Humanitarna akcija: Pomozimo Bakiru I.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Prebrojali smo se – i koliko lovaca imamo, i koliko mladih ljudi, i koliko imamo instruktora na dronovima, i tako dalje. Neću dalje, ali samo da znate'', ovih dvadeset i šest riječi što ih je relativno skoro izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović, izazvalo je dvjesto šezdeset različitih reakcija, a niti jednu korisnu.

Umjesto da se, u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, takozvana javnost uključi u dalja, neophodna i predizborna prebrojavanja, kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda je ostavljen da se sam bori sa više posla nego što je u životu obavio.

Kada je već tako, odlučili smo pomoći mlađem Izetbegoviću i popisati barem dio onoga što on nije stigao, a važno je, prokleto važno. Treba, dakle, u vremenu pred nama – kojeg, inače, nema puno: niti dva puna mjeseca – prebrojati i:

-milione tadašnjih njemačkih maraka skupljanih za odbranu Bosne i Hercegovine i preusmjerenih na račune zelene buržoazije;

-zlato kojeg su muslimani diljem svijeta donirali, a ono volšebno skrenulo u poznatom pravcu i u sefove na nepoznatim lokacijama;

-poginule srpske i hrvatske pripadnike Armije BiH čije su porodice izostavljane sa spiskova za kojekakvu pomoć jer im djeca, braća i muževi nisu šehidi;

-srpske i hrvatske žrtve koje manje vrijede od bošnjačkih;

-bošnjačke žrtve koje i ne vrijede puno jer su se i rodili i stradali tamo gdje SDA nikada nije bila na vlasti;

-fabrike koje su odabrani tajkuni kupovali za marku, pa mašine prodavali u staro željezo, zemljište pretvarali u građevinsko, a obaveze prema radnicima, jebi ga, zaboravili;

-klasične kriminalce koje su štitile i štite stranačke iskaznice i ratni staž investiran u nekretnine od Poljina do Jadranskog mora i od rodnih zabiti do skupih kvartova Istanbula;

-jednako klasične ratne zločince kojima je SDA, od slučaja do slučaja, podijelila posthumne amnestije ili osigurala doživotnu zaštitu od sudova i zatvora;

-sirotinju koja nije na vrijeme shvatila da se za nekoliko metara tuđih drva ide u zatvor, a za nekoliko miliona naših maraka u elitno društvo i prve džamijske safove;

-djecu koja se, umjesto u klinikama čije usluge plaća nadležni zavoda, liječe preko telefona;

-zlatnu mladež tajno skidanu sa kokaina po evropskim klinikama i vraćanu da, zdravi i pravi, budu uzor drugoj djeci;

-kilometre nezavršenih puteva, tunela, mostova...;

-stotine kvadrata stambenog prostora dobijenih umjesto deset deka kafe i kutije keksa;

-količinu maraka izbijenu iz džepova onih što su se, eto, htjeli zaposliti u firmama koje su formalno javne, a suštinski Bakirove i SDA-ove;

-novinare i novinarke kojima je, samo zato što su bili profesionalni, glavu čuvala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država;

-ugušene slobodne medije i one kupljene da glancaju lik i izmišljaju vrijedna djela Malog princa;

-žrtve juniorskog pogona novih bogataša čija je bahatost proporcionalna babinim parama i poziciji u SDA;

-dealove koje je Izetbegović napravio sa Draganom Čovićem kako bi Seka mogla nastaviti uništavati najveću zdravstvenu ustanovu u državi;

-dealove koje njegovi koalicioni partneri - evo, recimo, Demokratska fronta Željka Komšića – prave sa Miloradom Dodikom kako bi Dodikovi kadrovi u Prijedoru mogli vladati kao i prije trideset godina;

-teroriste koje je Izetbegović stariji primao u Armiju BiH, a njegov sin u prijateljske posjete;

-kvadratne kilometre polako okupiranog i desekulariziranog javnog prostora u kojem nije poželjno naručiti pivu ili pokazati gole noge, ali je zato dopušteno ubadati ljude nožem ili šetati termine kulturnih događaja poput, primjera radi, Sarajevo film festivala;

-udobolju za antifašističko naslijeđe koje se koristi za političke i međuetničke obračune, a ne koristi kada se po ustaškim došupnicima nazivaju sarajevske škole i ulice;

-razne institucije, od vrtića do mješovitih horova, nazvane po okupatorima Bosne i Hercegovine, među koje spadaju i ama baš svi osmanski sultani na čelu sa Mehmedom el-Fatihom;

-džamije pretvorene u isturena odjeljenja propagandnog štaba SDA, ali tek nakon što su obnovljene parama kamatara, dilera i privatizacijskih pljačkaša ili izgrađene donacijama diktatora iz arapskog svijeta;

-diletante kojima je manjak znanja kompenziran viškom odanosti i neupitnom spremnošću da upropaste sve što dotaknu;

-važne Bosance i Hercegovce po kojima se ništa ne zove jer su imali krivo ime ili im je kafana bila važnija od najbližeg vjerskog objekta;

-respiratore od kojih je korisnija polovna pumpa za bicikl;
-one što im je, kako kaže „Dubioza kolektiv“, marka velika k'o tepsija;

-sve, ali sve kojima je SDA osigurala dostojanstven život u Njemačkoj.

Ima toga još, ali što reče Izetbegović, nećemo dalje ''samo da znate''.