I prequel i sequel or'ginalu equal

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već dvije godine nisam pogledao film koji me ostavio bez daha, nisam pogledao seriju koja me ostavila bez daha, ne sjećam se niti da sam 'odvalio' na neku novu pjesmu. Mislio bih da sam ostario, no još uvijek mogu pronaći priča ili knjiga koje me dotaknu, mada sam kao obični tupavi Balkanac mnoge od njih otkrio prekasno pa je obično riječ o davno napisanim djelima.

Velika količina prequela, sequela i ostalih quelle redova na dobro poznate priče prezasitila je tržište. Cilj je ispuniti očekivanja publike, a ne napraviti originalni proizvod, zato što se originalni proizvod možda i ne svidi publici. A ako se ne svidi publici, onda možda ne ostvari veliki prihod. Bez prihoda neće se moći plaćati tantijeme onim istim trojici-četvorici autora koji proizvode sve poznate filmove, pjesme, crtiće, stripove, koji vode sve poznate talk-showove.

Ali pritom se ti isti prikveli i sikveli ne prave prema istim principima kako su se pravili nekada originalni filmovi. Evo jedan primjer koji se posljednjih mjeseci mnogo analizira među mladim autorima, studentima filmske umjetnosti i sličnim entuzijastima: Zvjezdani Ratovi.

Kada su krajem 70-ih godina prošlog stoljeća snimali Zvjezdane Ratove, u pitanju su bila istinska remek-djela filmske umjetnosti. Utrošeni su mjeseci rada ne samo na smišljanju fabule, dijaloga, nego su naslikane stotine budućih kadrova. Potom su umjetnici također proveli mnogo vremena u oblikovanju akrila, plastike, smole u maštovite prikaze vanzemaljaca, letjelica, nepostojećih planeta. Veliki broj zvukova je izmišljen, poput dobro prepoznatljivog laserskog pjupju ili onog magnetskog zvuka 'svjetlosne sablje' (lightsaber). Kada je sve to osmišljeno, snimljeni su pomno razrađeni kadrovi u kojima se vješto izmjenjuju dramatične i razigrane scene, napeti polutihi dijalozi i vatrene borbene scene iz jednog dijela.

Ne samo da su autori, scenaristi, kamermani, šminkeri utrošili ogroman trud, nego su i glumci bili prisiljeni mjesecima se obučavati za borbene vještine, kako bi na kraju krajeva bili sposobni trčati trideset sekundi po sceni, i tako po 100 puta opet i opet dok kadar i ples ratnika ne bude savršeno koordiniran za kameru.

Danas su zvukovi zbrčkani na nekom osrednjem kompjuteru, dobar dio svjetlosnih sablji su samo obične LED sijalice marke Aputure, a borbene scene su toliko isjeckane da se u istom onom kadru od 30 sekundi danas izmijeni po 11 do 12 rezova, bez smisla i logike. Zato je to nekad bilo bolje, to nisu bili filmovi, to su bile melodrame. Danas su... novac. Klikovi. Broj pretplatnika na Disney+ i Netflix servisima.

Noću Scroll, danju LOL

Jednako je sa svime ostalim. Jedne besane noći poslušao sam taj posljednji album Taylor Swift, koji je bio tjednima, ako ne i mjesecima na vrhu svjetskih glazbenih ljestvica. Riječ je o jednoličnom ritmu, jednoličnim frazama, istina, nešto ozbiljnijem pjesničkom opusu, ali samo u literarnom smislu, ne i u smislu dobre glazbe. Čak je i sama Taylor Swift prije imala bolje albume. I opet, nije samo riječ o njoj. Pjesme koje volim od ColdPlaya, Katy Perry, Rihanne, Lady Gaga... u pravilu su rani radovi. Čim se to proslavi i korporacije uzmu pod svoje – brzina i potražnja... opada ono osnovno, kreativnost.

Nekad smo imali običaj listati Instagram, bilo je tu divnih fotografija nad kojima zastaneš, promotriš ih, bilo je ozbiljnih tekstova ispod slika. Na Youtubeu smo imali playliste, vraćali smo se ponovno konzumirati iste dobre sadržaje i svaki put pronalazili nove detalje koji su pokazivali vrijednost. Bilo je tu čitavih filmova, ono, snimljenih za YouTube, ne uvijek savršene produkcije, ali dobrog humora, dobrih priča, originalnih ideja.

Danas imamo tiktok, pumpaju nas sadržajem, uhvatiš se da skrolaš po instagramu i skrolaš i skrolaš i sve su neke obične, brze pošalice, nerijetko prekopirane šale. Na YouTubeu imaš 20 istih mišljenja, koja neki dosadni lik razvodnjuje po sat vremena, uz ogromnu količinu Nultog govora, to neki kao podcasti sada, a zapravo nisu ni nalik klasičnoj radijskoj emisiji sa vizualnom nadgradnjom, jer vjerujte, radijske emisije se unaprijed pripremaju, govornici uče i pišu teze za te emisije. A da i ne spomenem televizijski, danas već izumrli debatni okvir kakav je imala recimo Latinica – cjelovečernji program koji je budio emocije i društvenu raspravu.

NFT je izolir banana

Na kraju sve se pretvorilo u nekakve predstavke i poslijestavke, a sve je samo loša kopija originala. Ono, skupiš hrpu starih likova i ubaciš ih u isti koš, na žalost, pola njih je danas oronulo i nisu ni vlastita sjena, a druga polovina je toliko izoperirana da je zbog očuvanja vanjštine izgubila onaj duh, emociju zbog koje smo ih voljeli na prvom mjestu.

Porazno je da se taj trend iz glazbene i filmske industrije, u trci za brzom zaradom, prenio na sve ostale sfere društva.

Gospodarstvo se pretvorilo u rudarenje kriptovaluta, a ako se ne rudare virtualne valute i besmisleni nonfandžabli, onda se rudari kroz zaposlenika. Umorni očevi i majke puštaju djecu da skrolaju po ekranima, jedu gomilu besmislenog sadržaja i otupljuju svoj mozak, samo kako bi poslom iscrpljeni ljudi odmorili, da ne bi umrli još pronalazeći vrijeme za komunikaciju s vlastitom djecom.

I onda se čudimo zašto je GenZ toliko drsko iskrena, do granice bezobrazluka, a istodobno tako neobrazovana o nekim temeljima: od naše povijesti, do naše suvremene kulture i društvenih vrijednosti – pa pola njih gugla čak i bezvezne pojmove poput Le Mansa ili TBF-a ili mundijala.

Dok gledamo kako se mase širom svijeta bude, pitam se kada se vi mislite otrgnuti trendu modernog robovlasništva – da samo šačica ljudi zgrće imutak, a većina vas skrola kroz život do iznemoglosti, otupljivanja i katatonije svijesti?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.