BHS(DA): S prevodiocem po domovini

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako Bosna i Hercegovina počinje tamo gdje prestaje logika, onda Stranka demokratske akcije stanuje tamo gdje je nikada nije bilo. U sarajevskoj Ulici Mehmeda Spahe, na broju 14, u centrali obiteljske partije i ostatka članstva, koristi se svaka, pa i najmanja šansa, da se pokaže kako SDA-u treba cijeli jedan, brojan i ozbiljan tim savjetnika za zdrav razum.

Kako, naravno, svaka politička organizacija liči na svoje vodstvo i misli poput njega, tako su se sa logikom službeno razveli i u još jednoj prijestolničkoj ulici, Obali Kulina bana 20, gdje je kancelarija predsjednika Kantonalnog odbora, njegova sekretarica i gdje se s vremena na vrijeme organiziraju brain storminzi koji izuzetno liče na stroke ili, u prevodu, moždani udar.

„Aktuelna većina u Kantonu Sarajevo predvođena Našom strankom i Narodom i pravdom pokušava u obrazovni sistem, mimo svih naučnih i stručnih kriterija, uvesti i mogućnost da jedan učenik izučava sva tri jezika. Nauka kaže da učenik može imati samo jedan maternji jezik, a struka da je to neprovodivo u praksi i da je nemoguće u okviru jednog predmeta učiti tri standarda i tri pravopisa. Da javnost na vrijeme nije prozrela šta joj je stvarna namjera, novoformirana politika bi kao rješenje nametnula fantomski BHS jezik, s ciljem da se postepeno iz Sarajeva izgura bosanski. U Bosni i Hercegovini, zajedno sa ostalima, žive tri konstitutivna naroda i postoje tri zvanična (službena) jezika, i to bosanski, srpski i hrvatski. U skladu sa Ustavom i najvišim demokratskim principima svakom građaninu dužni smo osigurati pravo i mogućnost da izabere onaj koji osjeća svojim“, saopćili su iz SDA Kantona Sarajevo, a povodom odluke prema kojoj su roditelji sarajevskih učenika dužni odlučiti ime kojeg jezika će djeci pisati u knjižicama, pa njene promjene prema kojoj, ko god hoće, može reći da je ocjena iz BHS jezika.

Bosna i Hercegovina je čuđenje u svijetu i mjesto na kojem traje otvoreno prvenstvo u potvrđivanju tačnosti teze da za svako rješenje postoji problem, a za svaki problem još jedan u rezervi.

Bosanski, srpski i hrvatski su, kaže lingvistika, jedan jezik, policentričan istina, ali to je korisnicima tih jezika bitno do neke stvari. Neupitno je, međutim, pravo svake zajednice da svoj jezik naziva kako hoće. Tek kada se to političko pravo ostvari, u igru ulazi famozna struka: da napiše rječnike, uspostavi standarde, kreira pravopisne priručnike i tako dalje i tako redom.

Taj, lingvistički tumačeno, jedan jezik i ta tri jezika - politički definirana, pa onda standardizirana, službeni su u Bosni i Hercegovini, kao što su službena i dva pisma, latinica i ćirilica. Zvuči, a i jeste, komplicirano: taman toliko da SDA završi u bespućima obrazovne zbiljnosti i iz njih se pokuša izvući tako što će još jednom zalutati.

„Aktuelna većina u Kantonu Sarajevo predvođena Našom strankom i Narodom i pravdom pokušava u obrazovni sistem, mimo svih naučnih i stručnih kriterija, uvesti i mogućnost da jedan učenik izučava sva tri jezika. Nauka kaže da učenik može imati samo jedan maternji jezik, a struka da je to neprovodivo u praksi i da je nemoguće u okviru jednog predmeta učiti tri standarda i tri pravopisa... U Bosni i Hercegovini, zajedno sa ostalima,žive tri konstitutivna naroda i postoje tri zvanična (službena) jezika, i to bosanski, srpski i hrvatski. U skladu sa Ustavom i najvišim demokratskim principima svakom građaninu dužni smo osigurati pravo i mogućnost da izabere onaj koji osjeća svojim“, saopćili su, da ponovimo, iz Kantonalnog odbora SDA.

Pokušajmo sada taj transkript moždanog udara nekako prevesti na makar jedan od službenih jezika. Nema nikakvog spora oko toga da je maternji jezik jedan, kao ni oko toga – eto, čak se i SDA slaže – da je država dužna svakome „osigurati pravo i mogućnost da izabere onaj koji osjeća svojim“. No, nema spora ni oko toga da Bosna i Hercegovina ima tri službena jezika, ali su u SDA osupnuti mogućnošću da građani BiH koji idu u školu uče sva tri, jer je to, kao, neprovodivo u praksi.

Ne prilagođava se stvarnost obrazovnom procesu, već obrazovni proces stvarnosti u kojoj, da to opet ponovimo, postoji jedan maternji jezik i u kojoj su, uz taj maternji, službena još dva. Ako se, kao, ne mogu – a naravno da mogu – u sklopu jednog predmeta izučavati sva tri jezika, uz pravo svakog roditelja svakog učenika da kaže koji želi da bude istaknut u knjižici, onda se problem može riješiti uvođenjem dva predmeta, od kojih će se jedan zvati po odabranom i izučavanom maternjem jeziku, a drugi, vrlo jednostavno – službeni jezici BiH.

Naime, jedan od zadataka škole je da buduće doktore, advokate, novinare, vozače viljuškara i glasače nauči čitati i pisati i učini ih pismenim na području vlastite države, one u kojoj su službena tri jezika, pa se dopisi sudu u Čitluku šalju na hrvatskom, katastru u Trebinju na srpskom, a Ministarsvu kulture Kantona Sarajevao na bosanskom jeziku.

Prije nego što sljedeći puta zauzmu oštar i jasan stav o jezičkim i obrazovnim pitanjima, u Stranci demokratske akcije bi se morali ozbiljno dogovoriti sami sa sobom. Učenje jednog službenog jezika i negovog standarda, uz mogućnost da ga se nazove drugim imenom je šizofreno. Učenje samo jednog jezika pod jednim imenom je, pak, ili zlonamjerno ili licemjerno, ako već nije oboje. Zlonamjerno jer proizvodi građane koji će biti nedovoljno pismeni i usmeni na skoro dvije trećine teritorija vlastite države, a licemjerno jer se prešućuje da onaj ko zna jedan od službenih jezika, po automatizmu zna i druga dva, čime politika priznaje sve što kaže lingvistika, ali se, eto, uobičajeno pravi blesava.         

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.