Djeca naša izgubljena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Samo je jedna zemlja na planetu u kojoj prosvjednu kolonu za prava žena predvode gradonačelnica pravnica kojoj niti jedno pravo nije uskraćeno i ministar unutarnjih poslova koji je propustio spriječiti ubojstvo žene (aka. Femicid), ali ne samo ubojstvo žene, nego i dvojice, također od ranije zlostavljanih, oca i sina (aka. Dušmana u domaćim medijima).

Zato mi oprostite što ne vjerujem u posljednji prosvjedni val. Više mi izgleda da je u pitanju neko prikrivanje, mazanje očiju javnosti. Kao što je sve u domaćoj građanskoj politici samo jedno veliko mazanje očiju, od prepucavanja o suverenosti, iako su se redom akademski obrazovani građani (barem takve diplome imaju) i podrazumijeva se da su na fakultetu učili što je suverenost, da proizlazi iz odricanja dijela pojedinačnih i kolektivnih prava u korist većeg i važnijeg zajedničkog interesa.

Ista definicija objašnjava da suverenitet podrazumijeva obostranu odgovornost, podrazumijeva autoritet višeg suverena da upravlja, ali isto tako i nižeg, nositelja suverenosti, da propituje, kontrolira i kažnjava ako odluke onoga na koga je prenesena suverenost ne ispunjava tu zadaću u duhu obostrane koristi.

Ali realno, bratski iskreno, mislim da svi ovi problemi našeg kolektiva imaju jedno rješenje.

Vodite ljubav, a ne rat!

Djeca.

Djeca su istinsko rješenje za ovu zemlju. Ispratite me malo. Bosna i Hercegovina je od 1991. godine do danas izgubila mrvicu preko dva milijuna stanovnika. Nisu u pitanju poginuli u ratu, pa nije ovo Srbija 1915. godine, naš je rat bio brutalan, ali je u njemu poginulo ili nestalo tek oko 2% (jeste, slovima, dva posto) stanovništva. Sve ostalo rastjerale su gluposti.

Gašenje do jučer profitabilnih tvornica, od onih koje su nam bile na grbu Bosne i Hercegovine, do onih koje su nam poslije rata služile kao primjer žilavosti i obnove resursa, da bi opet političkim hirom bile ugašene, iako su bile prvi izvoznik. Samo zamislite još možda jednu godinu da smo kao država izdržali gubitaša Aluminij, gdje bi on danas bio, s aktualnim cijenama i ipak vlastitom proizvodnjom električne energije, kada se sve, od brašna i kave pa do blagoslova kuća i svetih liturgija, pravi u Ukrajini. Možda ne bismo imali ni rudarsku krizu.

No problem je u nepostojanju djece. Sav naš problem je u tome. Godine 1990. ovdje je bilo puno djece, ja sam u peti osnovne išao sa 34-oro kolega i bili smo čak peti od osam odjela u mojoj generaciji. Naš je samo vjeronauk izgledao kao nepregledno more djece i kakofonija dječje graje u dvorani. Danas, je li, dok ovo pišem i Gospojina je, jedino što čujem su vrapci, a i njih je sve manje, jer je manje ljudi (vrapci žive u skoro pa simbiozi s ljudima, oni ovise o prostoru za razmnožavanje, o pristupu pitkoj vodi i zimi nadopuni kalorijskog unosa, a mi o njihovom čišćenju malih štetočina, vrapci su, je li, u pravilu mesojedi).

E kakve sad veze djeca imaju s našom društvenom propasti?!

Oni su imali motiv

Kada su se devedesetih ljudi ovdje grčevito borili za opstanak, unatoč strašnoj gladi, neimaštini, unatoč strašnim ratnim zločinima, činili su to jer su se borili za budućnost svoje djece. Vjerovali su da će čak i njihova patnja značiti nešto više za sutra slobodnu djecu, koja će ovdje graditi svoju obitelj i dom i odgajati potomstvo. Pazite, tada su možda s istim duhom i mladi Milorad Dodik, Dragan Čović, Bakir Izetbegović, Željko Komšić... pristupali Bosni i Hercegovini, jer i oni su tada imali malu djecu. Ali su djeca brzo stasala i snašla se, pogotovo potpomognuta dobrim zarađivanjem svojih roditelja, mahom samo dobro plaćenih instrumenata američke administracije.

Međutim, Amerika nas je na čuvanje prepustila svojemu malo tupavom prijatelju – Europi.

Osiljeni u moći dobrih, iznadprosječnih financija koje su pristizale iz svijeta, naši su se roditelji s vlasti 'politički zapustili' pa su postali najobičnije siledžije. Nije više bilo djece, koja su ujedno i kripton i blagoslov čovjeka – nestao je motiv za grčevitu borbu, za instinkt koji kaže da se vrsta mora produžiti unatoč svemu, osim vlastitom preživljavanju. A u rijetkim trenutcima i pod cijenu istoga.

