Nada umire zadnja, ali umire…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tko bi rekao, četrnaest godina prošlo je otkad me je buduća supruga konačno uspjela nagovoriti da otvorim facebook profil! Tko bi danas vjerovao, ali istina je kako me je nagovarala čitavu godinu dana. Tko bi me ozbiljno shvatio, ali zbilja sam čitavih dvanaest mjeseci odmahivao rukom i govorio da, hvala mu, ali to mi u životu ne treba!

Ah, kad se sjetim tog romantičnog doba, rani facebook, pukla beskrajna poljana mogućnosti da se predstaviš većem broju ljudi, pa smo postavljali linkove s mjuzom, postavljali ono što gledamo ili čitamo, predstavljali sebe u imidžu kojeg smo oduvijek htjeli imati, ali nam realni svijet nije baš dopuštao.

Ko nas, bre, zadavi?

U to doba ranog facebooka mnogi od nas su tamo, ne i ja, živjeli pod alter egom, dobili priliku konačno izaći iz svoje kože, postati ako ne bolja, onda barem drukčija verzija sebe. Ispočetka je sve bila dobra zajebancija, ali je facebook imao još jednu osobinu, danas neću reći i kvalitetu – povezao nas je s ljudima koje smo izgubili negdje usput i koje smo pokupili negdje usput. U tom trenutku, opet smo, i zbog takvih, opet počeli nastupati pod svojim pravim imenima. I mnogi krenuše putem otrežnjenja, umalo pa 'ko nas, bre, zavadi putem.

Facebook je starim kolegama, raji iz ulaza, osnovne, srednje, s faksa, a koji su davno otišli na sve četiri strane svijeta, opet pružio šansu da nam uđu u živote i da opet sve, naizgled, bude kao prije. Rušio se, uz poguranac genijalnog Marka Z., mit o podgrijanoj juhi i mit da se ne priča pred strancima. Isti taj društveni fenomen u živote nam je preko noći tako lagano gurao nove poznanike, pokupljene u sporadičnim druženjima, slučajnim susretima ili samo zato jer su frendovi naših frendova. Ushićeno smo puštali sve i svakoga, nisi više morao nekoga ni znati „u glavu“, prijateljstva, makar i naslijepo, divna su stvar, zar ne?

Zucker Begova galaksija

Tako smo mislili, a mislio je tako i mladi Zuckerberg, pa nam je algoritam stalno forsirao nova prijateljstva. Primi me! Primi me! Možda me znaš? I tako, u vrtlogu prijateljstava činilo se kako svijet postaje ona famozna lopta šarena, puna divnih različitosti, suprotnosti koje se privlače,  ili barem onog „da, ali nije bitno“ pristupa. Facebook je najednom, činilo se, ako ne obrisao granice devedesetih, onda im umanjio značaj, okupljajući nas oko nostalgije kojom smo si srdačno pristupali, opet kucajući na zahrđala vrata starih veza.

No, romansa je kratko trajala. Ushićenost međusobnim dijeljenjem glazbenih, filmskih, književnih, čak i sportskih afiniteta, nestala je pod pritiskom fotografija osobnih dolćevita, na kojima pokazujemo drugima da ne samo da smo bolja verzija sebe, nego da je ta verzija nas vrijedna divljenja, a bome i zavisti. Otud i Instagram. Zbrojio Mark Z. dva i dva, skužio kakvi smo.

Mutavi urlatori zvučnih titula

No, ni tu nije kraj. Tu je tek početak kraja. Ne prođe puno godina, a prijateljstva počeše pucati. Po drugi i ovaj put konačni put, virtualno i po linijama pucanja opet zalijepljena poznanstva, počela su pucati po šavovima. Sve je bilo dobro dok smo išli nostalgično i neutralno, pazeći da nekoga ne uvrijedimo. No, događaji vrijedni komentara počeli su se nizati pred nama, a mi nismo bili sposobni zadržati dostojanstveni nivo ignorancije. O, ne! Počeli smo imati mišljenje i svemu. Počeli smo komentirati sve i svakome.

