Monolit u srcu grada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio je to, te 2012., iz današnje perspektive, vrhunac nekog neobjašnjivog vala optimizma u ovom gradu. Kad danas bacim misli u nedaleku prošlost, kroz prvih desetak godina Novog milenija, nekako se činilo kako stvari ovdje idu bitno prema boljem.

Rat se, uz dužno poštovanje njemu i pozdrav onima kojima je posao da ga nikad ne zaboravimo, čak i ako se nemamo čega sjećati, spominjao manje nego danas. Počeli smo raditi, surađivati, prihvatili smo preporuke da gledamo u budućnost, pa smo granali ekonomske veze, širili poduzeća, a time se i tržište rada činilo sve više obećavajućim.

Uz sve ono što je i danas na meniju nesporazuma, kočenja i blokada, bilo je to vrijeme u kojem smo, vjerojatno nevino i nesmotreno, na račun prvog posla i prvih plaća, podizali stambene i potrošačke kredite, uzimali prve kreditne kartice kad god bi nam ih ponudili, žandarali na račun najednom podignutog praga prohtjeva.

Pročitajte još

Balada o Zvjezdarama

Bilo je stanogradnje, nicale su nove zgrade puno češće nego danas, a kvadrati nisu bili nedostupni većini kao što su danas. Svuda okolo radile su se kuhinje i namještaj po mjeri, rješavali smo se automobila iz osamdesetih i prvi put uživali za volanom uz klimu, ABS i servo volan.

Izbacivali smo još uvijek funkcionalne televizore s katodnom cijevi, a u kuću unosili plazme i elcede ekrane.

Mijenjali smo kompjutore svako malo gledajući da Pentium ima što veći broj, nije nam bila više dovoljna samo Nokia 3310. Provlačili smo kartice u sve bolje opremljenim trgovinama i tržnim centrima, navikli smo se na Nutellu i svaki dan ako treba.  

Recite mi, zar nije tako bilo. Recite mi, zar niste u to vrijeme vjerovali? Možda ste bili mlađi i naivniji, ali, za razliku od današnjeg pesimizma, kojeg možeš nožem rezati, u zraku se tih godina osjećao miris mogućeg. Politika je i dalje bila intenzivna i jaka, političari su radili svoj posao i tada, ali nekako je specifična težina riječi po kvadratnom milimetru bila manja. Ili smo je svjesno smanjili na low.

Na kraju krajeva, sjećate se dana kad se ponovno podigao i otvorio Stari most? Uz sav optimizam, još uvijek je bilo puno politike, još uvijek nismo, da se ne lažemo, pohrlili jedni drugima u zagrljaj, još uvijek nismo povezali grad, ma koliko su, uobičajeno uopćena i površna medijska javljanja, to potencirala.

Još uvijek je gradom svuda išao samo onaj kojem navika, inat ili priroda nisu branili. Ili kojem su rodbina i veliki prijatelji bili „nonomo“. Svi drugi držali su se svoje strane, grad nije živio linijom mostova, nego pod devedeset stupnjeva na nju.

Uz sav onaj optimizam boljeg sutra, nekako smo ga uživali svak' za sebe, svak' na svojoj strani. Pogotovo kad padne mrak.

A onda je pukla vijest kako se gradi Mepas Mall. Najveći, najgrandiozniji, najmoćniji. Pamtim sve reakcije, od oduševljenja (konačno će grad dobiti moderno kino i ono sve k'o u Americi), do tradicionalnog mostarskog jala (ipak Mall gradi Širokobriježanin) i naglo probuđene ekološke osvještenosti (libanonski cedrovi i beskrajni šarm Stare bolnice).

I kako je vrijeme prolazilo, a Mepas Mall sve više dobivao konture ogromnog kockastog NLO-a spuštenog u sred grada (jedino sličan osjećaj, sa sličnim mrzovoljnim neodobravanjem, Mostarci su imali kad se gradila staklena banka, tobleronka, poznata danas i kao Sniper Tower) onaj naš konzumeristički optimizam dobivao je jednako velike konture.

Kruna jedne novomilenijske priče novog početka, potvrda da smo, ipak, na pravom putu -  sa svim onim minusima na računima, karticama u novčaniku i velikim željama koje su jače od svega racionalnog – Mepas Mall postao je spomenik jednoj masovnoj žudnji, da i mi budemo kao normalni ljudi napolju, da i mi možemo kao i oni. I ta žudnja bila je zajednička u oba još uvijek postojeća Mostara.

