Bife Titanik
Kuda plovi ovaj brod?
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ne, nije puka nostalgija, nego sve više sliči ozbiljnom pitanju. I ne ispliva više to pitanje samo povremeno, obično ljeti, kad u ove krajeve opet nalete poznanici, prijatelji, bivše kolege iz bivših školskih klupa, braća iz neke druge dimenzije. To pitanje sve češće postavljamo i mi, koji smo, netko na ovaj, netko na onaj način, ipak ovdje ostali, mazeći i pazeći uvjerenje da je ovdje i dalje, na neku foru, najbolje. Kad kažem ovdje, mislim na Mostar. A kad kažem pitanje – onda mislim na ono famozno – ŠBBDNB, odnosno, što bi bilo da nije bilo?
Gdje bi Mostar bio sada i kako bi izgledao? Bi li imao 200.000 stanovnika možda i više? Bi li već imao sve izgrađene obilaznice, još jednu gradsku magistralu, mnoge pješačke podvožnjake i nove mostove, nove dvorane, bazene, veliki novi aerodrom i makar jedan stadion za barem UEFA kategoriju četiri, gomilu novih vrtića i škola, pošumljena brda i velike parkove? Bi li, da nije što nije, Mostar bio jedna velika lijepa priča?
Mostalgijom preko bubrega
Ah, prođe to pitanje nekako sve moguće carine tvog zdravog razuma, protrči pored barikada tvog osjećaja za realno, provuče se kroz užasno tanke procijepe u tvom poimanju stvarnog dometa ovog našeg društva i učas se nađeš u toj poziciji beznadežnog sanjara, koji, usprkos svemu lako objašnjivom što se ovdje zbilo u zadnjih tridesetak godina,usprkos teškom razočarenju ljudima i njihovim (ne)djelima, demokratskim kapacitetom mase i ponuđenim vizionarima iz našeg dvorišta, i dalje ima volje upitati se – pa, je li moglo bolje? Je li moglo drugačije? I kako bi to izgledalo?
Znaš, porazno ovih dana izgleda činjenica da je broj upisane djece u prvi razred osnovnih škola u gradu pao debelo ispod 1000. A to 1000 je bila zamišljena granica loše vijesti. Kad padne broj djece ispod psihološke granice ne piše se dobro. Svega je onda u gradu manje. I graje i optimizma i obrta i smisla. Sjetim se odmah svog trećeg odjeljenja, generacija osamdeset druga, naguralo nas bilo čak četrdeset troje u isti razred, a slična gužva bila i u ostalim odjeljenjima i drugim školama. Neka druga vremena, kad se tražila škola više, kad se strahovalo da ne propuknemo od količine novih malenih glava, ali je sve to bio dio neupitnog juriša naprijed. Pa, makar je završilo glavom u zid, ipak je bilo naprijed.
No, hajde, ako danas ne znamo puno toga, barem znamo koliko imamo onih na kojima treba ostati budućnost. Devet stotina i četrdeset. I odmah se pitaš, refleks se udomaćio, koliko njih će u međuvremenu s roditeljima otići u Split, Zagreb, Sarajevo, Minhen, Štutgart, Frankfurt (namjerno pišem po naški, odavno su to malena mjesta srca našega), Beč, Bern, Oslo ili koji već drugi grad?
Tehnički knockout
Znaš, porazno izgleda i činjenica kako uopće ne znamo koliko nas ima još preostalih u ovom gradu. U moru stanova na dan, sve mnogobrojnijih hrvatskih, švedskih i njemačkih tablica, svih tih rezultata glasnih i brzih, ali i tihih i sporih, ali zato upornih migracija, ne znaš više koji smo ovdje naši, a koji smo njihovi. Malo toga uopće znaš.
