Elegantno podijeljen grad

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam jesu li strani faktori nama toliko vjerovali ili su nas, što bi bilo bliže ljudskoj prirodi, naprosto gurnuli kao djeca kad ubace škorpiju u mravinjak pa da vide što će biti, ali nakon toliko vremena provedenog u ovom eksperimentu od grada sve češće mi dođe da kao Mirko S. Kojotowski, genije, spustim roletnu i ne gledam ništa.

Dođe mi da kao devedeset pete odlučim igrati igru sa samim sobom, pa tripovati da nisam u Mostaru, da ovo nije taj grad u kojem sam rođen i kojeg sam poznavao (kao što i nije bio) nego da me je na studije bacilo u neki grad X, s kojim nemam nikakav odnos, ne dijelim sjećanja i emocije, nego krećem od nule. Bijaše to vrijeme kada sam od preostalih Mostaraca bježao kao od kuge, samo da me ne bi povukli natrag u ambis sjećanja i družio se s ljudima kojima Mostar u to vrijeme i jeste bio Grad X.

Memljiv smrad kojeg ni bura ni sunce ne mogu istjerati

Dođe mi, mentalnog zdravlja radi, da odbacim opet taj balast, koji se nakupio godinama – ili da prihvatim stvari kakve zbilja jesu i  da se rasterećen posvetim samo sebi . Ili da opet ufuravam da živim negdje posve drugdje ili da se pomirim s činjenicama. Uostalom, posao – kuća – prodavnica – birtija, mobilni, laptop, televizor, šetnja, cuga, ručak, zajebancija, to bi mi bila ruta i da sam u Parizu ili Šmugningenu, samo me tamo ne bi sekiralo previše ono što me brine ovdje čim želim neki muving, a ne stajanku.

Spustiš zavjesu – i levitiraš u nekom svom prostoru, zatvorenom krugu ljudi, otpornih na vanjske utjecaje. Nije da nas nema i takvih ovdje, skupljamo se u grupice k'o krščani po rimskim katakombama, ali sve više izgledamo k'o oni bijeli međedi na santi leda, koja neumitno klizi prema ekvatorskom pojasu i topi se k'o Snjeguljica u ustima trogodišnjaka.

Bljutavo k'o voda u Podgoranima

Mostar je, 'ajd da se ne lažemo, zastao negdje na pola puta između eksperimenta i dječje igre, kao  lijepo ugođena podijeljena sredina u kojoj su vuci siti, a ovce još uvijek na dovoljnom broju. I tu se ama baš ništa nije promijenilo već toliko godina. U ovom gradu se zna, a počesto se svjesno šuti, pogotovo ako je predstava za one koji nisu odavde, što je čije i tko nad čime ima nadležnost. Priča o jedinstvenom Mostaru mi se općenito gadi, bljutava je k'o voda u Podgoranima, politički korektna kao grb grada i uglavnom je, s obzirom na sve, došla do jednog nivoa – i zaglavila!.

Može uvijek gore, naravno, i bilo je gore, ali dugo mi nekako ide na živce kad, recimo, novinari dođu u ovaj grad da vide što građani Mostara misle o nečemu, pa vazda ista usrana pitanja i vazda isti usrani grad slučaj smori pet minuta programa. Živjeti s Mostarom to je kao oblačiti svaki dan nedovoljno osušenu majicu, pa memljivo zaudarati okolo. Ili, ono,  kad novinari odaberu stranu u gradu, jer tako treba ili im se jednostavno ne da ići u drugu ulicu, pa ispadne da svi građani misle jednako, pa bi netko napolju koji sve to gleda rekao – pa ja ne znam u čemu je to dolje problem?

A zašto su ti tako velike oči?

A problem je to što nećemo imati izbora, ali je veći problem što to nikoga ovdje zapravo i ne tangira. Vuci, rekoh, siti, a ovce rade već što ovce i rade. Bleje. I čekaju starost blejući u jedinstvenom podijeljenom gradu, njegovim ritualima, folklornim običajima i političkim floskulama, koji u svijetu stalnih promjena stoje čvrsto k'o stijene oko Aleksinog Hana. U Mostaru se sve zna, a mudro se šuti, i tako nam prolaze godine, šanse i turisti, koji bauljaju gradom sretni što još uvijek nitko nije prebrisao devedesete, što vuci još oštre očnjake na račun tih starih dana.

Zna se,  ali se glasno šuti, tko u Mostaru može ispaliti vatromet ispred Kosače, a tko osvjetljava Stari most, odnosno, drugim riječima – zna se tko bira datume kada ide vatromet i kojim povodom će to biti, a također se zna tko bira prigode, boje i motive koji se smiju oslikati na Starom, a tko ne može ni birati ni oslikavati, pa sve i da je sam gradonačelnik!  Gradonačelnik je jedan, ali kalendara i menija su dva. Ako to nije jedinstven grad, ja ne znam što je onda!? Oh, da, zna se i tko na Most može dovesti  haškog suca Agiusa i reći mu da je prijatelj Mostara, a također se zna i gdje je crta preko koje Agius ne može prijeći kao prijatelj Mostara, osim ako ga krišom ne provezu automobilom, kako i reče prvotna vijest o njegovu dolasku.

Kome Tačpe, kome Marmi?

