Hodža blam: Grozni u Groznom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mustafa Cerić bio je trinaesti po redu, a najgori ukupno, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Takav tačnije da je jedan ugledni sarajevski imam, uoči Cerićevog konačnog silaska s funkcije, napisao da nije važno ko dolazi, već samo ko odlazi. E, Cerić svakoga dana u svakom pogledu čini sve da dokaže koliko mu je taj kritičar, kao i svi drugi, bio u pravu.

„Sve je na svom mjestu u ovome gradu duha, pjesme, čistoće i sjaja - od krasnih džamija do velelepnih nebodera i osmijeha na licima ljudi, koji su sretni i zadovoljni što imaju svoj dom, domovinu, republiku i iznad svega sretni su i zadovoljni što imaju mir, sigurnost i procvat društva na čelo sa svojim vođom Ramzanom Kadirovim. Moskva je integrisala Čečeniju, a svi su izgledi da Brisel ne želi integrisati BiH u Evropsku Uniju. Sve se završava na praznoj priči, koju Bosanci slušaju više od dvadeset godina. Umjesto integracije, Brisel BiH čita lekcije (uvjete) tako da žrtve genocida treba da se dogovore sa svojim dželatima. Ako Evropa ne zna kako da to uradi, neka dođe ovdje u Grozni, ovdje u Čečeniju, da vidi i nauči kako to Vladimir Putin radi u kooperaciji sa Ramzanom Kadirijevim“, napisao je Cerić na Facebooku nakon posjete Groznom, gdje je, iz nikome jasnih razloga, prisustvovao inauguraciji Ramzana Kadirova, po službenoj dužnosti predsjednika, a u suštini gospodara male države koja je nekada davno krenula putem nezavisnosti i stigla nigdje.

Samo on, Cerić lično, može – ali, naravno, neće – otkriti piše li epske budalaštine zato što računa na neznanje svojih pratilaca na društvenim mrežama ili vodi nekakvu vlastitu, antievropsku, po defaultu i prorusku kampanju čiji je cilj okretanje ovdašnjih muslimana ka Moskvi koja ionako proizvodi nered na Balkanu od non do stop.

Nekoliko puta smo, u raznim prilikama, ovdje citirali Maksima Samorukova, analitičara ruskog odjeljenja američkog think-thanka Carnegie i, uz ostalo, autor analize pod naslovom „Ruska taktika prema Balkanu“, koji je rekao: „Rusija definitivno razumije da je Balkan većim dijelom Zapadni, Crna Gora je već članica NATO-a, Makedonija će to uskoro postati. Srbija će, pak, usko surađivati s NATO-om, ali ne i službeno. U stvarnosti su NATO i Srbija suradnici, trenutno na najvećem mogućem stupnju nego ikada do sada. Vučić je čest gost u Kremlju, ali to ništa ne znači. On to radi kako bi prikupio političke poene kod kuće. Jer da bi u Srbiji dokazao da si domoljub, trebaš doći u Kremlj, a to Vučić zna. Zbog toga je Rusiji sad važna Bosna i Hercegovina. Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj. Ona podržava paraliziranu Bosnu...“

Navlas istu takvu, „paraliziranu Bosnu“, uključujući i Hercegovinu, sada priziva Mustafa Cerić dok zbraja utiske sa putovanja u Grozni, grad kojem ime opisuje društvenu klimu. Pri tome, strateški naravno, Cerić manipulira činjenicama, miješa babe i šarafe, zanemarujući ama baš sve razlike između bruxelleskog odnosa prema BiH i moskovskog prema Čečeniji.

„Moskva je integrisala Čečeniju, a svi su izgledi da Brisel ne želi integrisati BiH u Evropsku Uniju. Sve se završava na praznoj priči, koju Bosanci slušaju više od dvadeset godina. Umjesto integracije, Brisel BiH čita lekcije (uvjete) tako da žrtve genocida treba da se dogovore sa svojim dželatima“, piše, da ponovimo, Cerić.

