Ismail Kadare - Veliki balkanski rapsod

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Alahu, ja, usamljeni vladar, umorio sam se šest stotina i nešto godina usred kršćanskog prostranstva. Ponekad, u najtežim satima, dvojim da nije moja krv začetak ovog užasa.

(...)
Učini da s ovog hladnog polja odstrane moju krv. I ne samo olovnu posudu, nego da okopaju svu zemlju s mjesta gdje je bio čador, tamo gdje su prve kapi poprskale zemlju. Bože, učini to, očisti sve blato oko mene, jer dovoljno je samo nekoliko kapi krvi da se sjećanje cijeloga svijeta zatvori.

Kad ti se država prostire unedogled, hirovi ti se sami po sebi rađaju. Velikima se često dopuštalo ono što se malima zabranjivalo. Mogli su Crnogorci htjeti premjestiti svoj glavni grad Cetinje, ali reci mi, gdje bi ga premjestili? Dvije milje dalje i jadan glavni gradić bi potpao pod kandže albanskog orla. Isto tako, Skopje, pa onda Sofija, za koju Bog zna što bi je čekalo: Rus ili Crno more.

Ismail Kadare, Tri elegije za Kosovo

Ismail Kadare, jedan iz plejade velikih europskih pisaca dvadesetog stoljeća, umro je u Tirani u 89. godini života. Rođen je na jugu Albanije, u gradu Gjirokastru, 1936. godine. (U istom gradu tridesetak godina ranije rođen je albanski diktator Enver Hoxha.) Djetinjstvo i Drugi svjetski rat, koji je proveo u rodnom gradu, opisao je u romanu "Kronika u kamenu". Šezdesetih godina radio je kao novinar i urednik. Sedamdesetih je bio zastupnik u albanskoj Narodnoj skupštini, u jednom od najbrutalnijih komunističkih režima. Godine 1990., pred sam pad komunističkog režima, dobiva azil u Francuskoj zbog "nepomirljivosti istinskog književnog stvaralaštva i diktature". "Pisac je prirodni neprijatelj diktature", izjavio je tada. U Francuskoj je ostao do 1999., kad se vratio u Albaniju, u Tiranu.

Prije pada komunističkog režima, dok je živio u Albaniji, zapadni kritičari su Kadarea slavili kao pisca koji se odupro nametnutim pravilima socijalističkog realizma. S druge strane, doživljavan je kao konformist, jer je kao zastupnik u Skupštini bio na neki način dio režima. Zamjerali su mu, također, to što nije koristio svoju međunarodnu reputaciju napadajući režim Envera Hoxhe.

Bio je aktivno uključen u polemike oko albanskog nacionalnog pitanja, a samim tim i pitanjem sudbine Kosova, o čemu je često pisao. U svom eseju o kulturnom identitetu Albanaca, koji je objavljen 2006. godine, napisao je kako Albanci pripadaju isključivo zapadno-kršćanskom civilizacijskom krugu i da je preuzimanje islama od jednog dijela albanskog naroda u vrijeme Otomanskog imperija imalo samo negativne posljedice po Albance, što je izazvalo burne reakcije u javnosti.

''General mrtve vojske''

Kadare, koji je na ovim prostorima doživljavan i kao neka vrsta domaćeg pisca, postao je svjetski poznat kada je 1963. godine objavio roman "General mrtve vojske". U to vrijeme imao je dvadeset i sedam godina. Po tom romanu snimljen je 1983. godine istoimeni film s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi. (Trenutno, koliko mi je poznato, srpski redatelj Srđan Golubović priprema se za snimanje filma temeljenog na ovom romanu.)

Roman je prvi put na ovim prostorima preveden 1977. godine u Beogradu, u sklopu kultne biblioteke "Reč i misao". Preveo ga je Esad Mekuli. Radnja romana odvija se u Albaniji dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, kada u Albaniju u potrazi za posmrtnim ostacima poginulih talijanskih vojnika dolazi general i katolički svećenik. Potraga se uglavnom odvija u negostoljubivim planinskim predjelima.

Zanimljiv je način na koji je Kadare "prevario" socijalističke cenzore, koji su zagovarali vladajući književni realizam sovjetskog tipa, koji je bio jedina dozvoljena književna norma u to vrijeme. U romanu gotovo cijelo vrijeme pada kiša i susnježica i ispripovijedan je iz perspektive talijanskog generala, čime je postignut začuđujući magično-realistični efekt. Iz grobova proviruju plitko zakopane kosti, čime se pojačava dojam nadrealnog, pogotovo gledano iz perspektive stranca koji je prvi put stigao u tu mitsku zemlju.