Danas imamo predstavnike vlasti koji su nerijetko bukadžije i galamdžije, a povremeno su i sami zlostavljači u obitelji ili tek obični ulični nasilnici, i ranije kažnjavani zbog 'degeneka'. Kakvo je onda čudo da su svi normalni ljudi s tri čiste u glavi pokupili svoje klince i pobjegli preko granice?! Većina ljudi nije pobjegla zbog neimanja posla, to su nerijetko bili obrazovani ljudi, inženjeri, akademici... većina njih je pobjegla zbog nesigurnosti. Ovdje ti svaki dan glava u torbi, jer je pitanje da ako sustav samo jedan mjesec zakaže, mi ćemo svi odjednom postati beskućnici, a i gladovat ćemo, ukoliko se na ulici ne okrenemo i sami nasilju. Ostali smo mi nešto oprezniji, koji u načelu imamo manje djece, u idealnom slučaju dva, a češće jedno ili nijedno po obitelji.

Zemlja bez graje 

Mi koji smo ostali, nemamo volje. Jer pazite, ništa ne forsira veću društvenu potrošnju kao oblačenje i obuvanje djece pred početak nove školske godine. Za broj su veći, i da im se ne smiju u razredu, treba kupiti nešto dužu robu. A da ne govorim da čak i u sustavu u kojem su udžbenici besplatni, netko toj djeci treba kupiti svu silu olovaka i bilježnica, radnih bilježnica, šestara, trokutova, bojica, linoleuma...

Kad dođu jesen i zima, djeci treba još više hrane da bi očuvala tjelesnu temperaturu i napumpala tijelo vitaminima i mineralima za borbu protiv bolesti. Treba im nova doza odjeće i obuće, ovaj put još brojnije, jer kiša je i snijeg i treba im duplo, možda i trostruko. Jer tko će to sve osušiti zimi. Na proljeće, čak i ako oni mlađi nešto naslijede, onom jednom najvećem djetetu treba nova roba. I ovo samo govorim o najosnovnijoj potrebi klinaca da egzistiraju u Bosni i Hercegovini.

A nije samo to u pitanju, djeci je dosadno, hoće loptu, hoće sladoled, hoće sokić, hoće videoigricu, hoće neke klackalice, bicikla, romobile... Djeca su jedan enormni pokretač društvene potrošnje.

Ali sve to su naši vlastodršci zanemarili i prosipaju nam nekakve šupljake o Daytonu, o suverenosti, o pravima...

Djeca, kažem vam.

Djeca su jedini uvjet da se narod odvaži na borbu za opstanak, djeca su najvažniji pokretač borbe za posao, politiku, budućnost... Narod kojemu su najprije ubili obrazovanje nije ni svjestan koliko ste trideset godina vodili kampanju da smanjite broj djece. Loše obrazovanje, loše zdravstvo, zapošljavanje preko veze, otvaranje srednjih škola i fakulteta bez perspektive, da imamo milijun pravnika i još milijun ekonomista. Pa onda oni i ne znaju ništa drugo nego izražavati nezadovoljstvo i prodavati maglu. Za to su obrazovani.

Puno pravnika, a nigdje prava

Nema motivacije da se najprije potakne roditeljstvo, besplatni udžbenici su klinac kada prije toga nije bilo dovoljno vrtića, kada nije bilo poticanja rađanja kroz poreske olakšice, kroz poticanje prvog zaposlenja, kupovine prvog automobila, prvog stana. Kroz poticanja barem prve kupovine dječjih kolica i gegica i pelena i bebi hrane bez PDV-a i milijun nekih ideja koje već tri desetljeća nedostaju. Jer njih nekoliko inzistira na nekakvim kolektivnim pravima. Ne trebaju ni Srbi ni Bošnjaci ni Hrvati nekakva ustavom zajamčena kolektivna prava, za dva desetljeća niti jednog ovog naroda neće biti.

Ali oni još baljezgaju o suverenosti. I tjeraju i ovo malo djece preko granice.

Nikakvo čudo da uz siledžije na vlasti, jedini uzor kojeg čovjekolika životinja u BiH ima jeste nasilje. Mužjaci ženke većinom drže za vrat kad ih da prostiš je li... To smo i mi sada, najobičnije životinje.

A vidiš, da itko u ovoj zemlji misli na djecu kao najvažniju stvar... E onda bi otac snubio, a ne ubio majku. Trebala bi mu majka da mu pomogne u odgoju, da se smjenjuju u druženju s tim čedom, u zajedničkom rastu i učenju. Kažem vam, djeca su lijek, ali naši su bogovi rata odlučili da su bitna neka prava i da je jedini odgovor u stiskanju pesnice. Nije.

Vizija djeteta koje raste i napreduje, pred očima svakog od nas - to je rješenje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.