Zaključana vrata

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nedavno je, u izdanju sarajevsko-zagrebačkog Synopsisa i Dobre knjige iz Sarajeva, objavljen novi roman Željka Ivankovića "Zaključana vrata", podnaslovljen kao "Sutješki monolozi". Ovo je svojevrsni nastavak na prethodni Ivankovićev roman "Rat i sjećanja", za koji je ovaj autor dobio nagradu Gjalski, i za koji je svojevremeno u jednom intervjuu izjavio kako je to "u emocionalnom, intelektualnom i spisateljskom smislu" njegova najvažnija knjiga.

Ratna kronika dva grada

Ivankovićevi razlozi su, pretpostavljam, ponajprije osobni: "Rat i sjećanje" funkcionira kao ratna kronika njemu dva najvažnija grada, Sarajeva u kojemu već duži niz godina živi i Vareša u kojem je rođen i odrastao, a ujedno je i svojevrsna obiteljska drama većim dijelom utemeljena na piščevoj biografiji, u kojoj pratimo kako se u ratu iz devedesetih pripovjedačeva obitelj rastače, kada se braća i sestre preko noći nađu na suprotstavljenim ratnim stranama, što na svoj način govori i o Bosni i Hercegovini, gdje svaka povijesna drama uglavnom završi i kao ona obiteljska.

Roman "Rat i sjećanja" možemo uvjetno nazvati i "vareškom kronikom". Isto to vrijedi i za roman "Zaključana vrata" koji funkcionira i kao "sutješka kronika", odnosno kronika Kraljeve Sutjeske, povijesnog toponima koji je kolijevka srednjevjekovne bosanske državnosti. S tim da je važno naglasiti da su Kraljeva Sutjeska i Vareš dvije susjedne bosansko-hrvatske sredine povijesno i zemljopisno upućene jedna na drugu.

U mikrokozmosu bosanskih Hrvata te male, lokalne dihotomije igraju vrlo važnu ulogu: gotovo da možemo govoriti o cijelom nizu izoliranih otočića, sa svim onim društveno uvjetovanim značajkama, uključujući tu i otvoreni rivalitet, koji čine jedan zaseban, specifičan korpus koji savršeno funkcionira kao paradigma nestajućeg bosansko-hrvatskog svijeta.

Tragična sudbina jedne obitelji

Radi se o iznimno kompleksnom romanu, kako po strukturi tako i po širini zahvata. Možemo ga promatrati iz više aspekata, od kojih su, barem meni, najvažnija dva. Preko središnje priče romana o Maruški i Joziki, "Zaključana vrata" su ujedno i fragmentarno i šturo ispripovijedani "bildungsroman" u čijem je središtu tragična sudbina jedne obitelji iz Kraljeve Sutjeske, koja je također paradigmatska: "A možda se baš na njoj, na Ljerki, vidi sva tragedija ovoga svijeta", stoji na jednom mjestu u romanu.

Ljerka je invalidna kći Jozike i Maruške, obitelji čija sudbina izaziva sablazan kod lokalnog pučanstva, jer odstupa od uobičajene, ustaljene slike i na neki je način paradigmatska, koja na neki nenametljiv način govori o procesima koji će uslijediti nakon rata. Životna priča Maruške i Jozike i njihove djece priča je zapravo univerzalna priča o onome što iskače iz ustaljenih normi, te samim tim predstavlja nešto zazorno, neprihvatljivo.

"Maruškinu priču", po tvrdnjama jednog od likova iz ovog romana, treba sačuvati "kao što groblje čuva njezinu nadgrobnu ploču". Na sličan način kod Ivankovića ono osobno prerasta u opće, te postaje paradigmatsko: "Možda tako najposlije", piše Ivanković, referirajući se na te male, intimne priče, "razumijemo sebe i ovaj narod s kojim smo vjekovali."

Mozaik

Ovo je, dakle, priča o autsajderima, poput fra Nikole Granića iz Andrićeve priče "Čaša", odnosno o "čudacima", kako ih na jednom mjestu određuje jedan od likova: "Čini li se tebi da u ovim našim pričama najviše govorimo o nekakvim čudacima?" "Čudak" je na neki način i sam autor romana koji donkihotovski "sakuplja kamenčiće" od kojih gradi svoj "mozaik".

Glavni pripovjedač romana je Anđelka, Anđa, umirovljena nastavnica, koja je veći dio života provela van Kraljeve Sutjeska i koja je neka vrsta "unutarnjeg prognanika", ponajprije zbog svojih ljubavnih mladalačkih veza s "inovjercima", što u njoj istovremeno stvara i osjećaj gorčine i duboku empatiju prema tom svijetu koji nekada bio njezin i koji nastoji razumjeti, usprkos toj tragičnoj podvojenosti: "Noću je ovdje tako sablasno", kaže ona na jednom mjestu, misleći na Kraljevu Sutjesku.