Kada bi, kao što srećom neće, Cerićevi zapisi bili vrijedan materijal za izučavanje historije, neko bi za sto-dvjesto godina komotno mogao zaključiti kako je agresiju na BiH izvela Evropska unija, da bi nakon prekida borbi krenula u ucjenjivanje napadnute zemlje.

Slično je, ali sa drugim akterima, i bilo, ali u Čečeniji: maloj republici nekadašnjeg Sovjetskog saveza koja se namjeravala proglasiti nezavisnom pa završila preorana gusjenicama ruskih tenkova. Pokušaj okupacije Čečenije bio je jedan od posljednjih neuspjeha Borisa Jeljcina, ali i jedan od prvih Vladimira Putina. Potonji je, školovan da bude prepreden, ipak shvatio da postoje i bolje metode osvajanja od onih što podrazumijevaju upotrebu vojsne sile, pa je našao sina Ahmada Kadirova koji se, kao i Ramzan, u prvom čečenskom ratu, onom iz 1994., borio protiv Rusa, a u drugom, vođenom početkom stoljeća, za njih.

Ako sve pojednostavimo, riskirajući naravno greške koje idu u paketu, mlađi je Kadirov sličniji Fikretu Abdiću nego Aliji Izetbegoviću, ali ne stasom ili političkom biografijom, već ulogom koju igra dobrovoljno i uz pravo da sam sebi odredi honorar.

Bosni i Hercegovini je, da ostanemo još malo u svijetu olako povučenih, zavodljivih paralela, Slobodan Milošević na početku devedesetih godina prošlog vijeka, nudio ono što je Putin dao Čečeniji. Tada, uoči rata, Milošević je Izetbegoviću predlagao ostanak BiH u Jugoslaviji – zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom – obećavajući mu da će, ako baš hoće, biti nešto bitno u njoj, a ostati najbitniji u Sarajevu i to koliko god hoće. Dobro, možda je samo trebao preći u SPS ili SDA proglasiti njenim zelenim krilom, ali bi mu se investicija isplatila onoliko koliko se Kadirovu isplati to što je član je Biroa Vrhovnog savjeta Jedinstvene Rusije, partije Vladimira Putina.

Uglavnom, dok god sluša, a to će biti dok je živ, Kadirov od Čečenije može praviti šta god hoće: islamsku republiku, komunističku utopiju ili društvo jednog lica. Odabrao je, čisto da se kaže, prvo i treće, ne prezajući od metoda sa kojima, očito, Cerić ima problema koliko i Putin: niti malo.

„U izvještaju Freedom Housea o stvarnim primjerima 'transnacionalne represije' u svijetu, od 32 dokumentovana fizička slučaja sprovedena pod nalogom Kremlja, čak 20 ima čečensku poveznicu. Moskovske novine 'Novaya gazeta' objavile su 15. februara 2021. službene dokumente u kojima piše da u vansudskim pogubljenjima u Čečeniji 2017. godine stradalo oko 30 ljudi, a da je mnoga ubistva naručio lično Kadirov. Dio vansudskih ubistava desio se i tokom 'čistke' koju je 2017. sprovela čečenska policija protiv pripadnika LGBT populacije po nalogu Kadirova“, piše na portalu Radija Slobodna Evropa.

To je, dakle, ta uređena država i to je taj divni Ramzan Kadirov, lider čiji su sljedbenici „sretni i zadovoljni što imaju svoj dom, domovinu, republiku i iznad svega...mir, sigurnost i procvat društva“, a još mogu, kada im dođe, prebiti kakavog pedera ili metkom ovjeriti političkog protivnika.

Otkako je okupirao poziciju reisu-l-uleme, pa evo do neki dan, Mustafa Cerić predano proizvodi štetu. Sada se, vidimo, priključio onima što misle da između kakve-takve evropske perspektive BiH i njenog okretanja ka Moskvi postoji izbor. Sreća je što se on više ništa ne pita, a nesreća što nije jedini – ne samo među Bošnjacima – koji BiH vidi kao rusku guberniju u kojoj će biti i nebodera i džamija, ma može i crkava i trgovačkih centara, samo neće biti – slobode. Fudbalski klub iz Tuzle se ne računa. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.