Drugačije od igre: Java i snovi Vahida Halilhodžića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako već nismo bili, sada možemo biti sigurni: Vahid Halilhodžić nikada neće postati selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Jedan od najboljih igrača u historiji mostarskog ''Veleža'' i jedan od najboljih i najuspješnijih trenera rođenih ovdje je skup, zahtjevan i naučen na rad u zemljama u kojima je, istina, moguće svašta, samo što ništa od toga nije gore, čudnije i kompliciranije nego ovdje, u majci domovini svih svjetskih apsurda.

''Ja sam ranije pomagao i nastavit ću, a za nešto konkretnije, onog trenutka kad vidim da reprezentacija organizira utakmicu u Banja Luci i Pod Bijelim brijegom u Mostaru, to je za mene nezamislivo, onda će možda jednog dana doći do saradnje'', kazao je rođeni Jablaničanin u intervjuu za Televiziju Nova BH.

Stari mostarski vic glasi: '''Zrinjski' najbolje igra u formaciji četiri – četiri – dva: četiri Srbina, četiri Bošnjaka i dva Hrvata''.

Nije vic, ali je na kraju završilo karikaturalno: iz Banja Luke, ove sadašnje, dolazili su nogometni reprezentativci Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji, samo ne po igrama, je Ognjen Vranješ, belajsuz sa stranica tabloida, fotografija na kojima pozira sa zvijezdama interpolovih potjernica i tetovažom četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Momčila Đujića, na ruci. E sada, je li portret koljača na istoj onoj na kojoj je tetovirao i granice Republike Srpske, nevažno je.

Od Banja Luke je, uostalom, i sadašnji predsjednik Fudbalskog/nogometnog saveza BiH, Vico Zeljković, inače sestrić Milorada Dodika.

Realno, ne postoje nikakve, ama baš nikakve smetnje da „Zmajevi“ prvom zgodom odigraju službenu ili prijateljsku utakmicu na stadionu Pod Bijelim brijegom. Mario Kordić ima dovoljno pameti da zna kako to ne može zabraniti, niti mu pokušaj zabrane treba u gradu koji se hvali svojom multietničnošću a prikriva svoje unutarnje, u svakodnevnom životu nevidljive, ali itekako postojeće podjele.

Manje je realno, no nije nemoguće da Džeko, Kolašinac, Krunić, Menalo, Demirović i ostali istrče na Gradski stadion u Banja Luci. Naravno, pod uslovom da se ispostavi kako Dodik ipak, nekim čudom, nije ukrao izbore za predsjednika Republike Srpske i baš hoće da mu mali od sestre sjedi u VIP loži blizu kuće.

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine još dugo, jako dugo neće igrati ni Pod Bijelim brijegom, niti u glavnom gradu manjeg entiteta, jer na tim stadionima ona zapravo neće biti domaćin koji može računati na takozvanog dvanaestog igrača. Sasvim suprotno, prije bi se moglo desiti da njega, tog dvanaestog igrača, dobiju nacionalne selekcije Portugala, Islanda, pa čak i uvijek neugodnog Lihtenštajna.

Poslati reprezentaciju BiH da igra u Mostaru ili Banja Luci znači riskirati, u prvom slučaju, sukobe „Ultrasa“ sa „Red Armyijem“ i „BH Fanaticosima“, a u drugom „Lešinara“ sa samo „Fanatacisoima“, osim ako nekome – što nije nemoguće, jer ovdje baš ništa nije nemoguće – ne bi palo na pamet da navijačima Bosne i Hercegovine zabrani organizirani dolazak na utakmice Bosne i Hercegovine.

U direktnim prijenosima mečeva hrvatske nogometne selekcije mogu se, i to lijepo, vidjeti zastave sa šahovnicama i imenima gradova sa ove strane granice, poput, recimo, Livna ili Tomislavgrada. Jednako tako, na ogradama tribina u Srbiji vise transparenti crveno-plavo-bijele boje i ćiriličnim natpisom:  Banja Luka.

I nisu to, da se kaže ako treba, nikakvi incidenti, već pravila stara decenijama. Za većinu, veliku većinu bosanskohercegovačkih Hrvata „naši“ su ustvari „Vatreni“, baš kao što su za većinu, veliku većinu bosanskohercegovačkih Srba „naši“ zapravo „Orlovi“.

Ne znači to, naravno, kako u Širokom Brijegu i Posušju, Doboju i Zvorniku nema onih što će, ukoliko imaju vremena, pogledati i utakmice „Zmajeva“, samo što ih pobjede neće voditi ka euforiji, a porazi ka razočarenju. Takvi će, rečeno jezikom sportskih komentatora koji baš vole fraze, navijati da pobijedi – bolji.

Halilhodžićeva očekivanja je, da skratimo, moguće ispuniti - barem do pola - prvom prilikom, samo što, jednostavno, nema potrebe. Granice nekadašnjih jugoslavenskih republika i jedne autonomne pokrajine, a danas nezavisnih država nisu i, kažimo tako, granice navijačkih emocija. Bosna i Hercegovina, pri tome, nije nikakav izuzetak. Srbi iz Nikšića ili Herceg Novog ne navijaju za Crnu Goru već za Srbiju; Bošnjaci iz Novog Pazara ili Sjenice ne navijaju za Srbiju već za Bosnu i Hercegovinu; Albanci iz Sjeverne Makedonije navijaju i za Sjevernu Makedoniju osim ako ne igra protiv Kosova ili Albanije; dok je hrvatskim Srbima iz onih krajeva što su jedno vrijeme bili u rahmetli Republici Srpskoj Krajini ipak draža ekipa čiji je selektor Dragan Stojković Piksi, od sastava što ga vodi Zlatko Dalić. Tvrditi da je drugačije, prokleta je laž za naivne i uljuljkivanje u deluziji da raspad SFRJ nije, uz sve moguće užase, donio i novu emotivnu, navijačku mapu koja se ne podudara sa onom iz atlasa.

Da je drugačije, Dejan Lovren bi igrao za Bosnu i Hercegovinu, Adem Ljajić bi glasno pjevao himnu Srbije a ne bi šutio kao zaliven, dok bi u Trebinju golovi Edina Džeke bili proslavljani glasnije nego oni Aleksandra Mitrovića. No nije i neće biti još jako, jako dugo.

U savremenom svijetu i istom takvom nogometu je najnormalnije da djeca iseljenika, bez obzira jesu li rođeni u domovini roditelja ili tamo gdje su im otac i mater otišli za poslom, nastupaju za selekcije Austrije, Njemačke, Francuske, Portugala, Luxembourga, Švicarske... Ima u tom savremenom svijetu i istom takvom nogometu još koječega: engleskih fudbalera koji lakše podnose poraze reprezentacije od onih, recimo, „Liverpoola“ ili Splićana koji gledaju uživo ama baš sve utakmice „Hajduka“, dok za vrijeme onih reprezentacije Hrvatske traže filmske klasike na drugim programima ili u miru čitaju skandinavske krimiće. No, ništa od toga nama nije važni, niti se može porediti sa odnosima, raznim pa i navijačkim, u Bosni i Hercegovini.

Ako je, dakle, Vahid Halilhodžić spreman postati selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine tak kada ona, uz navijačku podršku, zaigra Pod Bijelim brijegom ili na Gradskom stadionu u Banja Luci, onda će morati poživjeti još barem sedamdeset godina. To je, naravno, optimistična prognoza. Realna je... Upisati prema slobodnoj procjeni.