Kultura obmane: Slikom na istinu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gospodin slučaj je, udružen sa poslovičnim srpskim javašlukom,  baš lijepo demaskirao ono što je predstavljeno kao prijedorsko komemoriranje žrtava Vojno-redarstvene akcije „Oluja“, izvedene početkom osmog mjeseca 1995. godine.

Teško da ste to mogli ne čuti, ali eto, ponovit ćemo gradivo: predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, pa predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i patrijarh srpski Porfirije, sastali su se u Prijedoru i tamo, u prigodnom programu, govorili stradanju sunarodnjaka nakon što je Hrvatska vojska izvela potpuno legitimnu vojnu operaciju oslobađanja dijela svog teritorija i stvorila preduslove da se ostatak upokojene Republike Srpske Krajine preda u procesu koji se nije zvao kapitulacija, već reintegracija.

Bijele trake

Uglavnom, dok je tu, u Prijedoru, Milorad Dodik govorio o udruženom zločinačkom poduhvatu – da, baš o tome – Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske, iza njegovih leđa je projicirana fotografija žene u izbjegličkoj koloni koju je – fotografiju, a ne ženu - izabrala nekakva agencija iz Beograda.

Umorno, uplašeno lice bez traga živosti u očima im se činilo baš prikladnim za kulisu. Vjerujući, jer drugog razumnog objašnjenja nema, da su na Balkanu sve žrtve srpske, identitet fotografirane nisu provjeravali. Da jesu, otkrili bi ono što je ubrzo postalo općepoznato: izmučena žena je Bošnjakinja i to Bošnjakinja iz Žepe, dakle izbjeglica protjerana od pripadnika Vojske Republike Srpske, malo prije nego što će HV poderati Krajinu k'o seljak novine.

Prijedor je, kazali su organizatori, odabran jer je bio prvo veće mjesto u koje su izbjeglice iz Hrvatske stigle a tu je - o čemu organizatori nisu beknuli - bilo mjesta, jer je već 1992. iz tog grada protjerano preko 30.000 Bošnjaka i Hrvata, oko 3.000 ubijeno, dok su svi, prije nego će istrebljivanje početi, smjeli biti na ulicama isključivo sa bijelim trakama oko ruke! Žute su, računale su okupacijske vlasti, već izašle iz mode.

„Oluja“ jeste i zloupotrijebljena

Organizirati komemoraciju za srpske žrtve u Prijedoru je po količini cinizma uporedivo sa organiziranjem komemoracije za žrtve Bleiburga u Jasenovcu. Ne znači to, naravno, kako Srbi, najprije oni iz Hrvatske, ali i svi drugi ukoliko s njima saosjećaju, nemaju pravo na svoje sjećanje na „Oluju“, ali sve dok je ono selektivno i dok se kontekst prešućuje a historijske činjenice malo negiraju, pa malo falsifikuju, događaji poput ovog u Prijedoru će biti kao i oni koje je Austrija zabranila.

Nije se, drugačije rečeno, u Bleiburgu žalilo žrtve, već ideologiju koja nije uspjela održati Hrvatsku do Drine, kao što se u Prijedoru nije tugovalo zbog srpske sirotinje iz Obrovca ili Varivoda, već zbog toga što se Srbija nije pružila do Karlovca i Karlobaga.

Da, istina je, „Oluja“ jeste i zloupotrijebljena i u njoj jesu počinjeni zločini nad Srbima. Najbrutalniji nad onima koji nisu poslušali jednog od izvođača suicidalnog krajiškog projekta, Milana Martića, i u izbjegličkoj koloni krenuli ka Bosni i Hercegovini i, većim dijelom, Srbiji u kojoj su dočekani sa jednakim emocijama sa kojima su i ispraćeni. A one, te emocije, sa empatijom veze blage nemaju.

Razlika između Knina i Prijedora

Razlika između Knina o kojem su Vučić i Dodik govorili i Prijedora u kojem su Vučić i Dodik govorili je, u suštini, razlika između posljedica i uzroka, jer da nije bilo srpske pobune u Hrvatskoj - organizirane, vođene i vojno pomagane iz Beograda - nikada Hrvatska vojska ne bi izvela Vojno-redarstvenu akciju „Oluja“. Jednostavno kazano, niko ne oslobađa neokupirana područja, iako po Dodiku i Vučiću ispada da su se pripadnici HV-a, sluđeni dosadom, zaputili ka Kninu da malo ubijaju vrijeme i Srbe.

Također, da službeni Beograd nije krenuo nazivati granice AVNOJ-a takozvanim, pa ih zatim i brisati, niti bi neko iz Hrvatske bježao u Prijedor, niti bi u njemu bilo mjesta - napravljenog metodama koje su Miloševićevi vojnici i lokalni četnici uvježbavali u Škabrnji i Vukovaru.   

Nazivati „Oluju“ najvećim etničkim čišćenjem u Evropi nakon drugog svjetskog rata, a ne opisati Prijedor kao epizodu Drugog svjetskog rata u bijeloj boji, osim što je u prvom dijelu neistinito, pokazuje da je spremnost srpske političke elite na suočavanje sa devedesetim godinama prošlog stoljeća jednaka onoj Počasnog bleiburškog voda da NDH-a nazove zločinačkom. Nema je niti u tragovima.

Imunitet na nacionalizam

Nisu, treba to reći, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i Crnogorci razvili imunitet na nacionalizam, niti pokazuju jednak pijetet prema žrtvama ko god one bili, kao što nemaju jednak odnos pun prezira prema zločincima ko god oni bili. Samo što, eto, nisu Hrvati iz Vojvodine, uz svaku vrstu pomoći iz Zagreba, stavili barikade kod Subotice, niti je Armija RBiH, zajedno sa dobrovoljcima iz Novog Pazara, po Užicu tjerala Srbe da po mlijeko idu sa bijelim trakama oko ruku.

Očekivati od samo jednog naroda da sam sa sobom popriča o vlastitoj ulozi u posljednjoj dekadi prošlog vijeka je, blago rečeno, glupo. No, dok god Srbi, preciznije rečeno beogradska zvanična politika, ne bude o toj temi govorila jezikom činjenica, srpsko društvo će živjeti u laži u kojoj je lice Bošnjakinje iz Podrinja ustvari lice Srpkinje iz, recimo, Kistanja, ali i u stanju visoke borbene gotovosti i manifestirane spremnosti da se, čim prije, “vojska na Kosovo vrati”, malo kasnije dođe u Republiku Srpsku, a jednog dana i u Knin.

To što neće – jer u svakom slučaju ulazi u direktni ili indirektni sukob sa NATO-m – nevažno je za one kod kojih, i zbog događaja poput prijedorskog, rastu opravdanja za ubice starčadi u Varivodama i Cacine koljače na Kazanima.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.