Serijski kradljivci nacije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad sam se rodio, prije evo malo jače od četiri desetljeća, kažu da je bilo jako vruće, 42 Celzija u rađaoni, ako se ne varam. Nije to tada nitko zvao toplotni val ili nešto slično. Jednostavno, bilo ljeto. Iskreno, kad me mama nosila, bila su to neka druga vremena, nisi mogao dobiti ultrazvuk tek tako, bez neke velike potrebe. Majka me je porađala 20-ak sati jer isto nije bio običaj olakšati ženi muke. Ćaća mi je na slikama imao brčine kao danas ovi hipsteri, isto valjda bilo moderno, svi ih nosili. Bila neka druga vremena, doista. Televizor jeste bio u boji, ali samo u mojih u ulazu. Kupio stric dok je radio u Libiji.

Rodio sam se u Jugoslaviji i koječega kao danas nije bilo. Nije bilo nacija. Mislim, bilo je i tada nacija, ali mene moji roditelji nisu na njih naučili. Sve što sam ja znao je bilo da sam rođen u Jugoslaviji, ergo da sam Jugoslaven. Niti sam koga iskreno pitao, taj detalj ni najmanje nije zaokupljao moju pozornost.

Mlad i neiskusan

Sjećam se tako svog prvog doticaja s nacionalnostima. Nekad u ranim razredima osnovne škole, a mislim da se mogu zakleti da je to bilo 1988. godine, jednog dana došao sam kući sav u modricama. Moji roditelji su, srećom ili nesrećom, bili zauzeti mlađim bratom, na nekom od brojnih putovanja zbog liječenja, pa se nisam imao kome pravdati, niti je bilo potrebe za silnim dramama oko roditeljskih sastanaka i slično.

Naime, na školskom odmoru nekome je palo na um da ispituje koje je tko nacionalnosti. Mislim da je to bio Jaso, jer on je uvijek bio napredan, znatiželjan, viši od ostalih klinaca, i tako dalje, i tako dalje. Onaj je bio Srbin, onaj je bio Hrvat, onaj je bio Musliman, bilo je nekoliko klinaca koji kao ni ja nisu znali šta su, onda su išle metoda otkrivanja tko je tko.

Ja, po belaju, odrastao sam u pravoj komunističkoj, radničkoj obitelji. Tata je bio u partiji, jer je to očekivano za mladića koji je još u srednjoj školi postao istaknuti omladinac (čitaj klinac koji se najviše trudio, teglio za sviju kad se unosio ćumur itd.). Mater je nekom vještom igrom riječi ili tko zna čega migoljila Savezu Komunista, iako je uvijek radila na pristojnim funkcijama. Valjda pored svojeg oca, istaknutog radnika iz Sokola i mojeg ćaće udarnika s radničkih akcija nije toliko upadala u oči. No, eto, velim po belaju, mene niti su učili vjeri, a o Božiću sam samo znao da je to nešto što babe slave. Kontah, neka seoska svečanost, tradicija.

Ali razred. Nisam mogao biti Jugoslaven, svi su bili Jugoslaveni, ali prvi put sam tada čuo da to nije nacionalnost. Bio sam nemalo zbunjen na tu konstataciju mojih kolega iz razreda, iako sam ja među boljim đacima trebao valjda sve to znati. Ipak sam ja išao na one Titovim stazama Revolucije. Ali išao je i Jaso, a vidiš, on je znao da to nije to.

Padala su pitanja. Jesam li Hrvat? Hmmm, ne znam. Jesam li Srbin? Isto, sumnjam. Skontali su da se ne zovem Jasmin, Zlatan, Haris... pa su sljedeća pitanja bila determinističke naravi.

- Imaš li križ kući?

Ja sam gledao u čudu, kakav sad križ.

- Imaš li krst u kući? Imaš ikone? Svete slike?

Ja se duboko zamislim, od slika smo imali... Nismo slike imali, imala je mater tonu goblena, Willerovih čak, Materinstvo, Posljednja večera, Kosovka devojka, da ovu zadnju sam upamtio jer je ćaća uvijek govorio devojka kao da suzdržava proljev pa smo se smijali. Imali smo bistu Josipa Broza, ali od slika, samo u fotoalbumu, ali se nešto ne sjećam da su slike naše obitelji svete.

- Nemaš kući ni križ ni krst, ti si musliman! - očiti zaključak je vodio provjeri jesam li Musliman.

Provjeriti je li netko Musliman je vrlo lako, pogledaš u gaće. I tako sam dobio batine. Nisam ja dao da mi gledaju čunu. Otimanje je krenulo, a ja sam jedini ostao nedeterminiran o'čiji' sam kuća. Oni ne daju bit' Jugoslaven, ja ne dam skidat gaće... I, pao je dobar degenek.

Stariji, ali i dalje neiskusan

S dolaskom devedesetih naučio sam da sam ipak bio Hrvat. Na zidu se jeste pojavio križ, ćaća je bio u HVO-u, ali i dalje sam imao problema s tom nacionalnosti.

