Ima li nam života ako naši ne pobijede?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tandara – mandara, broć! Sjetih se tog izraza, bio u nekom starom stripu. Ako bih trebao najkraće opstati predizbornu kampanju, to bi bilo to. Krene se s nekim kao entuzijazmom, no niz, naoko slučajnih i nepovezanih događaja, izjava i okolnosti, opet raščisti stvari i podijeli nas na uobičajene tabore. Dobri vs. Loši. Mi vs. Oni.

Mi smo, naravno, dobri i u pravu, a oni su zli i lažu. Mi samo hoćemo da živimo na svom, a oni nam ne daju. Oni nam prijete, oni nas hoće izbrisati, oni su agresivni, oni nam otimaju, oni nas ne podnose, oni nas vrijeđaju, oni nas omalovažavaju, oni nas ne vole.

Ostala su još malo više od dva tjedna u kojima će se stranke i kandidati nadglasavati, jedni drugima replicirati, u osnovi opet prosipati iz šupljeg u prazno, a ono što možemo očekivati je samo još žešće udaranje najrazumljivijim rječnikom koje prosječno uho u Bosni i Hercegovini umije čuti – mi i oni. Bit će tu pretjerivanja u patriotizmu, napuhavanja u domoljublju, bit će i dalje brige na sve strane, pod fotošopiranim licima krit će se tobožnji spasitelji i čuvari.

Ma, da ne bih previše davio, u pitanju je klasika. I kako god da nekako pred izbore naivni dobiju dojam kako će se pojaviti neka nova sorta političara koja će odbaciti huškanje i ratnu retoriku, nada vrlo brzo padne u vodu. Nisi ni izustio prvu rečenicu ekonomskog programa, a već se kampanja oko tebe vratila u devedeset drugu, treću, pa i ti, instinktom za očuvanje bilo kakve šanse da zasjedneš u fotelju nakon listopadskih izbora, učas promijeniš ploču, odabereš stranu - i udaraš po njihovima!

A mali čovjek, onaj famozni mali čovjek, infantilan i nesposoban za život, valjda zato svi o njemu toliko brinu i svi se baš njemu obraćaju s plakata, totalno je prepadnut'. Taman kad se naviknuo da u ovoj zemlji zapravo nitko ne ujeda, taman kad je stekao neke nove prijatelje u Doboju, Zavidovićima, Konjicu i Posušju, ovi što brinu za njega i za njegovo dobro vratiše ga na tvorničke postavke.

Taman što je zaključio kako nisu svi Srbi tako loši, zapravo, da bude iskren, još uvijek nije sreo ni jednog s kim mu nije bilo okej, makar su mu neki govorili da s četnicima nema više ni priče ni razumijevanja, jer nisu nas jednom…

Taman nakon što je konačno upoznao neke Hrvate, pa skužio da su i oni okej, makar su mu neki govorili da se njima može oprostiti, ali zaboraviti nikad i kako su ustaše lukavi latini koji su za pola gori od četnika.

Taman što je s Bošnjacima počeo povazdan sjediti i međusobno se razumijevati, pa skužio da imaju više zajedničkog nego što imaju razlika, zapravo da razlika imaju taman toliko da im ne bude nikad dosadno, makar su mu neki govorili da smo dva svijeta različita koja nikad neće moći zajedno i da su balije prevrtljivci i to dokazani.

Taman kad ga je, bar je tako mislio, konačno krenulo, pa je dobio neki osjećaj širine i nešto mu se toplo umjesto zebnje uvuklo pored srca, opet dođoše izbori i objasniše mu ljudi opet neke stvari. I čini se da ga je čitavo ovo vrijeme dušman samo mamio, pretvarao se i, k'o zmija, lukavo navlačio da pomisli kako smo svi isti i u istim govnima. A nismo isti. Nisu oni k'o mi. Ni blizu.

