Što ćemo mi kad vi porastete?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Morat ćete mi oprostiti, malo sam prečuo početak razgovora, tako da nisam zapamtio koja škola je u pitanju, ali neki dan u neobaveznom razgovoru o situaciji, kakav se već dogodi na brzinskim kavama, prijateljica mi je, sva zapanjena, otkrila kako je strašno zabrinuta za ovo naše društvo i naše ljude, poglavito našu djecu.

Ništa novo, pomislih, brige tog tipa su prisutne otkad znam za sebe, još otkad su upozoravali kako će moja generacija upropastiti sve što su ove prije nas napravile, tako da sam baš imao lijeni start u slušanje njezinog problema. Tu mi promaknuše ime učiteljice, škole i koji su djeca razred, ali uglavnom, veli ta moja prijateljica, koju ovim putem pozdravljam, kako je njezina rodica, koja je već spomenuta učiteljica, zadala zadatak djeci da napišu što žele biti u životu. Mislim, klasika. I nas su to nekoć pitali da napišemo. I mi napisali. Haha.

Pekar, lekar, apotekar...

Da, složila se prijateljica, a onda navela razlog za svoju brigu i maloprije spomenutu zapanjenost – većina dječaka i djevojčica, bez imalo ustezanja, napisalo kako žele biti influenceri ili youtuberi ili tik-tokeri. Ili, sve to nabrojano, ako je ikako moguće. Rekoh joj, upitno, a je li bilo izuzetaka? Da, zamisli, kaže ona, curice su još pisale kako bi kad porastu htjele biti kozmetičarke, pedikerke, manikerke i vizažistkinje, a tek pokoji dečko napisao je kako želi biti doktor ili nogometaš.

I, molim te, kaže mi ona, gdje ovaj naš svijet ode? Ode u p..... m....., umalo joj ne rekoh, ali obećao sam kolegi Valentinu kako više neću psovati u kolumnama.

No, zapravo i nisam htio opsovati. Ne volim baš jadikovke, nekako ih radimo automatski, pa nam prijeđe u naviku, pa jadikujemo i kad treba i kad ne treba. Ne znam je li to bilo zbog toga što mi se ponekad stvarno poželi polemizirati, ili zato što sam baš taj dan imao vremena, uglavnom, odlučih malo raščlaniti tu situaciju sa influencerima, youtuberima i tik – tokerima.

Knjigovezac, staklorezac...

Nisu djeca kriva, upijaju sve oko njih, pa ne vidim neki veliki problem, bar što se tiče dječjih želja, u tome što žele postati ono što očiti vide kao traženo i unosno zanimanje. Uostalom, nisu li mediji ti koji su podigli na pijedestal omiljenosti upavo tri navedena „zanimanja“?

Godinama nam pune glavu o tome koliko uspješni, gledani i omiljeni su određeni influenceri, prati se svaka njihova objava, prati se svaki njihov trag, dugo vremena su svima bili zabavni, navukli smo se na njih, unatoč pokojem glasu kako je to štetno, pa što je problem u tome što su djeca poželjela biti isto?

Svako vrijeme nosi svoje običaje, svako vrijeme nosi svoje načine za stjecanje zarade, ugleda i zadovoljstva svojim životom, pa zašto se uopće čuditi da je danas svakom djetetu veći idol onaj koji vrišti svaki dan sa naslovnica i koji mlati pare dobro se provodeći, nego onaj čija parola je dugotrajno školovanje, stručnost i lagani koraci napredak u hijerarhiji?

Pedagog il' demagog...

Možda su, tko zna, i roditelji dali svoj obol, možda su znali pred djetetom reći kako influencer i nije biti tako loše, brza lova za sve ukućane, a ne tamo neki „pošten posao“ s vječnim minusom na računu i kreditima do grla? Nikad ne znaš, pa nisu li i nas roditelji gurali da pišemo kako želimo biti liječnici, inženjeri, a najviše nas je, barem u mojoj generaciji, bilo koji su napisali kako žele biti pilot. Cure su bile doktorice ili stjuardese.