Tako sam se jednom prilikom opet našao izoliran, ovog puta ipak nisam bio sam. Bili smo ja i Dejan. Pisala je razrednica šta je tko od nas, iz Boga pitaj kojeg razloga, ja se stvarno nisam razumio u te naciJonalnosti. Dejan i ja smo sjedili skupa na matematici, kod razrednice, i baš su nas izdvojili da stojimo. Na pitanje šta smo, oba smo rekli da smo Hrvati, ali nam nisu vjerovali. Moj je zaključak bio da je to zato što obojica sjedimo u zadnjoj klupi. Mislim, očito je da drugog razloga nije bilo. Dejan je bio najviši u razredu, mogao me u zubima nositi, a s druge strane, Deji škola baš i nije išla najbolje, zato i jesmo sjedili zajedno. Dakle, jedini razlog zbog kojeg nama nisu vjerovali da smo Hrvati bio je taj što smo iz zadnje klupe.

Obojici su nam zovnuli roditelje, a ja i dalje nisam znao što je toliko problem biti Hrvat. Prvo su mi ukrali jednu naciJonalnost, kad sam bio Jugoslaven, sad su mi ukrali i ovu drugu, a sad sam siguran da je križ bio u dnevnom boravku i da mi nikad nitko nije dirao čunu. Osim doktora. I zabrinutih roditelja, ali znam da je to bilo isključivo kad sam imao upale. Dakle, sigurno Musliman nisam bio.

Trebalo mi je otprilike dva desetljeća da ja sam prestanem sumnjati u svoju nacionalnost, ali kako možete zaključiti, to kod mene nije bio jednostavan put. Pa ipak, i dan danas mi se čini da samo ja vjerujem u tu nacionalnu pripadnost.

Konačno, samo tvrdoglav

Jer pitanje redovito postavljaju. Jesi siguran da si Hrvat? Iskreno, sad, nakon četiri i malo više desetljeća, ja odgovorim vrlo kratko: Valjda ja znam šta sam. U nas u selu su vam Kneževići, Petrovići, Miloševići, Šešelji i Božovići svi redom Hrvati. I šta ćemo sad?!

Pa ipak, nerijetko nailazim na te sumnje. Primjerice, u Njemačkoj, u Bonnu, jedan me je portir uljudno oslovio sa Herr Samir (čitaj Zamir kako Švabe čitadu) i ja sam imao onaj isti pogled kao u osnovnoj jer kraj mene je stajao plavooki, plavokosi Samir. Ali očito da je u pitanju ista predrasuda kao kad mi priđu mali Romi pa pitaju marku: Alo, ćiko, ti si naš, daj marku!

Moj problem s nacijom je tako višestruk, složen, kao slojevi crvenog luka, okolo uokolo, a kako god koji načneš, više ti se plače. Ali ono što me brine je posljednjih dana, tjedana, mjeseci...

U Bosni i Hercegovini društvo je nakalemljeno tako da se moraš nekako osjećati po receptu tri za jednog, ali jedan protiv druga dva. I nakon mojih četiri i malo jače desetljeća nisam se nadao da ću ponovno doći u situaciju da mi ponovno kradu naciJonalnost.

Sve je snažniji pritisak na Hrvate u Bosni i Hercegovini da se odreknu svojih ustavom zajamčenih prava. Prvo smo bili ti koji su činili zločine, pa udruženi zločinački, pa sada želimo razbiti Bosnu i Hercegovinu, pa smo antidejtonski.

Ja se najprije ne sjećam da sam ikada sudjelovao u protivdejtonskim aktivnostima, naime, nisam nikad ni kročio na tlo bilo koje od Amerika. Toliko sam klinaca naučio kako se radi na kompjuter, kako se svira gitara, toliko sam ih podučavao matematiku, da uopće ne znam kako sam ikada razbijao Bosnu i Hercegovinu. A siguran sam da niti u jednom trenutku nisam imao pomoć u ovim podučavanjima, dakle zločinački možda jesam, ali sigurno nisam udružen bio.

Danas vele da su se prebrojali Bošnjaci. Hvala im, znamo da su varali na posljednjem popisu. Ne, za ovo znam sigurno iz vlastitog iskustva, prisan sam s brojnim popisivačima koji su tjednima bježali da ne upišu po 25 članova nekakve fiktivne obitelji na jednoj adresi. Nadalje, poručuju nam da svi stanemo u dva vagona. Da nam matična država nije Hrvatska (ali dobro, zar nas to ne čini autohtonim dijelom Bosne i Hercegovine?!). Opet, ima onih koji su mi potiho poručivali da ja isto ne pripadam u ta dva vagona. Sad opet, ne znam, možda zbog kilaže, jer sigurno nije u mojoj naciJonalnosti problem. Evo križa iznad trosjeda gdje ovo pišem. Zna za njega svatko tko je ikada bio u mom domu. A više ne sjedim u zadnjoj klupi, kao onda s Dejom. Što se gaća tiče, pitajte mostarskog gradonačelnika, on me zadnji od doktora pregledavao dolje.

Neću ja dalje razglabati o ovim porukama koje dolaze iz Sarajeva, to nek se sami zamisle oni koji su ih izrekli, oni koji su mi prijetili po privatnim porukama posljednjih dana samo zato što sam utvrdio da Hasan ne može biti Hrvat, čovjek sigurno nema križ u dnevnom boravku... Pa oni koji su me zvali u sitne sate sa skrivenih brojeva... Ja ću samo reći, da nakon što su mi devedesetih oteli jednu sasvim normalnu nacionalnost, s čijim pasošem sam bio dobrodošao svugdje... E majčin sine, ovu mi sad nećete otet' jer ako ništa drugo, pasoš/putovnica je Europske Unije. I jednostavno, ne dam! I ne dam se u vagon.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.