Roman također govori i o zločinima koje su počinile talijanske specijalne postrojbe predvođene svojim dijaboličnim zapovjednikom, za čijim kostima general također traga. Preko lika svećenika i generala, njihovih suprotstavljenih stavova, govori se i o kolektivnom odnosu prema ratnim zločinima. Svećenik zastupa jednu, "domoljubnu", a general drugu, suprotstavljenu stranu.

Drugo najvažnije djelo Ismaila Kadarea je roman "Palača snova", koji je u prijevodu Shkelzena Maliqija objavljen u sarajevskoj Svjetlosti 1991. godine, uoči rata, zbog čega nikada nije na ovim prostorima temeljito pročitan, te je Kadare iz ovdašnje perspektive ostao upamćen kao pisac jednog romana, "Generala mrtve vojske", iako je i ranije objavljena "Kronika u kamenu" književno remek-djelo. Vrijedi spomenuti i sjajni roman "Lutka" iz kasne faze Kadareova stvaralaštva, u kojemu se pisac vraća u dane djetinjstva, gdje opisuje lik majke.

"Palača snova" je neobičan distopijski roman koji bismo najbolje mogli opisati kao križanac Ive Andrića i Georgea Orwella. Radnja se odvija u vrijeme Otomanskog imperija u Tabir Saraju, instituciji totalitarne države koja se bavi sustavnim prikupljanjem i analizom snova među stanovništvom. Ovaj roman je na zapadu doživljavan kao oštra kritika albanskog komunističkog režima, što je zapravo samo jedan mali djelić ovog iznimno složenog i višeslojnog djela koje na neki način govori i o balkanskoj mitologiji začetoj Kosovskom bitkom, iako se ona u romanu izrijekom ne spominje.

Komunistički pakao

Mitologija se u Kadareovoj viziji totalitarnog pakla širi preko balkanskih rapsoda, što je jedan od motiva koji Kadare spominje i u svom kratkom romanu "Tri elegije za Kosovo", koji opisuje iz jedne potpuno neočekivane perspektive Bitku na Kosovu, kao rodno mjesto balkanske mitologije i svih stereotipa koji su nastali na toj mitološkoj podlozi, jedna slika kakva danas prevladava u svijetu kada se povede riječ o Balkanu:

"Guslari u ratu ginu posljednji, rekao je prethodne noći princ Lazar, prije nego je dao zapovijed da se svi narodni pjevači, bili oni srpski guslari ili Vlasi i Bosanci s frulama, ili pak oni s jednožičanim leutima s albanskih Alpa, okupe na jedno malo uzdignutije mjesto blizu njegova čadora, odakle su mogli pratiti bitku, a da se ne izlože opasnosti. Narodni pjevači, kao i uvijek miljenici sudbine, rekao je u polusmijehu jedan od pomoćnika, dok su mu oči iskrile od zavisti, ali je princ u isti čas dodao: Ako njih ne bude, tko će opjevati našu slavu?"

Još jedan važan i poimalo zanemaren mitološki sloj razotkriva Kadare u ovom romanu, a riječ je o kletvi: "Pričalo se da su albanski prinčevi sklopili savez s Lazarom iz Srbije, a ovaj s Tvrtkom iz Bosne. Car Ivan Peti još je oklijevao. Od princa Konstantina još nije bilo nikakve vijesti, kao niti od vojvode Mirčea, dok se drugi Srbin, Marko Kraljević, kako se naslućivalo, ponovno spremao na izdaju. Dobro vas našao! Nadam se da ćemo se dogovoriti. Dabogda došao i ne vratio se! Dabogda došao, našao vas i pokopao vas! Bolje da se dogovorimo gdje ćemo se susresti. Da se ne umorimo uzalud dok se ne susretnemo. Na Niškom polju ili na polju kosova, Kosovu, kako ga vi zovete. Vrag te odnio, Murate!"

"Komunistički pakao, kao i svaki drugi je zagušujući", izjavio je Kadare u jednom od posljednjih intervjua koji je dao za života. "No, u književnosti se to pretvara u snagu života, snagu koja ti pomaže da preživiš, da pobijediš diktaturu uzdignute glave. (...) Književnost mi je dala sve ono što imam danas, bila je smisao mog života, dala mi je hrabrost da pružim otpor, sreću i nadu da sve prevaziđem", izjavio je još. Ove Kadareove riječi neodoljivo podsjećaju na čuvenu Krležinu maksimu o kutiji olovnih slova, koja govori o pisanoj riječi kao posljednjem sredstvu u obrani ljudskog dostojanstva pred bahatošću i primitivizmu moćnika.