Klizna situacija

CIK-a i vriska: Izborni cirkus Christiana Schmidta

Ako ovako izgledaju dobro organizirani, pošteni izbori, onda je teško zamisliti na šta liče oni koji to nisu
Kolumna / Kolumne | 07. 10. 2022. u 09:04 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ukoliko će izmjene Ustava i Izbornog zakona Federacije završiti kao Paket transparentnosti kojeg je Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Christian Schmidt, nametnuo nekih tri mjeseca prije nego će svojom posljednom odlukom zasjeniti protekle opće izbore, e onda smo - što bi rekli jako stari Grci - dobro najebali.

Taj Paket iz ljeta ove godine – i onih dana kada su iz OHR-a najavljivane velike promjene, dok im se ispred zgrade dešavala velika galama – dao je veće ovlasti Centralnoj izbornoj komisiji, pojačao kontrolu biračkih odbora i smanjio zloupotrebu javnih resursa, ali u teoriji. U praksi se dogodio cirkus, a izbori čije konačne rezultate još čekamo su ispali najgorim do sada. Ne, naravno, samo zbog rezultata, već najprije zbog epskog nereda na kakav čak ni u majci domovini svih svjetskih apsurda nismo navikli, a inače smo, je li tako – tako je, navikli na svašta.

U Bosni i Hercegovini, prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, živi oko tri i pol miliona ljudi, dok pravo glasa ima oko tri miliona i tristo hiljada! Istina, ima još nekih država u kojima je broj glasača gotovo jednak broju građana – evo, recimo, Hrvatska – samo što to, jednostavno, nije naš problem i nije nimalo utješno.

Svi, naravno, znaju na šta je ličio taj popis od prije skoro deset godina i svi se, od OHR-a do CIK-a, prave blesavi. Dolazilo se, organizirano i spontano, grupno i pojedinačno, u ulice odrastanja da se kaže ime, prezime, nacionalnost, vjeroispovijest i maternji jezik, pa čim bi popisivači i popisivačice zamakli, vraćalo pod sunce tuđeg neba koje – kako kaže Damir Avdić – ne ostavlja opekotine trećeg stepena.

Od te dugo čekane popisne godine, pa do evo ove minute, Bosna i Hercegovina obara barem evropske, ako ne i svjetske rekorde u broju prodanih jednosmjernih karata za bilo gdje: Njemačku i Švedsku, Austriju i Dansku, Ameriku i Kanadu. Mi, dakle, blagog pojma nemamo koliko nas ima i, posljedično, niko ne može sa sigurnošću reći da je broj birača toliki koliki već jeste. Da ne dužimo, pravit ćemo se budale: Centralna izborna komisija, kao, nije imala zakonski okvir za utvrđivanje preciznog broj glasača, a kada je ga je dobila, bilo je kasno.

E, prema istoj toj Centralnoj izbornoj komisiji, od famoznih – i nepostojećih – tri miliona i tristo hiljada građana i građanki sa pravom glasa, na izbore je izašlo ravno pedeset posto. Je li stvarno pola od punoljetnih Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih drugog oktobra bilo na biračkim mjestima zna, možda, vidovita Džemila, ali ni ona nije sigurna. Na kraju, vlast trebaju formirati i o našim sudbinama odlučivati oni za koje niko pojma nema koliko glasača uopšte zastupaju i u ime koga će donositi odluke sa čijim ćemo se posljedicama nositi godina, češće i decenijama.

Od preko milion i pol – to je oko polovine od ukupnog broja navodnih birača - onih što su nedjelju proveli na biralištima umjesto na izletu i u kladionici, a prema podacima od četvrtog oktobra, njih 399.220 (slovima: tristo devedeset devet hiljada i dvjesto dvadeset) – je u plastične kutije ubacilo nevažeći listić!

Centralnoj izbornoj komisiji prijavljeno je, pisalo neki dan u novinama, skoro trideset ozbiljnih kršenja izbornih pravila, a bilo ih je barem još toliko. Jedan je birački odbor otišao na pogrešnu lokaciju, drugi je kasnio s radom jer je predsjednik prespavao, treći je ostao bez predstavnika opozicije nakon što su ih ovi iz pozicije mirno i dostojanstveno otjerali, u četvrtom su drhtali nakon što je savjesni građanin pokušao promijeniti raspoloženje birača motornom pilom – naravno upaljenom, na petom je predsjednik nokautiran i tako dalje i tako redom, sve do izbora za predsjednika, odnosno predsjednicu Republike Srpske.

U noći sa nedjelje na ponedjeljak, kandidatkinja Srpske demokratske stranke Jelena Trivić je imala, prema tvrdnjama Branislava Borenovića iz PDP-a, nedostižnu prednost. Jutro je, međutim, promijenilo sve i istu takvu, pa još malo veću prednost je imao, gle čuda, Milorad Dodik čiji su terenski radnici, kažu iz republičkosrpske opozicije, „kontaminirali“ šezdeset i pet hiljada glasova. U prevodu, ukrali su dovoljno da bi Mile opet bio predsjednik RS-a, a Jelena uzalud slavila s trubačima.

Štabovi ozbiljnih stranaka, pa i onih koje se samo tako predstavljaju, prve rezultate su imali nedugo nakon zatvaranja birališta. U Centralnoj izbornoj komisiji, onoj istoj što joj je Schmidt u julu dao skoro pa bonske ovlasti, su čekali ponoć da pročitaju krive podatke zbog čega je prvo ovotjedno radno jutro Borjana Krišto dočekala kao članica Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Ako, dakle, zahvaljujući Schmidtovom Paketu transparentnosti, ovako izgledaju dobro organizirani, pošteni izbori, e onda je i najmaštovitijim teško zamisliti na šta liče oni koji to nisu.

Na nekim zamišljenim, ponovljenim, regularnim izborima sa međunarodnim posmatračima, preciznim brojem glasača, profesionaliziranim i tehnološki opremljenim CIK-om, pobijedili bi, moguće je, a među Hrvatima i sigurno, isti. U Republici Srpskoj bi, ne treba sumnjati, na mjesto koje je Dodik nanišanio, došla Jelena Trivić. Sve to, međutim, sada nije važno. Demokratija u BiH se opet pokazala vrlo sličnoj ljubavi: lijepa je bila samo dok se čekala.

 

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close