Mali čovjek je svjestan kako mu nema budućnosti ne glasa li za naše. Ne pobijede li naši u oktobru, bit će nam listopad! Ne pobijede li u listopadu, ne gine nam oktobar! Past ćemo tko zna gdje, bez milosti će nas satrti, uzet će nam i zemlju i ime i identitet. Drugim riječima, ako mi njih ne udarimo, masovnim izlaskom i glasovima za naše, ako ih ne spriječimo, ako im ne dozvolimo, onda smo pokojni.  Vjerojatno ima života nakon smrti, ali nema nam života nakon izbora!

Mali čovjek, umalo zanesen nekakvim tobožnjim bratstvom i jedinstvom, fuj, fuj,  odahne kad mu dođe SMS, kad ga pitaju opet neki ljudi je li spreman i ove godine zaokružiti naše. Mali čovjek kaže da naravno. Mali čovjek zna da svaki strah odagna osjećaj pripadnosti. A osjećaj pripadnosti, jebi ti sve, jači je od svih onih osjećaja koji varaju.

Sreća pa su mu otvorili oči, zato valjda i imamo sve te naše ljude, da nam kažu kako dušman ima sto lica, a pokazuje nam  samo jedno. I usput govori kako smo svi isti, da nema nekih razlika, da su to sve smutnje i smicalice. Eh, razlikuje nas, razlikuje! Kako sam bio naivan, mi smo dobri,  a oni nisu. Mi volimo, a oni mrze. Mi gradimo, oni razgrađuju. Mi milujemo, a oni siluju. Mi smo pitomi, oni su divlji. Mi smo topli, a oni su hladni. Mi smo u duši najbolji, a oni su ološ kakav svijet nije vidio.

Ima pritom u ovo zemlji nekih ljudi koji tvrde da nisu mali ljudi. Koji nisu nacionalno osviješteni i opterećeni. Ali mi se čini da su mnogi već zapeli, baš kao u onoj pjesmi Šarlo Akrobate gdje „mali čovek želi preko crte, preko crte želi, ali ne sme“. Nazivno spremni na promjene, na drugačiju dimenziju priče i shvaćanja, nazivno spremni ne samo odabrati promjenu, nego biti i dio iste, zapeli su na crti, baš poput malog čovjeka iz Šarlove pjesme.

Zapeli su i vise, k'o oni nesretni vojnici u Prvom svjetskom ratu, tamo negdje između rovova, na bodljikavoj žici strateški razapetoj i sastavljenoj od uobičajenih fraza i floskula, mitova i legendi, identitetskih činjenica i nakupine generalizacija.  Prešli su možda prvi snop žice, ali ih je drugi dočekao, a na trećem već izgledaju kao da mu širom otvoriše srce i dušu, stoje u poziciji još šireg zagrljaja, nepomični. Živi, a mrtvi.

Oni od tih ne – malih ljudi, koji su se oteli žici, nažalost, u ogromnoj većini slučajeva nisu joj se oteli na drugu stranu, negdje iznad nje ili bar da su nekim tunelom prošli ispod. Jok, ne vjerujući svojoj naivnosti da se može tako lako preko crte, zaboravili su sav entuzijazam, i eno ih opet u rovu. Među svojima.  Neće priznati, još nose, bar tako kažu, drukčiji izraz na licu, ali gotovo je to. Sve je opet sjelo tamo gdje, izgleda, mora sjesti. I vratilo nas još jednom na početne položaje, kako i dolikuje najvažnijim izborima ikad.

Oh, Majngot, koji li su ovo već po redu najvažniji  izbori ikad?

Oh, Majngot, i koji put po redu ćemo opet imati isti epilog?

Onaj da itekako ima života i nakon izbora. Ono kad oni, koji bi nas i u rat ako treba odveli, pobjednički sjednu da rasporede vlast.

A znaš u čemu je vic? Siguran sam da bilo bi života i nakon izbora i da rezultat bar jednom iznenadi.

Ali, mali čovjek možda želi preko crte, možda želi, ali ne smije. Kaže da smije, ali laže. K'o i onaj što kaže da nije mali čovjek.

Možda nije mali čovjek, ali je velika pizda. Svaki put.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.