Sine, ide tata u rat!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Navodno postoje neke institucije, neka tijela, neke radne skupine koje se bave problematikom nataliteta, a samim tim i opstanka na ovim prostorima.  Kažem, navodno, jer ja neke rezultate bilo čijeg rada po ovom pitanju jednostavno ne vidim. To ponekad proleti medijima, javi se netko tko u ime političkog vrha ili organa uprave izrazi zabrinutost i obeća poduzimanje niza koraka da bi se zaustavili trendovi, ali uglavnom od svega bude jedno veliko ništa, šipak, što bi naš narod rekao.

A stvar uopće nije tako komplicirana. Treba samo imati volje da se definira cilj i naplavi plan. Pa onda plan preraste u strategiju, pa se strategija implementira u stvarnom životu, uglavnom uvođenjem poboljšanja na mjestima gdje je do sada očajno škripalo, pa se nakon nekog vremena analiziraju njezini rezultati i popravlja dodatnim preinakama ono što se pokazalo kao loše ili nedovoljno na putu ostvarenja cilja.

Napravit ćemo vam i djecu, ako treba!

Međutim, kako je ovdje sve kako već jest, nisam još siguran da je itko od javno zabrinutih, a usput i odgovornih po formacijskoj liniji, objavio bilo kakav cilj, a kamoli obećavajući plan, koji bi onda urodio strategijom koja nije mrtvo slovo na papiru.

Takozvana populacijska politika ovdje ne postoji. Ili je svedena tek na sposobnost određenih rodbinskih linija da uhljebe i pozapošljavaju sve što im je u užoj i široj rodbini i kumstvima umreženom dijelu svemira. Ostali, kad već govorimo o populacijskoj politici, možete se jebati. Da 'prostite!

Koliko takva politika ne postoji, svake se godine iznova uvjerim kada vidim poznata i manje poznata lica, mlade i malo starije roditelje, kako kampiraju kao hipici šezdeset devete na Woodstocku, ne bi li zauzeli poziciju da bi stekli neku mogućnost za upis djeteta u vrtić. Mostar već godinama ima isti problem i već godinama se u gradske vrtiće upada regularno na taj način. Spektakularno, u najmanju ruku. Tužno u svaku drugu ruku.

Čekanje Godota

Dobro, ima i drugih načina, veze i vezice, poznanstva i ispod pulta, ali ovaj jedini posve regularan i zakonima mio, ma koliko zapravo bio i tužan i smiješan i tragičan i komičan u isto vrijeme, podrazumijeva da roditelj urani i zauzme poziciju da mu je ne bi neki drugi roditelji zauzeli.

Jer, jedino tako njegovo dijete može sutra završiti u vrtiću, a on izbjeći skakanje po privatnim vrtićima, od onih ozbiljnijih, ali skupih, do onih za koje se i nebo čudi kako se mogu nazvati vrtićima. A čak i to u ovom gradu je avantura, koja ozbiljno podrazumijeva da će roditelji morati čekati neku novu priliku. A dotle, jebite se...da 'prostite!

Odavno više nema vremena kada je susjedstvo, oliti ga komšiluk moglo čuvati dijete. Nema više onih davnih vremena kad su bake bili servisi za čuvanje. Odavno mnoge  bake nisu više samo domaćice sa dovoljno vremena i resursa za čuvanje potomaka. I bake se, ako ih zdravlje služi, danas bore za o(p)stanak, nabijaju radom nekakav mirovinski bod, ne bi li k'o ljudi, skupa s djedovima, uživali u jeseni svog života.

Današnje bake možda čuvaju tuđu djecu, neke tuđe bake, ne bi li ubile kakvu crkavicu, onu koju im njihova obitelj nikad ne može osigurati. Današnje bake možda peru tuđe guzice po Europi. I kažeš mi, onda, evo samo što nije naša populacijska politika i strategija ostanka...ma hajde?!?

Jednostavna jednadžba

Današnjim roditeljima možeš jednostavno pomoći – da bi uopće razmišljali o djeci moraju imati osiguranje u vidu posla. Oboje. Zatim, da bi radili, moraju imati i pravo na vrtić i jaslice za svoje potomke. A da bi dovoljno roditelja radilo, moramo imati dovoljno kapaciteta za smještaj, prehranu i edukaciju djece u vrtićima. Što znači da moramo imati strategiju razvoja vrtića i osigurane subvencije da bi roditelji plaćali što manje, a dobivali što više. A imamo li išta od toga? Neki labavi sustav pun rupa imamo, a sve ostalo jok!

I to znači da moramo imati i strategiju izbacivanja novih kadrova, školovanja budućih teta kroz predškolsko obrazovanje na fakultetima. Ali i garancije da buduće tete, koje su također i majke i traže isto kao i svaki roditelj, neće biti plaćene kao da su niskokvalificirana radna snaga. Znači, jadno i nikako. Pa da im diploma služi da šmugnu preko granice čuvati nečiju tuđu djecu.

A mi imamo veeeeliki problem. I nemamo strategiju. Kampiranje roditelja i gužvanje na uvijek istom mjestu i u uvijek isto vrijeme, iznova svake godine, jasan je dokaz da nitko ne razmišlja o tome. I dokaz da nitko u ovom gradu nije ozbiljno razmislio o tome koliko nas ima i koliko djece jednostavno treba dobiti benefit vrtića. Jer, inače, niti ćemo se rađati, niti ćemo ostajati ovdje.

Ćao, đaci!

Koliko je novih gradskih vrtića napravljeno od rata naovamo? A koliko su se neka naselja proširila i izgradila od rata naovamo? Stategija razvoja po ovom pitanju vidljiva je na svakom koraku. I vidljiva je svake godine kada se roditelji spremaju za upis kao da se spremaju za rat. U punoj spremi i opremi zauzimaju položaje i kreću u borbu da im potomci ne ostanu ispod linije. U svom očaju i srdžbi, da im se ne spotakne. I od toga naprave show, bacaju sve na zajbanciju, ali vidiš da im je muka od svega i da je zajebancija samo krinka da ne pregore k'o žarulje.

Nema mjesta, kažete? A je li? Pa, dobro, možete li mi barem onda reći kad će biti mjesta? Kad će doći dan da konačno pokrenete dupe ili mudro čekate da nas dovoljno odseli pa da, konačno, bude mjesta za sve preostale?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.