Kronika najavljene smrti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sedamdesetih godina, kada su ljudi iz bivše države masovno odlazili na rad u inozemstvo, prvenstveno u Austriju i Njemačku, kružila je jedna "duhovita" anegdota koja se često vezala uz određena imena i prezimena.

Otišao "naš čovjek" u Njemačku zajedno s obitelji i prvom prilikom, kaže "vic", kada mu se, možda, nije svidio ručak, opali ženi šamar, na što ona pozove policiju i "naš čovjek", ne vjerujući vlastitim očima, završi na policiji. "Jebem ti zemlju", kaže on, "u kojoj ni vlastitoj ženi ne smiješ opalit šamar."

Put od šamara do brutalnog ubojstva

Koliko je kratak put od šamara do brutalnog ubojstva pokazao je tragični događaj iz Gradačca, kada je Nermin Sulejmanović ubio nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, a nakon toga još dvije osobe, dok je troje ljudi ranio, pri čemu se ne smije zanemariti "tradicija" po kojoj je sasvim normalno vlastitoj ženi opaliti šamar. "Otkovati i naoštriti kosu i istući ženu - ne možeš pogriješiti", kaže još jedan balkanski "vic". I za jedno i za drugo ne moraš imati nikakav razlog.

Nedavni događaj u Beogradu, kada je učenik u jednoj beogradskoj osnovnoj školi ubio devet svojih vršnjaka i domara, izazvao je u cijeloj regiji neviđen šok, kao nešto potpuno neočekivano, kao nešto što se dotada događalo samo u Americi. Nasilje prema ženama na ovim prostorima postalo je dio neke nakaradne tradicije i običajnog prava koje "normalni ljudi" više i ne dovode u pitanje, a kamo li da se iščuđavaju nad njim, a i kada to rade uvijek nađu dovoljno izlika za nasilnika. U gradačačkom slučaju nije šok izazvao sam čin femicida, već to što je ubojica svoj krvavi pir sadistički prenosio uživo na Instagramu, za koji je dobio preko stotinu lajkova svojih "istomišljenika" koji na nasilje prema ženama gledaju kao na svoje neotuđivo pravo. Slična, sadistička kultura iz najcrnjih holivudskih scenarija, došla je, izgleda, i u naše krajeve.

Zakazao sustav

Ubrzo nakon ubojstva postalo je očito koliko je sustav u slučaju Nizame Hećimović zakazao, da je blago rečeno suodgovoran za ovaj zločin. Najprije je objavljena informacija kako je nesretna žena početkom kolovoza tražila policijsku zaštitu nakon što ju je nevjenčani suprug brutalno pretukao. Policija je 7. kolovoza od Općinskog suda u Gradačcu zatražila da se Nerminu Sulejmanoviću zabrani prilazak nevjenčanoj supruzi.

Međutim, Općinski sud je to odbio. "Odbacuje se zahtjev MUP-a TK za izricanje predložene zaštitne mjere zabrane uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju i zaštitna mjera približavanja žrtvi nasilja, te se postupak obustavlja", glasila je presuda općinska sutkinje iz Gradačca Lejle Numanović. Javnost je posebno bila zgrožena kada je u javnosti objelodanjen faksimil presude, iz kojeg se vidi da je sutkinja dio svoje presude rutinski kopipejstala, gdje je ubojičino ime i prezime preuzeto iz nekog drugog slučaja. Bilo bi zanimljivo znati je li i u tom slučaju bilo riječi o obiteljskom nasilju, koje srećom nije imalo svoju krvavu završnicu.

U ovom slučaju zakazala je i policija. Predsjednica Općinskog suda u Gradačcu Slobodanka Kojić u svom priopćenju za javnost povodom ovog slučaja, navela je kako je sutkinja Numanović ispravno postupila, jer joj policija u svojoj prijavi nije dostavila nikakav dokaz o nasilju. "Policija, koja prikuplja dokaze nije sudu dostavila medicinsku dokumentaciju niti foto dokumentaciju a u svom zahtjevu su rekli i istakli da je oštećena Hećimović Nizama, žrtva nasilja imala vidljive povrede pa ako već nije tražila medicinsku dokumentaciju policija je trebala i mogla sačiniti foto dokumentaciju, koja bi služila kao dokaz", navela je Slobodanka Kojić u svom priopćenju.