Ali se zato sjećam ponosa kad su rezultati popisa iz 1991. rekli kako Mostar, sa širom okolinom, ima 126.000 stanovnika. Golema brojka, golema spoznaja da živiš u gradu koji se konstantno raste i razvija. Odmah lakše bilo podnijeti sve što je bilo fuj i bljak, jer sutra će donijeti još više toga, još više ljudi, još više novih planova, zgrada i ulica. Majke mi, još uvijek negdje u dubini čuvam, i nikom ne dam, taj čudesni osjećaj optimizma devedesete godine prošlog stoljeća, tog nevjerojatno dugog ljeta i nekakvog osjećaja kako stiže budućnost, sjajna kao samo sunce. To je osjećaj koji ponekad određenim ljudima daje za pravo da čitava desetljeća proglase velikom i prosperitetnom pričom. Eto, koliko je snažan.
Znaš, s druge strane, bolna je bila spoznaja, a sa tim sjećanjem na sunca sjaj, kako je na onom, jedinom u međuvremenu, popisu iz 2013., onom na kojem su svi konstitutivni lagali koliko im se moglo, a moglo im se, Mostar jedva dosegnuo 113.000. Čitao si kao klinjo, o tamo nekim gradovima koji su implodirali, koji su se urušili, koji su uspjeli krivulju rasta oboriti prema dolje, ali nisi ni sanjao da će to jednom biti tvoj grad.
Znaš, užasna je spoznaja kako živiš u zemlji koja, očito, neće raditi popis ove godine. A trebala bi. No, u ovoj se zemlji odavno ništa ne treba. Niti se bilo što mora. Tako ćemo nagađati, jer nikada nećemo saznati, koliko nas još uvijek ima. Ostat će nam samo naše laži i podaci o broju upisanih u prve razrede. Ostat će samo naši papiri koji sve trpe, pa i laž o tome tko je ovdje zbilja, a koga imamo samo kao duhove prošlosti.
Vrijeme se ne može vratiti, ali se štošta može platiti
Često u zadnje vrijeme napišem da mi je zapravo drago što se osipamo. Trebamo platiti sve naše pizdarije, sve naše propuste, sve naše kukavičluke i sve naše zablude. Trebamo platiti i sve ostalo. Karma je bič. Uostalom, svaki račun se kad, tad podvuče. Pa tako i račun za ružno otimanje za životni prostor, nakon kojeg ni života, ni prostora. I to na prostoru na kojem se i ranije nismo preveć gurali.
Pa kažem, ne vjerujući u vlastite stihove, kako je Mostar ionako bio nezgrapno izrastao u kratkom vremenu. A onda u rastegnutom odijelu implodirao, k'o gluho bilo i ne ponovilo se, ona podmornica neki dan. Njegova infrastruktura, velim, nije pratila rast stanovništva, dodam, pa kažem kako je Mostar bio najljepši kad je imao 60, 70. A ne 126 tisuća. Ono kad je bilo zelenila taman po glavi stanovnika i po dva parkinga na jedan auto. Iskreno, ne sjećam se tog vremena, ali vjerovat ću starijima, onima koji se kunu kako je tada grad imao i glavu i rep. I stanovnike koji su ga redom voljeli. I redom čuvali. I koji su se toliko fino znali da nikome nije palo na pamet da bude mimosvijet.
Ja sam pripadnik megalomanskih osamdesetih, kad su neboderi nicali duž staze mog djetinjstva, kad mi je na putu od kuće do škole, koji je bio dug taman da prođem tri semafora, izniknulo pet novih naselja u mojih osam osnovnoškolskih godina. Kad je grad u njedra primao sve, jer se, mnijem, činilo kako u vlaku za bolje sutra ima mjesta za svakoga. Samo trpaj!
A onda su, što bi Johnny rekao, zadnji vagoni počeli luđački tresti. Taj rast neki danas gledaju kao karcinom, nevjerojatno obilno umnožavanje stanica, koje su i usmrtile onaj linearni Mostar. Baš zato, neki ga gledaju i kao zadnje doba kad je krivulja išla gore. Kad je sve imalo nekog smisla. I kad se gledalo u neku točku naprijed. Nakon toga, uh! Bilo je optimizma, u nekima neobjašnjivo tinja i dalje, ali brojke, ove koje ne lažu, unose zebnju i govore da je mostarsko novomilenijsko bivanje tek jedna duga priča, s bolnim zapletima i nikad do kraja razriješenom radnjom. I bez zaključka – tko smo, zapravo, što smo, i kuda, dođavola, ovakvi kakvi jesmo, idemo?
