Dok se neki prave da pričaju, bolesni um mogao bi nastaviti brojati u beskraj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Molimo građane da vjeruju policiji'', apel je jedne strane nakon što osam dana nitko nije uspio pronaći ubojicu. Apel je to kojeg se mnogi groze čuti jer malo je država na svijetu gdje policija moli da joj se vjeruje.

''Ubit će'', apel je s druge strane kojeg nitko nije čuo, a koji je napisan s molbom da netko tamo negdje čuje jer je malo država na svijetu koje zabavljene svojim glodanjem ne mare što u svoje tijelo pušta još jedno zlo.  

Pročitajte još

Fotografija ubojice

Nije prvi put, ali je nekako najviše sramotno da se stado, ionako isprepadano životom i življenjem u ovakvoj zemlji, pušta na milost i nemilost tišini. Nevjerojatno je jednako koliko i sramotno da se toliko čekalo na ozbiljne reakcije nakon ubojstva u Konjicu. Žalosno je, jednako kao i nevjerojatno, da se to ubojstvo, koje će od krvavog ponedjeljka još jednom ogoliti snagu države, pokušalo staviti u sjenu i ignoriranje onih čije kamere plaćamo i onih čija imena zaokružujemo, ako zaokružujemo, i čije fotelje i sjedenje plaćamo.

Slučaj Edina Gačića pokazao je još jednom u kakvoj nakradi od države živimo i kakve likove na ugodnim pozicijama plaćamo za šutnju. Neshvatljivo je da se nakon prvog ubojstva većina ponašala kao da se radi o vijesti iz neke daleke zemlje. Neshvatljivo je da je vijest postala vijest tek kad je sedmi dan bijega ubojica ubio policajca. Prepala se država jer je netko ubio nekoga u njezinoj službi. Nije se prepala kad je isti taj netko, jednako opasan i nerazumljivo slobodan, ubio jednog običnog, malog čovjeka.

Dokaz je ovo, osim da je država komplicirana, pa odgovorni tvrde da je samo dobra volja hoće li  policije na svim mogućim razinama surađivati, tko je ovoj državi važan. Što ste bliži jaslama, važniji ste, a što je ubojstvo dalje od glumljene metropole, to je nebitnije. Prežvakavaju se sad pisma ravnatelja, zaključci socijalnih službi, traže se psiholozi, sve ono što se sažvakalo odmah nakon konjičkog jutra, samo što važnoj javnosti to nije bilo bitno.

Od početka je slučaj odbjeglog monstruma, za kojeg neki tvrde da na društvenim mrežama najavljuje svoje nove korake, pokazao sve manjkavosti. Nismo, vjerovali ili ne, dobili niti jedno službeno slovo ministra koji brine o sigurnosti na omeđenom prostoru svojeg vladanja. Nismo dobili niti jedno slovo premijera da umiri ljude koje u njihovoj blizini potresa drugo ubojstvo u samo nekoliko dana i da kaže da trebamo vjerovati ljudima posloženim u strukture. Nismo to isto dobili ni nakon trećeg ubojstva. A ubili su pored nas prvog, četvrtog i devetog dana veljače, a nitko od onih što brinu za nas nije rekao ništa ni drugog, ni petog, ni desetog.

Sve su zaokružene glave pustile jeziku ulice i bespućima društvenih mreža pa smo umjesto ozbiljnog reagiranja i smišljenog priopćenja dobili obračune u komentarima oko ubojstva dječaka u Mostaru i panična nagađanja ljudi oko ubojstva u Konjicu i Suhodolu.

Nije se policija, koja moli da joj se vjeruje, ni pokušala dosjetiti pa prilikom apela za pomoć predočiti fotografiju ubojice iz tako moćno najavljivanog CIPS-a nego se poslužila fotografijom koju je ovaj portal napravio iz jednog videa. Pa tako ljudi trebaju dati informacije o čovjeku s kozom, umjesto o ozbiljnom, poremećenom ubojici.

Za to vrijeme oni kojima trebamo vjerovati raspisuju nagradu za informaciju. A koliko im vjerujemo govori i činjenica da su svi progutali vijest da će informacije netko naplatiti samo 900 KM. Navikli smo, dakle, da i takva blamaža može biti istinita, jer smo mi ginuli i za manje. I za ništa.

A navikli smo, izgleda, da se sve u ovoj zemlji olako shvaća. Glumljene brige, onih koji su jedini na sigurnom, pokazale su svu licemjernost ove zemlje. Nitko se i nikog se, naime, nije pozva(l)o na odgovornost što je takav čovjek na slobodi, što mu se nije dalo na važnosti nakon trećeg ubojstva što mu je omogućilo i pronalazak četvrte žrtve i što svi još uvijek strepimo da bi njegov bolesni um mogao nastaviti brojati u beskraj.

Nemamo odgovor na ubojstvo dječaka u Mostaru, šutnja je nad Konjicem, a nad Suhodolom se razbuktala velika galama koja ne daje nikakve odgovore. Ubojica je negdje u svom mraku. Oni koji se igraju detaljima istraga kažu da hoda prugom, malo jede i čita sve ovo. Drugi sjede u foteljama, jedu redovno i prave se da ne čitaju što im se govori.

Ubojice su, govori se to mjesecima s banjalučkog i sarajevskog trga, među nama. To isto se šuti iz Konjica i s nepostojećeg trga u Mostaru. I mi se pravimo da ne čujemo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.