ni primijetiti. Da, famoznu 2008. I još nekoliko godina njezinih  implikacija, iako će neki ozbiljni ekonomisti kazati da se svijet nikad nije ni oporavio od te krize. Tupo me gledaju, kao da im spominjem tko zna što, a pogotovo kada kažem da su već prošli mnoge „korekcije cijena“ u zadnjih petnaest godina i kako su uvijek šutke i bespogovorno dodavali 50 feni(n)ga, samo prvi put gunđajući sebi u bradu. No, nismo bili nikad prije ovako umreženi i nikad se više nismo bavili stvarima na kojem realno, ne možemo utjecati, kao da su nam, evo, u ovom trenutku od najveće životne važnosti.

Uostalom, na tridesetak celzijevih stupnjeva, rekoh li da ljeto još uvijek traje, nije nimalo mudro razmišljati o tome hoće li se i od čega oni u Njemačkoj grijati ove zime. Što vi imate s tim? I ako imate rodbine gore, znaju gdje im je kuća. U ovom plićaku, ponekad i od Boga zaboravljenom, imamo problema, i njihovih, a i samo naših, imamo i inflaciju, imamo još štošta, ali ne bi trebali imati straha.

Ovdje, pogotovo u Hercegovini, famoznih problema s plinom baš i nemamo, tako da ne znam o čemu uopće pričamo čitavo vrijeme? Drva, vidim, idu kao i prošle godine. Ljudi se i za pelet snalaze, kao i ranijih godina.  Struje ima, bit će još više! Uostalom, najjača nam firma proizvodi istu. I još vazda zapošljava nove ljude. Znači, odbacite loše vijesti i svakodnevna bombardiranja još lošijim prognozama, kod nas je umalo pa dolćevita!

A i ako zima stegne, k'o što neće,  ima jorgan. Imamo i dva. Ima i džempera i kaputa i deka. Ima i opet, baš k'o nekad, pripalit' roditeljsko ognjište. A ima i ljubavi da ugrije. Tople ljudske, u inat svjetskim hohšaplerima koji kažu da je ta naša klasična ljubav izašla iz mode. E, evo vam ga sad!

A kad se okupimo oko vatre, rado ću vam pričati o velikoj globalnoj ekonomskoj krizi koja se razbuktala 2008. I koju, jebiga, na neku foru, uopće nismo baš nešto osjetili.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.