Čudo neviđeno: Ostavka!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odmah da razjasnimo: to se čudo nije dogodilo tamo gdje bi bilo prirodno, dakle u Bosni i Hercegovini, već tamo gdje su imali dovoljno sreće da vladom predsjedava čovjek koji tačno zna na šta je mislio Winston Churchill kada je rekao da se cijena veličine zove odgovornost. Priča je, iako tuđa, ipak važna za nas iz najmanje dva razloga.

Riječ ostavka na Balkanu je sinonim za politički dekapitaciju, za gubljenje glave iz nekog razloga koji, naravno, sa moralom nikakve veze nema, ali se vješto skriva iza moralnih pobuda koje su, kao, uzrok podnošenja neopozive ostavke. Kada, dakle, u ovom dijelu svijeta neko podnese tu famoznu ostavku, to najčešće znači da se ili zamjerio jačima ili preigrao u presipanju novca iz javnih izvora na privatne račune, ne vodeći računa o tome da se plijen prvo mora uzeti oprezno, pa odmah zatim pametno podijeliti.

E, u Republici Sjevernoj Makedoniji se nije desilo ništa od toga, a ipak je tamošnji premijer, Zoran Zaev, podnio ostavku. Učinio je to nakon što Evropsko vijeće nije odobrilo početak pristupnih pregovora za njegovu državu i Albaniju.

Za tu čudnu, iracionalnu i dugoročno opasnu odluku donešenu pod pritiskom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, Zoran Zaev je kriv onoliko koliko je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zaslužno za dolazak Sadia Manea u „Liverpool“, a Dragan Čović za sreću u braku Georga i Amal Clooney.

Zaev je napravio ama baš sve što je mogao da Makedonija jednog dana bude ono šta se misli kada se kaže – normalna država: relaksirao je, ovdašnjim jezicima rečeno, odnose između većinskih Makedonaca i albanske nacionalne manjine, započeo ozbiljnu borbu sa korupcijom i kulturom varanja države u zemlji u kojoj se kralo i varalo kao kod nas, te pristao na promjenu imena iz Republika Makedonija u Republika Sjeverna Makedonija, naređujući, pored ostalog i nenavedenog, kraj uzgajanja iluzije o tome da Aleksandar Makedonski stvarno ima neke veze sa malom, postjugoslavenskom državicom na križanju velikih interesa i pod stalnom prijetnjom zemalja iz okruženja.

Sve je to učinio jer je, prvenstveno, razumno, a odmah zatim zbog takozvanih euroatlantskih integracija, što su prepoznali u Washingtonu, dok su u Bruxellesu indirektno kapitulirali pred Rusijom i njenim pratiljama, ponajprije Turskom.

Kako je, dakle, objavljeno da je Evropsko vijeće protiv početka pristupnih pregovora sa Makedonijom, tako je i Zaev podnio ostavku, te zatražio vanredne izbore. Od početka naredne godine, pa do službenih rezultata glasanja najavljenog za 12. april 2020., Makedonija će imati tehničku Vladu i usput, vrlo vjerovatno, postati nova članica NATO-a, jer se Amerikancima vidno žuri da saniraju štetu koju je Francuska napravila.

Zoran Zaev je, dakle, uradio ne samo ono što je bilo politički moguće, već je i povukao niz rizičnih poteza i opet dobio historijski pogrešnu odbijenicu koja nije nepromjenjiva, što mu je – uz odluku američkog Senata da ratificira Protokol o pristupanju Sjeverne Makedonije u članstvo NATO-a – mogao biti sasvim dovoljan razlog da učini suprotno od onoga što je napravio.

Odgovornost je, da se podsjetimo Churchilla, cijena veličine i nju je makedonski prvi ministar platio bez suvišnih zašto.

Zamislimo sada nešto slično u Bosni i Hercegovini? Naravno, ne ide: ovdašnja politička kasta desetljećima postiže zavidne neuspjehe, dijeli iracionalna obećanja koja ne ostvaruje, najavljuje svašta i nema čime ne prijeti, ali se o ostavkama ne govori. Osim, je li, kada nekoga treba smaknuti s pozicije, a stvarne razloge dobro skriti.

Već smo, ne jednom, pisali ovdje o tome šta su sve, pa tako 27 puta za redom, naobećavali Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Milorad Dodik, Zlatko Lagumdžija, Božo Ljubić, Haris Silajdžić, Fadil Novalić... Podug je to, baš podug spisak: od ukidanja entiteta na neki od načina, preko formiranja trećeg,  Mostara kao hrvatskog stolnog grada i novog Izbornog zakona, pa do nezavisne Republike Srpske ili, barem, povratka nadležnosti koje su prenešene na nivo BiH. U bonus track spadaju: 100.000 novih radnih mjesta, blokada izgradnje Pelješkog mosta, revidiranje međunarodne presude protiv Srbije za agresiju i genocid, te, naravno, borba protiv korupcije koja nekim čudom zapne taman kada treba krenuti.

Ipak, riječ ostavka je izbačena iz rječnika službenih jezika. Ovdje se s vrha piramide moći odlazi ili poslije izborne pogibije ili zbog prirodne smrti. Za sve ostalo tu je opravdanje koje u malo slobodnijoj interpretaciji glasi: mi smo učinili sve što smo mogli, ali eto, oni šupci se prave gluhi, nijemi i slijepi. Misli se, što valjda ne treba tumačiti, na drugi ili druge narode.

Temeljna razlika između Zorana Zaeva i ovdašnjih vječnika je u tome što odlazećeg makedonskog premijera zanima Makedonija kao složena, multietnička i multireligijska država sa dva potpuno različita službena jezika, dok sve domaće junake propadanja interesira samo i isključivo vlast kao takva. Njemu je neuspjeh – i to polovičan – bio povod da pokaže odgovornost, dok je kod nas neuspjeh nešto s čim se računa u startu i koristi ga se kao sirovinu za neposrednu i neprekidnu proizvodnju napetosti.

Nama se, dakle, makedonski scenario desiti neće, kao što, sudeći prema iskustvu, ništa od Makedonije nećemo naučiti, iako bi morali. Prije i više od svega da je članstvo u EU - ma kakvo članstvo: otvaranje pristupnih pregovora koji nemaju izvjestan ishod i mogu trajati milijardu godina – Bosni i Hercegovini, u najboljem slučaju, gotovo nedostižno, a u gorem i sigurnijem samo nedostižno. Ono u NATO-u, međutim, nije.

U najluđoj Americi ikada, ovoj Trumpovoj, znaju – kao što znaju i drugi, samo se prave blesavi – da odgurivanje evropske periferije od Bruxellesa i Washingtona znači predaju tog teritorija Rusiji kojoj u BiH odgovara upravo ovakvo stanje kakvo imamo: ništa gore i, to pogotovo, ništa bolje. Posljedično, izbor između Unije i NATO-a ne postoji, osim ako neuspjeh i status quo nisu cilj.

Boljeg okvira za vječnu vlast bez ikakve odgovornosti, što smo valjda shvatili, nema.        

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.