Ivanković zapravo iz priča više likova rođenih u Kraljevoj Sutjesci gradi jedan cjelovit mozaik koji povezuje sudbina  jedne obitelji. Kao što je "Rat i sjećanje" sa svojom ljetopisno-kroničarskom dimenzijom ujedno i obiteljska drama, isto to se može reći i za ovaj roman.

Provincijalni svijet Bosne

Radnja romana odvija se na jednom simboličko-stvarnom potezu: Zagreb - Kraljeva Sutjeska - Beograd. Jedan od Ivankovićevih likova na jednom mjestu kaže kako mrzi uniforme, pa čak i fratarski habit. To je jedna duboka, unutarnja dilema, opis jednog odiuma koji ide u krajnost, pa čak i do mitskog fratarskog habita, kao simbola jedne svevremenske, nadkrovljujuće bosansko-hrvatske institucije. Uniforma je u tom svijetu doživljavana kao nešto strano, nametnuto, i doživljavana je kao neka vrsta stigme, odnosno okretanje leđa jednoj višestoljetnoj tradiciji u kojoj je jedina prihvatljiva "uniforma" bio fratarski habit.

Pripovjedači u Ivankovićevu romanu dolaze iz različitih socijalnih miljea, što Ivanković vješto koristi da uskladi "visoke" i "niske registre" fragmenata od kojih gradi svoju priču, dajući joj na taj način dodatnu dubinu i širinu. Tu imamo i svojevrsni pogled izvana, iz neke više, objektivne perspektive, iz priča Petra, nesvršenog beogradskog studenta, i Franje, zagrebačkog studenta, kao jednog tipičnog beogradsko-zagrebačkog duopola koji simbolizira sredine koje su kroz povijest, pogotovo onu nedavnu, često fatalno utjecale na taj bosansko-hrvatski svijet.

Petra u Kraljevoj Sutjesci zovu Intelektualcem, a Franju Filozofom, što je također jedan indikativan detalj koji u velikoj mjeri opisuje provincijalni svijet Bosne, gdje je sve ono povezano s kulturom, duhom, na neki način zazorno i na što se gleda s neskrivenom ironijom koja je u dobroj mjeri rezultat samonametnutog osjećaja "manje vrijednosti".

Nestanak i konačan pad

Drugi aspekt iz kojeg možemo promatrati ovaj roman je neka vrsta zapitanosti oko budućnosti bosansko-hrvatskog svijeta, što nije problem koji muči samo bosanske Hrvate, već je to odavno postao i planetarni problem, ali je ovdje sveden na našu mjeru, sa svim onim specifičnostima koje ga u velikoj mjeri određuju.

Ovaj roman je dragocjen još po nečemu: Ivanković se u njemu dotiče i rata iz devedesetih, gdje progovara o tragičnoj sudbini Hrvata Kraljeve Sutjeske, gdje najveću krivicu vidi u vlastitim redovima, u nedoraslim političarima koji su se nametnuli u vrijeme raspada bivše države, koji su zapravo bile puke marionete izvanjskih centara moći. Kao primjer uzima Stjepeljku, čelnika HDZ-a Kraljeve Sutjeske, jednog od onih domanovićevskih slijepih vođa, koji funkcionira gotovo kao dvojnik sličnim individuama iz romana "Rat i sjećanje".

"Zaključana vrata" su i neka vrsta bosansko-hrvatske testamentarne knjige, jer praktički govori o nestanku Hrvata s tih prostora. Tu povijesnu memoriju jedne sredine kao što je Kraljeva Sutjeska, koja se u mitovima i legendama usmenom predajom održala i do danas, treba stalno imati u vidi da bi se do kraja shvatio kontekst ovog romana, koji je mnogo širi nego što se to čini na prvi pogled. Kraljeva Sutjeska ujedno funkcionira i kao paradigma suvremene i srednjevjekovne Bosne, a njeni "posljednji dani", što je proces koji se odvija pred našim očima, možemo u tom kontekstu promatrati i kao "konačni pad".

"Imamo li se kamo vratiti?", pita se na jednom mjestu pripovjedač romana. Tu dolazimo do naslovne sintagme "zaključanih vrata" koja simboliziraju upravo tu nemogućnost povratka, a ujedno su i simbol nestanka jednog svijeta s kojim se nepovratno gasi i višestoljetna povijesna memorija jedne zemlje, u čemu se ponajviše i ogleda testamentarni karakter ovog romana: Bit će, ipak, da su naša sjećanja i ova priča jedino kamo se istinski imamo vratiti."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.