Nekoga bi odalo preglasno navijanje za svoje, nekoga presoljen pogled na prošle događaje, nekoga bi diskvalificirao pijetet prema poginulima ili herojima koji su nekome zločinci, nekoga bi udaljilo to što je na staroj slici bio lijevo, a u digitalnom obliku ispalo je da stoji desno. Uskoro nam je mitsko spavanje na klupi ili zgrada nekog bivšeg hotela postalo dovoljno da se virtualno popičkaramo, koristeći sve vulgarnije izraze poput ovoga, imajući sve manje živaca za drugog i drugačijeg, imajući sve manje objašnjenja osim da su se drugi promijenili, a ne mi.

Tvoje lice zvuči OZNAto

Facebook je mnoge nečim uvjerio da ne pišemo govorom mržnje u slučaju kada pišemo istinu. A istinu, naravno, mi uvijek pišemo, jer tko su oni da nam proturječe? Odjednom je biti u pravu postala moralna obveza postojanja na društvenim mrežama. Pogledamo li naše komentare koje ostavljamo, vidimo samo stalnu potrebu da budemo uvijek i vazda u pravu. I kad se piše o Greti, o električnim autima, o padu burzi, proizvodnji nafte, o karbonskoj agendi, o korona virusu, o našem ratu i onim tuđim i dalekim, ali i kad se piše o svim drugim temama.

Onaj početni entuzijazam i samoreklamirani individualizam, kakvima smo se s početka predstavljali novim facebook prijateljima, potpuno su nestali, a mi smo se pretvorili u male generatore mržnje, zavisti i bijesa. Pretvorili smo se mahom u navijače svog kluba, domoroce svog plemena, beskrupulozne borce za našu stvar, hejtere tuđih navika, tradicija, želja, htjenja i tuđeg osjećaja pripadnosti. U samo nekoliko godina novi stari prijatelji postadoše opet stari novi neprijatelji, zauvijek zaglavljeni u nemogućnosti da se izdignu iznad nivoa koji nam je, očito, prokletstvo. Odfrendavanja, glasna i ona tiha, svuda su oko nas.

Pucanje po mrtvim šavovima

Na tom putu povratka iz imena i prezimena u Srbina, Hrvata ili Bošnjaka, na ponovnom putu prema Četniku, Ustaši i Baliji, osuo se većini broj prijatelja, pogotovo onih drugih i drugačijih. Ostale su vjetrom netolerancije opet ispražnjene nekadašnje školske klupe, bivši komšiluci i onozemaljska prijateljstva. Svi junaci nikom ponikoše, nesposobni biti ništa drugo nego, kako to lijepo Johnny reče, hladna želatina koja laprda između krajnosti.

Ostadoše tek sitne srdite duše, u neumornoj potrebi da imaju mišljenje o svemu i da su u tom mišljenju vazda i isključivo u pravu.  Od kojih su najviše u pravu upravo oni koji su uspjeli na listi prijatelja zadržati još samo pripadnike svog nacionalnog i vjerskog korpusa, a i tu se društvo svakom novom temom samo još više osipa. Što veći pravednik, to sve monolitnije društvo sve manjeg broja istomišljenika!

A da potražite drugo mišljenje, gospodine?

Baš gledam ovih dana, pukoše opet šavovi po pojasu Gaze, protrese se mnogima broj prijatelja, osu se članstvo u klubu ljubitelja čak i najvećim pravednicima među nama.

I pade mi na pamet ona 2009., kad sam se možda osjećao usamljeno, ali sam u isto vrijeme možda imao iluziju da smo si ipak okej. Možda nisam imao dobar osjećaj, ali nije bilo facebooka da mi tu iluziju sruši. Kad sam imao neku nadu, ali nije bilo facebooka i svih tih lica s njega, da mi se, da oprostite, u međuvremenu na tu istu nadu poprilično poseru.

Još uvijek tinja ona da virtualno i stvarno nije isto, ali čini mi se da tu vatru održava više ono "Ignorance is bliss!", nego stvarna vjera da smo suštinski drukčiji nego se na mreži predstavljamo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.