Da se sad smanjimo, naši problemi bi postali još veći
Ne znam, rekoh da mi prekrasno zvuči ona legenda iz davnina, o gradu sa jedva 60.000, 70.000, gradu zelenila, uređenih površina i ljudi koji se mahom svi poznaju, toliko da svi pristaju na uloge koje su im dodijeljene i u kojima nema prevare i nema lažnog predstavljanja. Kad si, što se ono kaže, znao tko je tko.
Naravno, ne vjerujem u utopiju, iako ponekad svakome treba neka utopija, da ne izgori k'o šibica. Na kraju krajeva, grozno mi je zamisliti ovu kotlinu, a da je u njoj jedva 70.000 ljudi. Grozno mi je zamisliti kako premalo ljudi živi u dva broja većem gradu, sve one nebodere koji su nekada ponosno izranjali na mom putu od kuće do škole, kako nestaju u mraku, mrve se pomalo i trule iznutra, pogašenih svjetala, kao umirući kolosi, dinosauri nekog minulog vremena, koje je brzi nalet nebeske sile i jednako brz pristanak ovozemaljskih ljudi, osudio na nestanak.
Strah me i pomisliti što će se dogoditi sutra, kada resursi tih istih nebodera dođu do kraja i kada, ovako rascjepkani na male stanove u privatnom vlasništvu kolektivno krenu na počinak vječni u vječitoj svađi svojih stanara oko toga tko drma temelje. Kao što su odavno počinuli giganti koji su te nebodere izgradili, da bi u njima živjeli oni koji u tim gigantima imaju raditi. Kao što je odavno počinuo san o rastu i razvoju, o Mostaru kao industrijskom gradu, prepustivši mjesto efikasnom i unosnom parazitiranju, s jedne, i pukom životarenju, s druge strane. I sve očitijem bijegu još trijeznih putnika s palube broda koji plovi u, u najmanju ruku, nepoznato.
Duboko mokro...
Danas, u vrijeme kada se pretvaramo da smo turistički grad, a od turizma definitivno mogu živjeti samo rijetki, pitajte Split, kada od industrije imamo samo san o Pepeljugi ili san o Princu koji jednim poljupcem i s malo farbe živih boja može riješiti sve, jako teško je odgovoriti na pitanje kuda plovi ovaj brod? Jesmo li zapravo Titanik, samo nam nitko još nije javio kako smo udarili u santu?
Jesmo li pak neki brod, koji će čudesnim potezima tko zna koga, a najviše magnetnom privlačnošću velikog luka nad zelenom rijekom, od ruzinavog plovila postati ugledni kruzer, na kojem će biti i mjesta i novca za sve?
Ili ćemo, što je izvjesnije, s ovakvim glavama i ovakvim talovima, bez jasnog plana i uz povremeno slatkasto obećanje koje se neće ispuniti, nekako, ovakvi kakvi već predugo jesmo, plutati još desetak, dvadeset godina, pa da vidimo gdje će nas to dovesti?
Curi li i kod vas?
Samo, onako za kraj, s Titanika se spasilo oko 40 posto ljudi.
Odveslali u sutra, s ružnim sjećanjem na burnu, pijanu noć, koja je počela bajno, a završila u šoku i nevjerici. Sami su si pomogli, snašli se, utekli...
Ostali su zapeli na vječnom dnu, skupa sa ostatkom onoga što bješe san o veličini. Čekajući pomoć koja neće doći, u hladnom zagrljaju iluzije o nepotopivosti.
Bivši kolos prelomljen na dva dijela, pogašenih svjetala, napuštenih soba i salona utonuo je u bespovratno, a ostalo je lebdjeti samo pitanje – ŠBBDNB?
Pitanje koje ne riješava ništa, ne koristi ničemu, samo tupo boli negdje u donjem dijelu stomaka. Priznali vi to ili ne.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.