Koliko znam, nitko od nas nije završio niti kao pilot, a niti kao stjuardesa, tu i tamo smo poletjeli kao putnici, a većina nas je završila u nekim profesijama koje veze nemaju s onim što smo nekoć davno napisali na tim bijelim karticama papira. Evo, ja sam trebao biti inženjer, pa završio kao drug i kolumnist. Većina pilota aterirala je na tvrdu podlogu. Stjuardese danas lete puno niže nego su ikad mislile. Većina nas je završila na sredini ceste, u takozvanom mainstreamu, grabeći što već možeš dohvatiti, zauvijek zašutjevši i onome što smo u snovima htjeli biti. Eto, rekoh, joj, tako će ti biti i sa ovim današnjim wannabe influencerima, youtuberima i tik – tokerima.

I kritičar i političar...

Svi će na kraju završiti kao nešto posve lijevo, a snovi o slavi, broju pratitelja i lamborghiferrarijima ostat će samo snovi, kao oni naši da ćemo biti piloti. Ili, što bi Šojić rekao, kapetani od belu lađu.

Eto, to će ti, draga moja, biti baš tako. Slova napisana na papiru tek su pusti snovi. Zadovoljenje šablona u vremenu koje, kao i svako vrijeme ima svoj šablon. A tržište će na kraju rasporediti naše snove u mnoga razočarenja i tek pokoje zadovoljstvo.

Hajde dobro, neka ti bude. Ali, reče ona, što ćemo s kozmetičarkama? Gdje su nestale modne dizajnerice, krojačice, učiteljice, nastavnice, medicinske sestre? Našalih se, rekoh nestale su u pravcu Njemačke. A onda samo nastavim – pa, valjda daj tržištu što tržište traži! Koliko ti, rekoh joj, moraš čekati na termin kod svoje kozmetičarke, frizerke, manikerke? Koliko dug je red za frizuru, nokte, šminkanje, da ne spominjem one malo intimnije radove? I, što je u tome sporno? Dokle više omalovažavanje sposobnosti da se spaze promjene i skuži sistem ponude i potražnje u aktualnom društvenom trenutku?

Policajac ili pajac...

Od titula i slave se ne živi ako nisu materijalizirani. Zašto bi dijete bilo vječno nezaposlena učiteljica ili uvijek nezadovoljni nastavnik, kad može imati redove čekanja na usluge i lovu s kojom se može puno toga? Zašto bi završili višu uzaludnu, pa onda čekali da im se smiluju lošiji, ali bezobrazniji od njih? Zašto ne bi svoj život uzeli u svoje ruke, pa makar i kao pokušaj da se bude influencer, kad već to prolazi? Zašto ne manikerka, ako znaš da je to sigurica? To neka sramota? Je li veća gluma danas biti fin ili biti ono što vrijeme išće?

Zapravo, rekoh, mene čude ovi muški, zašto ne budu iskreni i napišu majstor? Ili im još nitko nije rekao da je danas biti majstor, tražena roba u gradu, bolje nego ono nekad kad smo mislili da je najbolje biti pilot!

I što rade ti roditelji? Zar nije bolje imati kozmetičarku koja ne ide nigdje jer ovdje rastura ili majstora koji ne zna što će od posla i para, nego dijete s titulom kojom može obrisati dupe, koje gnjili na kauču, ili dijete koje je zbog robovanja šablonima na kraju otišlo daleko preko granice da bi tamo bilo nešto drugo nego li je napisalo na bijelom papiru onog jednog dana kad su ga u školi pitali – a što ti želiš biti kad porasteš?

I da, bez obzira na snove i želje, kao što rekoh, većina zapravo na kraju postane onaj zadnji stih prije refrena Čorbine pjesme koju sam iskoristio za podnaslove ove kolumne.

Bilo šta.

Ili, bilo što, ako baš hoćete.

I svijet se svejedno opet vrti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.