Logika Ljube B.: Majstorstvo deluzije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne treba se školovati za inženjere i doktore, već za Ljubu Bešlića. Lijepo li je biti aktuelni mostarski gradonačelnik: izabran jednom, gotovo slučajno, na vlasti je duže od deset godina, s tendencijom da hercegovačkom prijestolnicom upravlja i posthumno.

Istina, ne zato što će ga Mostarci izabrati - kao što su u jednom rumunskom gradu žitelji glasali za Florina Hagija, uveliko mrtvog u trenutku provjere takozvane demokratske volje, ali bez, prema procjeni sugrađana, dostojnog nasljednika – već zato što su šanse da se u Mostaru dese lokalni izbori, ravne onima da Tuzla City u narednoj sezoni Lige prvaka dobije sličnoimeni Manchester.

Postojan kano klisurina, nesmjenjiv čak i pomoću biologije, Bešlić živi sretno i zadovoljno u svojim dubokim deluzijama, pronalazeći, kada potreba nalaže, problem za svako rješenje i ne pomišljajući da za neki problem, makar i grubom greškom, ponudi rješenje.

Malo drugačije rečeno: za sve što u Mostaru ne valja, kriv je neko drugi, a za sve što je Mostaru dobro – računajući i ćevape, zeljanicu i lozu – zaslužan je, normalno, vršitelj dužnosti direktora grada čiji jedan veliki dio izgleda kao mjesto sudara afganistanskog koncepta urbanizma i estetike predgrađa Tirane.

Kako u Mostaru svako malo ili nešto ne valja ili se nešto izjalovi, tako i Bešlić mora, umjesto na čitanje novina, radno vrijeme trošiti na pronalaženje odgovornih. „U vrijeme dok smo branili aplikaciju Mostara odvijala se protestna vožnja oko deponije u Mostaru. Deponije u Mostaru i Zenici su jedine koje ispunjavaju sve europske norme. Ako pričamo o piralenu, vidjet ćemo da ga, jer tako kažu institucije iz Hrvatske, BiH i Češke, nema. Poslije je to potvrdio i Institut iz Sarajeva, iako je prvi nalaz bio pozitivan. Mislim da je taj prvi nalaz iz Sarajeva naručen kako bi se kazalo da piralena ima i da trujemo narod, a kako otrovati narod ako imamo prečistač. Zbog toga imamo blokadu deponije i prljav grad kako Mostar ne bi postao EPK. O tim spekulacijama najbolji će sud donijeti novinari, a iznimno mi je drago da su predstavnici medija pozitivno reagirali na ovaj projekt. Drago mi je da su i građani uočili koju smo dobrobit izgubili time što nismo izabrani za europsku prijestolnicu kulture. Zakonom je bilo propisano da se u BiH mulj odlaže na deponije, a mi ga ne odlažemo. Onda recite tko je tu u pravu. Tek sada došla je nova europska instrukcija da mulj treba odlagati na drugi način. U našoj propoziciji piše da se mulj odlaže na deponiju, a sad su se pojavili kvazistručnjaci koji govore da to ne može tako. Zašto onda zakon nisu glasovali za drugačiji zakon jer tamo stoji da se mulj s prečistača odlaže na sanitarne deponije“, rekao je Bešlić, objašnjavajući zašto Mostar nije odabran za Evropsku prijestolnicu kulture.

Odmah ćemo zanemariti objašnjenje o mulju, jer zvuči kao transkript moždanog udara i fokusirati se na jednako bitan, ali znatno razumljiviji dio istupa mostarskog gradonačelnika bez ograničenja trajanja mandata, onaj u kojem je krivca za neuspjeh pronašao u građanima koji su blokirali „Uborak“, pretrpanu, godinama nekontroliranu deponiju na rubu grada.

To da je Mostar kandidat za EPK, žrtve je deponije interesovalo onoliko koliko su oni zanimali svog gradonačelnika, a da ih je neko, maskirane da se ne poguše, pitao da izaberu između statusa kulturne prijestolnice i trajnog uklanjanja odlagališta otpada, svi bi, po abecedi i visini, glasali za, ako može, oboje.

Prema Bešlićevoj logici, norveški je Bodo pobijedio i Mostar i Banja Luku zato što ima građane koji se ne bune. To što se ne bune iz banalnog razloga – jednostavno nemaju zbog čega – njega očito nije briga, kao što ga nije bilo briga ni za „Uborak“ sve dok mu smeće nije, ali bukvalno, osvanulo pred vratima. Do tada je sjeverni dio Mostara za mostarskog gradonačelnika bio blizu kao i Johannesburg: nesnošljivi smrad, razigrane najlon kese u letu, biološki otpad koji prijeti da potruje sve što je uz Neretvu i malo šire... Sve je, da skratimo, moglo trajati vječno ili barem kao njegov mandat.

Ispalo je, eto, kako je u Mostaru, bez obzira na golemu traumu, sve premostivo osim odnosa gradonačelnika i građana koji su, puno prije pokušaja da grad bude kulturna prijestolnica, upozoravali na sve probleme sa „Uborkom“, a kako ih se nije slušalo niti u pauzi između ničega i ništa, e tako su napravili jedino što su mogli, ne trošeći vrijeme na strančarenja i druge budalaštine.

I taj je svijet, kojeg odlagalište otpada ugrožava svakog dana dvadeset i četiri sata, premostio međusobne razlike, od etničkih, do onih u zanimanjima i zvanjima, kako bi spasio i sebe i, u konačnici, grad, a to što se Mostar za vrijeme njihovih protesta sav pretvorio u deponiju, jeste posljedica blokade, ali i rekordne sporosti u rješavanju problema.

Dobijanje statusa Evropske prijestolnice kulture skratilo bi, uz ostalo, put Mostara od ovoga što je sada, do uređenog, ozbiljnog grada, samo što Bešlić takvim gradom ne bi mogao upravljati, jer on ni sa ovim sadašnjim, u kojem je i minimalan pomak naprijed kao korak od sedam stotina milja, ne zna šta bi, niti ga pretjerano zanima. Raskošan je njegov talenat da, ponovimo, nađe krivce za sve i svugdje, osim u ogledalu i, naravno, među najdražim protivnicima, onima iz SDA kojima je, nije se loše podsjetiti, podilazio dok su kadrovirali u timu za kandidaturu računajući da bi tu trebali sjediti njihovi Bošnjaci i Ljubini Hrvati. Na svu sreću nisu, ali to, na nesreću Mostara i ostatka BiH, nije presudilo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.