Dokle više taj Tito?!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na trgu Mladena Stojanovića u Banjaluci Milorad Dodik pjeva narodu koji ga je došao braniti pod motom obrane Republike Srpske. Upamtite ovu sliku dok vas ja prebacim na jednu drugu, a vratit ćemo se i Miletu opet. No, idemo od početka.

Kupiti stožer

Gradsko Vijeće Mostara formiralo privremeno Povjerenstvo za izmjenu naziva ulica u Mostaru. U odluci se pozivaju na Rezoluciju Europskog parlamenta koje na jednaki način osuđuje sve totalitarističke režime nacizma, fašizma i komunizma. Sukladno tome, Titov režim kao komunistički treba se izbrisati iz povijesti Grada Mostara. Ja osobno mislim da je u pitanju najobičnije politikanstvo, i to, čini mi se, u režiji građanske Stranke Demokratske Akcije (SDA).

Jer nema ništa građanskije nego da se izbriše svaki trag postojanja zemlje u kojoj smo Hrvati, Srbi i Bošnjaci, zajedno sa ostalima, bili ravnopravni. Da je Demokratska Fronta (DF) uopće na ikakvom tragu građanštine o kojoj vječito telali, sada bi se gradžanski Željko odrekao i Bakira i svih njegovih pulena. Što?! Zato što je najljepša slika u njegovom uredu bila upravo Josipa Broza, nadasve simpatični starčić, maršal ugodne vanjštine, besprijekornoga, godinama uređivanoga tena, za razliku od onog bradatog Blaža koji je također bio za cjelovitu BiH, samo eto s izuzetkom Srba, i je li, što se Bošnjaka tiče, oni su njemu ionako bili samo Hrvati muslimani.

No, otkud sad SDA?! Naime, onemoćala probosanska, a čitaj probošnjačka SDA sada nakon izbornog posrnuća treba svakog suradnika kako bi se očuvala na vlasti do sljedećih lokalnih izbora, gdje će pokušati ispraviti debakl. Najbolji suradnik, gledajući sve razine vlasti, je Hrvatska Demokratska Zajednica, bez nje se niti na jednoj razini na kojoj je sudjelovala, vlast ne može formirati.

Ali taj HDZ treba nekako kupiti. Najbolje možda okolokole, Josipom Brozom. Naime, prisjetimo se kako su ljetos, iako dobro znamo što hadezeovci o Titu misle, isti oni izignorirali zahtjev Hrvatske Reublikanske Stranke (HRS) da ime ulici maršala Tita promijeni u kralja Stjepana Tomaševića. Sada je savršeno vrijeme da to pitanje ponovno stave na stol – prvo, od ovih izbora Bošnjaci će zaboraviti na Tita do lokalnih izbora, a sada je savršeno vrijeme da se nekako kupi povjerenje Hrvata prema SDA. Jer realno, čega se Hrvati najviše plaše, a to je bukača SDA. Zbog nje hrvatska djeca ne mogu izbaciti jednu nogu ispod čaršafa, jer da ih ne pojede Bakirov robot što živi u mraku ispod kreveta.

I fino sad povjerenstvo donese odluku, eto ne valja Tito, treba to mijenjat' i dva zeca jednim metkom. A sutra opet u nove pobede s HDZ-om.

Jugo-nostalgija

U čemu je tu problem?! Prvo, Europski Parlament osuđuje sve režime, osim Orbanova ili Vučićeva. Drugo, dok je sasvim razumljivo da se Poljaci, Česi, Mađari nisu zabavljali pod komunizmom, kod nas je slika raznobojna.

Prvo, jeste, Tito je imao Goli Otok. Tito se obračunao s golorukim ustašama i domobranima na Bleiburgu. Većina njih nije klala, ubijala i silovala. Naravno, Tito se vrlo podlo razračunavao s neistomišljenicima. Prisjetite se imena Aleksandra Rankovića, koji je ozloglašenu Oznu pretvorio u Udbu, pritom žrtvujući istaknute antifašiste poput Sretena Žujovića, Andrije Hebranga, Vlade Dapčevića...

Dalje, činjenica je da se Jugoslavija ponosila izvanrednim ekonomskim napretkom, obrazovanjem masa i izdvajanjem iz hladnoratovskog bipolarnog svijeta. Ali taj napredak nije bio zasnovan na sposobnosti samog Josipa Broza da ekonomski osnaži stanovništvo, nego su se snažni novčani impulsi sa Zapada mijenjani za mlaku međunarodnu politiku koja je prešućivala pravljenje NATO baza u Italiji, na isti način kako je prešućivala strašne komunističke režime u Albaniji ili Rumunjskoj. Također, ako danas bilo kojeg Albanca pitate, Tito je pokorio njihov narod i njihovu zemlju, mada će vam Srbi reći drukčije.

