Čiji je predsjednik Zoran Milanović?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Završili su još jedni predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj čija je važnost i količina žuči koja se prospe u predizbornoj kampanji u ogromnom nesrazmjeru s količinom realne moći koja proizlazi iz te funkcije. Radi se o sukreiranju politike u vojsci i sigurnosnim strukturama, te u vanjskoj politici. Ipak, primarna "važnost" te funkcije krije se u proračunu Ureda predsjednika Republike koji na godišnjoj razini iznosi između 40 i 50 milijuna kuna od čega polovica ide na plaće zaposlenicima Ureda. To je otprilike proračun jednog bosanskohercegovačkog premijerligaša. U principu se radi o izboru "prvog fikusa u Hrvata" od čega najveću korist ima dobro plaćena vojska savjetnika u kojoj obično završavaju isluženi stranački kadrovi. Radi se, dakle, o izborima čiji je značaj nešto veći negoli značaj izbora za Eurosong.

Slično je i u Bosni i Hercegovini: važnost jednog Željka Komšića apsolutno je u disproporciji s količinom žuči i frustracija koja se širi iz tog čovjeka, ako nakratko zanemarimo mržnju koju je taj opskurni lik generirao prema Hrvatima. Doduše u BiH postoji još jedan dobar razlog za pobjedu, jer svaki član Predsjedništva donosi svojoj stranačkoj gladeži cijeli niz unosnih sinekura, uglavnom u diplomaciji, što mu osigurava neprikosnoveni autoritet u stranci. Ukratko, Republika Hrvatska je dobila novog predsjednika, petog po redu. Radi se o bivšem premijeru Zoranu Milanoviću. Dan poslije, "nakon burne pijane noći", sve podsjeća na atmosferu iz ponajbolje pjesme Đorđa Balaševića: "Odlazi cirkus". Ostat će "okrugli trag na mjestu šatre", poderani plakati s kojima se poigrava vjetar i novo lice na Pantovčaku.

Iz ovdašnje, bosanskohercegovačke perspektive, uvijek je ono simboličko, plakatno, bilo neusporedivo važnije od realiteta: Predsjednik (Predsjednica) kako to gordo zvuči! Činjenica koja ponajbolje svjedoči o tome je reizbor Stipe Mesića: ne vjerujem da su bosanskohercegovački Hrvati ikada bili više homogenizirani i naelektrizirani kao u tom slučaju, i kada unatoč tome nisu uspjeli utjecati na krajnji rezultat. Od prvog mandata Kolinde Grabar Kitarović, kada je tijesnom većinom pobijedila Ivu Josipovića, stvoren je mit o biračima iz Bosne i Hercegovine koji su odlučili izbore, što se ipak pokazalo netočnim, ali to nije utjecalo na to da se taj mit ugasi već je pretvoren u svojevrsni "istočni grijeh" bosanskohercegovačkih Hrvata, mit koji se cijelo vrijeme mandata Kolinde Grabar Kitarović podgrijavao iz određenih političko-interesnih krugova u Hrvatskoj, jednog nevjerojatnog ideološkog bućkuriša kojega čine "građani", "liberali" i ustašija, ljudi koje ne možete zamisliti u istom autobusu, potpomognuti domaćim i komšićoidima na "privremenom radu" u Republici Hrvatskoj.

Uglavnom, jedna homogena skupina ljudi kojima su "nevažne" ideološke podjele, unatoč tome što jednima smeta to što je Milanović "komunjara", a drugima to što on to nije. Kolinda Grabar Kitarović dobila je veliki postotak glasova u Bosni i Hercegovini, što joj, na sreću, nije pomoglo niti da se približi Zoranu Milanoviću, i poštedjelo nas toga da četiri godine slušamo staru priču o bosanskohercegovačkim "primitivcima" koji nameću Hrvatima u Republici Hrvatskoj svoj izbor. Za Kolindu Grabar Kitarović glasalo je 32.467 glasača, a za Zorana Milanovića njih 2.701.

"Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran", najpoznatija je izreka Alberta Einsteina. Hajde, da pogledamo kako stoje stvari u tom smislu kada je riječ o drugom krugu netom održanih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Uglavnom, Einstein je i ovaj put bio apsolutno u pravu.

"Patriotski" portali i dnevni listovi  isključivo (i krajnje zlurado) su se fokusirali na to kako su glasali bosanskohercegovački Hrvati, naslanjajući se na spomenuti "istočni grijeh". Internetski štakorski kanali su se usijali, slaveći crknutu komšijsku kravu, po kojoj su "Bošnjaci po drugi put izabrali Hrvatima predsjednika", pri čemu se Milanović pretvorio u zamjenskog Željka Komšića, i preko noći u "Sarajevu" proglašen reinkarnacijom Stipe Mesića. Stječe se dojam kako je samo pitanje dana kada će novi hrvatski predsjednik doći u Sarajevo na poklonjenje građanluku, i kako su svi preko noći zaboravili ono zvučno "građansko Mrš!" upućeno Zoranu Milanoviću. Može se s druge strane kalkulirati koliko je taj umjetno stvoreni "istočni grijeh" bosanskohercegovačkih Hrvata utjecao na mobilizaciju određenih skupina u Hrvatskoj, pogotovo onog dijela kojima je Zoran Milanović u principu "manje zlo".

Međutim, Zoran Milanović je i u kampanji govorio s uvažavanjem o bosanskohercegovačkim Hrvatima, bez obzira što su ovi najčešće govorili o njemu kao "komunjari" i slično, iako je najvažniji politički čin koji je napravio jedan političar iz Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima bio dolazak Zorana Milanovića u Mostar tijekom nasilnih demonstracija od prije pet-šest godina. Radilo se o državničkom gestu koji on niti jednog trenutka nije pokušao politički kapitalizirati, što u ovdašnjoj političkoj kloaci ima veliku vrijednost. U izbornoj noći, kada je bilo jasno da je Milanović novi predsjednik, šef njegova stožera Orsat Miljenić odgovarao je upravo na pitanje o BiH, i velikom broju glasova koje je tu dobila Milanovićeva protivnica. Rekao je kako sve društvene skupine, pa i bosanskohercegovačke Hrvate, treba promatrati isključivo kao pojedince sa svojim stavom.

Postoji još jedna sjajna izreka Alberta Einsteina: "Jedine nepromjenjive stvari su zvijezde i matematika." Ovo je Einstein napisao u pismu sestri Mariji Maji Winteler Einstein, 1933. Matematika je neumoljiva, ista i za Komšićevu Demokratsku frontu i Čovićev HDZ. Pa da vidimo kako izborne bosanskohercegovačke "brojke i slova" stoje u svjetlu nepotkupljive matematike.

U Bosni i Hercegovini ukupno je glasalo 35.168 birača. Broj birača Hrvata u BiH je negdje oko 400.000, tako da jednostavnom matematikom dolazimo do 8,75% birača koji su izišli na izbore. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je izlaznost na razini Republike Hrvatske bila oko 55%, to bi značilo da je u BiH na izbore trebalo izići oko 220.000 ljudi. Ako tih 220.000 rasporedimo u postotcima onako kako to pokazuje postizborna statistika, Kolinda Grabar Kitarović je trebala dobiti oko 202.000 tih glasova, što bi joj bilo dovoljno za uvjerljivu pobjedu. Svaki, i prosječan matematičar došao bi do nedvosmislenog zaključka: izbore u Republici Hrvatskoj nisu odlučili ljudi iz BiH koji su glasali za Kolindu Grabar Kitarović, već ona velika većina (91,25%) koja nije glasala za nju. Kad bi bili zlobni, iz ovih jednostavnih statističkih podataka može se izvesti još jedan zaključak: 2.700 glasova koje je u BiH dobio Zoran Milanović čini ga jedinim "legitimnim" predsjednikom bosanskohercegovačkih Hrvata jer je dobio neusporedivo više njihovih glasova negoli politički klaun Bakira Izetbegovića.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.