Prebacivanje odgovornosti

Ovaj primjer zorno pokazuje u kakvoj to zemlji zapravo živimo, pogotovo nakon što su se pojavile sumnje da je jedna gradačačka policajka otkrila Sulejmanoviću adresu na kojoj se nesretna žena skrivala, u zemlji u kojoj su institucije koje trebaju brinuti o sigurnosti građana korumpirane i bez trunke empatije prema žrtvama obiteljskog nasilja, u gotovo stopostotnom slučaju žena. Kakve je to dodatne dokaze tražila sutkinja Numanović? Je li dovoljno to što je nabildani nasilnik podigao ruku na ženu, bez obzira o kome je riječ? A da ne govorimo o "vidljivim ozljedama" iz policijskog izvještaja?

Ovaj slučaj je mogao biti preveniran uz zrnce dobre volje i empatije, bez obzira na sve izlike koje dolaze iz Pravosuđa i  Policije, koji prebacuju odgovornost jedni na druge, na čemu će se, kao što je to bio najčešći slučaj i dosad, najvjerojatnije i završiti.

Oni koji su trebali biti najpozvaniji da progovore o ovom slučaju, naša politička elita, u ovom su slučaju šutjeli. Tu prvenstveno mislim na bošnjačku političku elitu, jer su ovdje i tragedije podijeljene po nacionalnim šavovima, na "naše" i "njihove". U ovom slučaju odgovornost je na "bošnjačkoj strani", jer se zločin dogodio u njihovoj "avliji", jer se one druge i treće baš i ne tiče ono što se događa u "anamonjihovom" Gradačcu, zbog čega povodom ovog događaja nije ni proglašen dan žalosti u cijeloj zemlji. Jedino opravdanje za ovaj čin vidim u tome da je umjesto dana žalosti trebao biti proglašen dan sramote za jedno raspalo i nefunkcionalno društvo koje je svojom nebrigom i nedjelovanjem dovela do sličnog scenarija.

Crveni tepih

Umjesto u Gradačcu, vodeći bošnjački političari su se prošetavali crvenim tepihom Sarajevskog filmskog festivala, kreveljeći se u kamere, kao da su netom prije snimili u najmanju ruku "Građanina Kanea" ili "Sjever-sjeverozapad". Niti mnogo veći gradovi od Gradačca teško se mogu nositi sa sličnim tragedijama, koja će crnim slovima zauvijek ostati upisana u povijest grada. Da je bilo imalo pameti ili empatije, onda su se ti političari trebali prošetavati ulicama Gradačca.

Pritom je mlađahna gradonačelnica Sarajeva mjerila dužinu one stvari s gradonačelnikom Beograda Aleksandrom Šapićem, poručujući mu kako je njezin "SFF" veći od njegova "FEST-a". Mogla je još nadodati, kao krunski argument, da pokaže kako živi u uređenijem društvu, kako je tri još uvijek manje od deset.

Jedan od najcjenjenijih romana Gabrijela Garcije Marqueza iz njegove rane faze je roman "Kronika najavljene smrti". Roman je dokumentaristička rekonstrukcija jednog stvarnog ubojstva, za koje su unaprijed znalo da će se dogoditi, ali nitko nije ni prstom mrdnuo da ga spriječi. Glavna tema romana je moralno tupilo u koje je jedno društvo zapalo, isto ono moralno tupilo u koje je duboko potonulo bosanskohercegovačko društvo, društvo čiju golotinju ne može prekriti niti silni kićeraj Sarajevskog filmskog festivala na kojemu su naši političari rado viđeni gosti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.