Znači, ja nemam nikakvu nostalgiju za jugom kao kretanjem zračnih struja ili političkom zajednicom južnih Slavena koja je od Strossmayerove ideje u proteklom stoljeću skrenula debelo u pogrešnom smjeru.

Istina, živjeli smo bolje nego sada, ali Česi ili Slovaci su živjeli gore od nas, pa ipak danas žive bolje. Dakle, mi smo nostalgični za poretkom, državnim tijelima vlasti, uređenim socijalnim sustavom, zdravstvom koje je šest godina poslije prvog IVF-a u svijetu ponovilo isti postupak ovdje, kod nas, u Zagrebu. Mi nismo nostalgični za Titom niti komunistima. Jer da jesmo, zbog čega onda 1990-te?! Što nam je ta epizoda trebala, ako nam je bilo dobro.

Vampir Tito

 Moj osjećaj je sljedeći: svake godine uoči Noći vještica Josip Broz kao svaki pravi vampir, uskrsne. U našem tipičnom panslavenskom duhu paganstva, mi se s mrtvima nosimo na sljedeći način: malo se zezamo s njima, malo ih štujemo, malo im se smijemo, malo ih pustimo da glasuju na izborima. Realno, slavenski su izumi i božica Morana i vampir. To je sve normalno i u skladu s našim paganskim obilježavanjem početka jeseni, kada se mali Svarožići skupe i zaplešu kolo oko ognjišta.

No mi, opet radi tog istog dualističnog slavenskog paganstva, bez prirodno dobra ili prirodno zla, imamo nekakvu čudnu ljubav prema diktaturama.

I upravo zato mi se vječno bavimo pitanjima poput mijenjanja imena ulice mršala Tita, umjesto da se bavimo bitnim pitanjima. Primjerice, velike Sjedinjene Američke Države ne odriču se Kristofora Kolumba, makar je i on sam bio robovlasnik i njegovim je putovanjem započelo višestoljetno ugnjetavanje crnaca. A i Putinu se ono malo kose na glavi podigne kada mu se spomenu Staljin ili Hruščov, makar su eto oni bili ti fini komunisti kojih se mi ne odričemo.

Znači, imamo prečih stvari od stalno nanovo gubljenja vremena oko Josipa Broza. Ja sam zato da ne treba brisati ta neka imena, nego fino turistima govoriti, znate, mi imamo sklonost ka diktatorima i opresorima, tako treba vratiti i ime Štefanijino šetalište umjesto Lenjina i Šubića, čak promijeniti ime Cernici u Ulica Mehmeda II. Osvajača.

I onda kad dođu turisti, mi onda da im kažemo da ih vodimo turističkom rutom diktature: od maršala Tita, kroz Mehmedovu ulicu na Štefanijino šetalište.

Našeg i u gori vuka

Jer mi naprosto obožavamo diktature. Evo, recimo, u Republici Srpskoj obožavaju Milorada Dodika. Imali i prosvjed da ga sačuvaju od biračke volje.

A pazite šta je tu sporno. Savez Nezavisnih Socijaldemokrata (SNSD) je stranka koja apsolutno nije izgrađena na tekovinama Velike Srbije i četnika. Ovi koji su protiv Dodika, oni imaju tu gadnu naviku da se slikaju s četničkim zastavama, da kući imaju slike Draže(ja) i slične stvari protiv kojih se i sam Josip Broz borio.

Ali opet, taj isti, slobodno ga mogu nazvati mini diktator Milorad, on pod šapom drži čitavu Srpsku, on vedri i oblači nad svakim projektom u Srpskoj, nad svakim zalogajem, korakom, udisajem srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ja tu ne vidim nikakvu razliku između njega i maršala Tita, između njega i rojaliste Draže, između njega i Staljina ili njega i Orbana.

Realno, ja vas ne razumijem, ako se želite razračunati s Titom, onda zašto šurujete s Dodikom, ako se želite razračunati s Dodikom, onda otkud vam Tito u glavi? Jednostavno, ponekad mi se čini da narodna masa u BiH jednostavno mora imati nekoga cara, sultana ili diktatora, vi kao da jednostavno ne znate funkcionirati u demokratskom društvu, u kojem se poštuje drugoga.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.