Nije nas pokolebalo ni to što je kriza Gradskog vijeća uvelike trajala, nije nas pokolebalo ni što nemamo izbora, nije nas pokolebao ni onaj ogromni snijeg. Mepas Mall je prije deset godina, već prvog dana otvaranja, postao svojevrsni spomenik nečemu što tek treba doći u svojoj punini.

Brzo su se zaboravile načete zgrade Stare bolnice, brzo smo zaboravili sve one libanonske cedrove, taj dio grada osuđen biti tužna linija razdavajanja između onoga što je moglo biti i onoga što nije, sa svim onim krševima od nikad izgrađene dvorane, tek započete katedrale, i onog tužnog reljefa sve do nedavno upokojene Ćirine zgrade, najednom je dobio novi život.

Najednom je dio grada osuđen da bude tužna postratna kaljuža iz koje, poput rijetkog zuba iz smrdljivih ustiju, izviruju Ero, Ledara i ona zgrada Federalnih institucija, postao svojevrsni centar grada. I to grada koji nema službenog centra i koji je čitav već toliko godina u ekscentru, prepolovljen i rasporen Bulevarom.

Mepas Mall nije, ma koliko vam se ispočetka možda nije sviđao, tek obični prodajni centar. On je, ma koliko možda prva intencija i nije bila takva, zapravo gradski trg u gradu koji nema gradski trg. Svi naši trgovi su, makar ih tako zovemo, tek blijeda sjenka samih sebe, trgovi koji se tako samo zovu, ali to nisu.

Godinama im, što je još gore, oduzimamo i ono malo što podsjeća na trg. A trgovi, kao mjesta dodira, zadržavanja, upoznavanja i druženja, kao mjesta na kojima se nudi i prodaje, trguje i dogovara, dočekuje i odčekuje, kafeniše i ljuduje, svakom gradu su prijeka potreba ako hoće biti grad.

I da, možda Stari most, simbol našeg grada, nije povezao Mostar kako su to govorili u uobičajeno plastičnim i uopćenim javljanjima i porukama iz Mostara 2004., što je donekle razumljivo iz mnogo lako objašnjivih razloga, ali je osam godina kasnije, bez tog istog tereta nužnog povezivanja na leđima, Mepas mall učinio povezivanje mogućim i, s godinama, sasvim normalnim. 

Sa svim svojim sadržajima, što u samoj zgradi, što na platou, postao je američki tip trga, mjesto zajedničkog cilja obitelji, pojedinaca i grupa.

Mjesto dodira, upoznavanja, druženja. Mjesto zabave i mjesto zadržavanja. I, naravno, mjesto trgovanja. Kad već nismo znali s klasičnim trgovima, Mall nam je došao kao spas za fluktuaciju učmalog stanovništva. I poslužio je kao prametar drugima.

Znam, možda je malo glupo jednom komercijalnom objektu pisati ovu, skoro pa odu, ali ne mogu se oteti dojmu da je Mepas Mall relaksirao Mostar više od svega prije i više od svega poslije. Ali i to je mostarska specifična priča. I mostarska istina.

Čak i ako mu niste stalni gosti, čak i ako mu niste mušterija, čak i ako mu ne gravitirate, jer živite u bermudskom kvartovskom trokutu, morate priznati da znate mnoge koji jesu.

I koji su tamo dobili priliku vidjeti da smo svi zapravo jednaki, da nam glave nisu različite, da ne ujedamo, i da nam je svima ista briga u novčaniku, ali i isti poriv da u njemu popeglamo sve što se popeglati može. Jer, je li, jednom se živi.

Shvatite ovaj tekst i kao moju posvetu neki dan preminulom Mirku Grbešiću. Nisam ga upoznao, znam ga samo po impresivnoj biografiji i čuvenju, ali ono što zbilja znam je da je, svjesno ili ne, uspio promijeniti Mostar.

A nakon što smo se uspjeli prije toga promijeniti na najgore, svaka promjena nakon toga jedino je mogla biti nabolje.

A ova je bila velika, golema. I spomenik te promjene, spomenik jednog čovjeka, stoji i danas, dominira panoramom Mostara, baš kao onaj monolit u Odiseji u svemiru 2001.

U svakom smislu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.