Zločinac u paketu: Bipolarni poremećaj SDP-a

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U filmu „Kad porastem biću Kengur“, beogradskog režisera Radivoja Raše Andrića, postoji replika koju izgovara hronični neradnik zabavljen cjelodnevnim sjedenjem na terasi nekakvog solitera. Nakon što mu stariji i ambiciozniji brat pokuša objasniti da, jednostavno, ne može dangubiti od non do stop, on mu uzvrati da je najrentabilniji kada ne radi, jer nema prihoda, ali nema ni rashoda.

Na sličan se način da govoriti o Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine koja je, kažimo tako, najrentabilnija kada ne pokreće nikakve akcije: nema političkih prihoda, ali nema ni rashoda koji su obično toliki da je šteta veća od koristi.

Sa reakcijama je već druga stvar: u njima se, ne uvijek, no ipak često, SDP pokazuje kao partija koja može biti ozbiljna. Govori to, uz raniju i poželjnu smjenu i prateće degažiranje Envera Bijedića - socijaldemokrate čiji ideali traju do prvog interesa, dok su mu ambicije tolike da bi već u ponedeljak mogao preuzeti predsjedavanje Sjedinjenim Državama i Rusijom u isto vrijeme – brzina kojom su se u Nikšićevoj partiji odlučili riješiti velike vlastite greške sa JMB-om, ratnog zločinca Envera Zornića.

Da podsjetimo ako je neko slučajno propustio: Zornić je, sa još nekolicinom pripadnika Armije BiH, još u sred rata na Vojnom sudu u Sarajevu osuđen na deset godina zatvora zbog ubistva šestoro građana i građanki srpske i hrvatske nacionalnosti. Puno kasnije, dakle neki dan, istog je tog Zornića SDP montirao za direktora Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća Toplane Sarajevo.

Skandal je, na svu sreću, otkriven brzo, dok će Zornićev mandat, jer je to normalno, civilizacijski i prirodno, trajati kratko. Malo nakon što je portal Žurnal razotkrio osuđenog ubicu na mjestu šefa jednog javnog preduzeća, Kadrovska komisija SDP-a se sastala, zatražila od vrha stranke da Zornića isključi iz partije i, naravno, smijeni sa funkcije, te podnijela kolektivnu ostavku.

Tako, inače, reagiraju ozbiljne stranke, samo što se njima, ozbiljnima, ne može desiti da osoba sa cenerom godina robije iza sebe i šest leševa spaljenih u jednoj napuštenoj sarajevskoj kući, uopće dobije člansku iskaznicu, a kamoli još nešto, pa makar i mjesto čuvara parkinga za partijski vozni park.

SDP je, da ponovimo, još jednom pokazao umijeće reagiranja - djelovanja nakon nekoga ili nečega, što ne bi bilo loše da im, kao još uvijek najvećoj opozicionoj stranci, u opisu posla nisu i akcije. A one su takve da bi i za njih i za birače i za simpatizere, najbolje bilo da se nisu dogodile.

Slučaj Zornić, osim što je pokazao kolosalnu površnost pri prijemu članova i njihovom imenovanju, ipak je Nerminu Nikšiću i ostalima donio mrvicu koristi. Zasjenio je, naime, jednu nevjerovatno diletantsku, politički neupotrebljivu, gotovo pa karikaturalnu inicijativu Socijaldemokratske partije koju je najavio jedan od dva vječito obećavajuča dečka, Saša Magazinović. Drugi je, čisto da se ne zaboravi, lažni Jala Brat, odnosno Damir Mašić glavom, bradom i fancy naočarama.

Prije nego će ubici dati da grije glavni grad, iz SDP-a su najavili da će pokrenuti parlamentarnu i svaku drugu raspravu o reanimaciji takozvanog Aprilskog paketa, seta ustavnih promjena koji je neslavno propao prije punih trinaest godina i još nešto mjeseci.

Tim čuvenim Aprilskim paketom, Bosna i Hercegovina ne bi postala normalno ustrojena i funkcionalna država, ali bi se, parafrazirajući Abdualaha Sidrana, makar malo unormalila i riješila, uz ostalo, kasnijih drama oko izbora članova Predsjedništva. Balvan na uski put ka nečemu koliko – toliko boljem, na stazu kojom su išli, možda nevoljko ali bez zastajkivanja, i SDA i HDZ i SDS i SNSD i SDP, postavili su Haris Silajdžić i Božo Ljubić sa odanim saradnicima i ponekim nagovorenim istomišljenikom. Prvi, Silajdžić, danas grije damu u Istanbulu, a drugi, Ljubić, zicagu drži u Saboru Republike Hrvatske.

Ništa, ali ništa pod kapom nebeskom u BiH 2019. nije kao što je bilo 2006. SDA se, kopirajući tuđe programe – o čemu smo nedavno pisali – bori za povrat izgubljenih bošnjačkih glasova, bez obzira na cijenu. Milorad Dodik se svakoga dana u svakom pogledu potvrđuje kao dostojan nasljednik Radovana Karadžića, dok Dragan Čović papagajski ponavlja jedan te isti zahtjev, u sadašnjim međuetničkim i političkim okolnostima ostvariv koliko i ciljevi iz friške Programske deklaracije stranke familije Izetbegović.

I stranci, razni, komada više, od kilavog Valentina Inzka pa do Ambasade SAD-a i, nje posebno, Rusije, Aprilskog se paketa sjećaju kao kroz maglu i njime se bave koliko i mogućim povratkom Ognjena Vranješa u tim Roberta Prosinečkog.

Za sjetiti se tog paketa u SDP-u nije održan brain storming, već brain propuh. Druga opcija je kolektivni moždani udar. Razgovarati danas, 2019. godine, nakon svega čemu smo svjedočili u protekloj deceniji i još malo više, suvislo je koliko i u Skupštini Kantona Sarajevo izglasati odluku o ukidanju Republike Srpske i onda ostati u šoku zbog njenog neprovođenja.

SDP-u koji se domislio da bi bilo baš sjajno vratiti se 13 ljeta u rikverc može se dogoditi sve, pa i taj neki Zornić što je palio ljude po kućama. E takav SDP, dakle stranka koja put u bolju budućnost gleda u retrovizoru, štancajući skandale kakvih se ni SDA ne bi sramila, ne samo što nema sutrašnjicu, već je veliko pitanje kome već danas treba. Šačica partijskih funkcionera koji bez članske iskaznice ne bi imali ni žiro račun se ne računa.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.