Zna se ovdje, a glasno se šuti, tko može baciti cvijeće sa Starog, a tko će za to morati potražiti drugi most. Ili obalu. Zna se u ovom gradu čije je zapravo Mostarsko proljeće, a kome pripada Mostarsko ljeto. Zna se tko štanca i dijeli Pečate, a tko štanca i dijeli Mimare mira. Zna se i ono što se k'o fol ne zna.

Zna se tko može, i što je važnije -  gdje može, organizirati javno gledanje utakmice reprezentacije Hrvatske, isto kao što se zna gdje se to ni u snu ne može. Kao što se zna gdje se ne bi moglo organizirati javno gledanje, pa čak ni gostovanje reprezentacije Bosne i Hercegovine, a u kojem Mostaru bi to bilo dočekano euforijom. Ovdje da, tamo ne, ovdje može, tamo jok, a  sve je to, naime, jedan te isti grad, zar ne? Nepodijeljen, jedinstven, osunčan i vedar pod kapom nebeskom.

Grad u kojem će učenici proslavljati Dan državnosti BiH uredno organizirani samo s jedne strane, strogo pazeći da u defileu prate liniju Bulevara, jer na drugoj strani se susjedi nešto baš i ne rasturaju od slavlja. Ali zato, kad druga strana slavi, ona to ne radi do Bulevara, ma jok, jako su obazrivi prema komšijama, pa sve završe već kod Kosače. Zapravo, zna se tko Kosaču zove samo Kosačom i zašto, a tko inzistira na punom imenu i zašto. Ono „hrvatski dom“ malo zapne u grlu, ima oštre bridove, može dovesti i do gušenja ako se pokuša prevaliti preko usta. Opasnije nego višak slova u Španskom, koji daje Španjolski trg. Da ne spominjem razliku između Lenjina i Nikole Šubića Zrinjskog, koji se inače ni u putu sreli nisu, a kamoli na šetalištu!

Kosača na Musalu, ni uz najbolju šalu!

Zastave se dižu i svečane postrojbe ravnaju  isto ispred (Hrvatskog doma Herceg Stjepana) Kosače, a točno se zna čija znamenja neće vijoriti tu, nego im eno Šehitluka ili Musale, a postrojavanje tamo neka radi jedinica, a ne postrojba. Zna se i čija se ne smije zavijoriti na ta dva mjesta, jedino se državna nekako nađe i tamo i ovamo. A i to je, priznat ćete, nešto. Ipak je ovo jedinstven grad.

To što u maloprije spomenutim Podgoranima voda nije ni za pranje, a kamoli za piće, to nije problem Vodovoda, nego jednog njegovog dijela – mora se potpuno točno reći da je to problem Radne jedinice 2, jer Radna jedinica 1 nije na toj strani priče. RJ 1 i RJ 2 su samo tipska imena za „naš“ i „vaš“ vodovod, ali znate već, tišu, stranci prilsuškuju!

Da ne davim sad sa računima za telefon i struju u gradu, dokle seže čiji telekom i elektroprivreda, uostalom znamo čiji telefonski brojevi počinju sa 036 5…, a čiji sa 036 3…, je li tako? I da vas ne morim više, svi dobro znate kako sve to ide, tko se gdje pita, tko dozvole daje, kome ne smiješ zakucati na vrata, dokle je čija tapija i slično..a da ne spominjem dva kluba, dva naroda, dvije nacije, zapravo, dvije povijesti, dvije zaraćenei nikad odraćene strane, dvije vjere, dvije vizije koje to i nisu…i koje se tko lako zapletu u jaki klinč jesu li se malo krenule otplitati.

Selo veselo i feštarska kasaba

Sve se zna, što je čije i dokle je, jedino izgleda famozni kolektori nisu ničiji, a naizgled su svačiji. K'o neki lik za kojeg nitko ne zna kako je upao u društvo, ali svima kad ga vide da dolazi sjesti dođe kao kamen u cipeli i padne mrak na oči.

I da, teško je biti Mostarac u Mostaru, jer moraš se nagledati i naslušati svakakvih sranja i progutati svakakvih govana, praviti se da svega ovoga gore zapravo nema, a u stvarnosti pokušavati ekvilibrirati između dvije totalne krajnosti, praveći se da se ipak može, da nije loše, jer je mirno, jer ne puca, jer ljudi piče sa jedne na drugu, a kad je praznik ili blagdan imaš gdje kupiti stvari i u ponoć.

Ima i ovaj eksperiment prednosti, navika je čudo, nije lako biti razapet među svim tim datumima i obljetnicama koje  razdvajaju i običajima koji sve više zbližavaju po dužini da bi ujedno razdvajali  po širini kotline. I tako iz godine u godinu, sve jače i jače, pa ne možeš pobjeći dojmu da stojiš u blatu zaglavljen k'o američki marinac u vijetnamskom polju riže šezdeset osme. Mokar, stjeran u ono što ne želiš i strah te je.

Teško je biti čak i Mirko S. Kojotowski, genije, sanjati otvorenih očiju, pokušati živjeti ovdje kao da si negdje drugdje, što je teško kad ti grad spajaju samo Mepas Mall i Bingo, istočni narodnjaci, taksisti bez vele izbora i još pokoji izuzetak od sporta i kulture ovisan o javnoj ili politički korektnoj pari, a razdvajaju vješto i uvijek vuci koji znaju foru – da ovca kad-tad svome toru trči, samo tor lijepo uredi, zaokruži kalendar, opituraj i zapraši. I da ne zaboravim na kraju, sve je to u redu, ali -  naprijed naši! 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.