Je li moguća Velika država na Balkanu?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vi svi znate da Ujedinjeno Kraljevstvo i Velika Britanija nisu jednoznačan pojam. Ujedinjeno Kraljevstvo je naziv isključivo za četiri združena kraljevstva koja čine Britaniju.

Pa ipak, naziv Velika Britanija zapravo je oksimoron i čak je u neku ruku pejorativan jer Velika Britanija je daleko manja od povijesno najveće Britanije, i pritom čak i ne mislim na kolonijalizam širom svijeta, nego je, uvjetno rečeno, britanska zemlja, bila na oba velika britanska otoka, a znam da ste čuli i za francusku pokrajinu Bretagne, naravno i Bretanja je svojedobno bila dijelom Britanije. Tako da je Velika Britanija zapravo ostatak ostataka nekad velike Britanije.

Osim Velike Britanije, od toponimsko Velikih imamo još samo Veliku Goricu i Veliku Kladušu (ne znam, ako ima još koja, oprostite mi, nisam geograf). Na Balkanu, koji je veliki, ali ga čak ni Josip Broz Tito nije uspio okupiti u Veliki Balkan, izradili ga i Grci i Bugari, mnogi čak i dan danas budni sanjaju o nekakvim velikim, a malim državama. I pritom ne mislim kad braća Slovenci maštaju o Piranskom Zaljevu koji bi Sloveniju učinio Velikom čak i u očima Željka Pervana, nego ono realno u struku proširene balkanske mini-stane.

Prohujalo s vihorom

Najprije da progovorimo o slonu u sobi, samo da mi je ladne vode sa Romanije. Bujanec i ostale ustaše (to su ovi što bi na prvi prasak bili u Minchenu) i dan danas budni sanjaju o utrobi majke domovine u granicama marionetske države nacističkog režima.

Takva Velika Hrvatska, možda bi zadovoljila apetite ultradesničara, ali o njoj nam je stav davno izrekao i otac suvremene hrvatske države Tuđman, koji je samim stavljanjem parafa na Dayton de facto i de iure u ropotarnicu povijesti poslao izmjene Titovih granica, utemeljenih na stoljetnim okupacijama zapadnobalkanskih gora i ravnica.

Vjerojatno je bilo i boljih modela reorganizacije teritorija, pa sjetimo se samo više međusobno različitih organizacija još unutar kraljevine Jugoslavije, zasnovane na vjerskom, nacionalnom ili bilo kojem drugom osnovu.

No stvari su danas takve kakve jesu, baš kao u vrijeme kada je dogovarana Država Slovenaca, Hrvata i Srba, potom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Međusobno smo prošarani kao skupovi i podskupovi što se uče u prvom razredu osnovne škole (ne znam jesu li i danas, u moje vrijeme je tako bilo) i ukoliko bi bilo tko želio okupiti bilo Slovence, bilo Hrvate, bilo Srbe, bilo Bošnjake, bilo Albance pod krov jedne države, onda bi to moralo biti u okvirima Europske Unije i niti jedna druga opcija nije moguća u današnjem svijetu, gdje postoje, makar i traljavi, ali Ujedinjeni Narodi.

Orao, ali kontra boje

Sad, poslije apsolutno imaginarne Velike Hrvatske, da se posvetim malo i ovim srednje nerealnim Velikim balkanskim državicama.

Skoro nerealna koliko i Velika Hrvatska, bila bi Velika Bosna. Naime, prvi je razlog što su Bošnjaci, kao ne baš građani prvog reda u Jugoslaviji, ali su sigurno sa svojim poluimenom-poluvjerom bili negdje kao građani prvog i pol reda... oni su jednostavno u tom svom statusu raštrkani širom bivše Jugoslavije, doslovce od Triglava do Đevđelije.

Takva jedna Velika Bosna ne bi bila moguća jer bi bila sva diskontinuirana i organizacijska noćna mora, a s druge strane, tko bi tu bio šef, možda Sandžaklije, možda princ Bakir, možda bi se ukazao novi neki Babo, uglavnom, to bi izgledalo gore nego sada, gdje su dva Bošnjaka, tri su bošnjačke stranke.

Od onih 'Velikih' koje bi još tehnički i bilo moguće ostvariti, sljedeća je definitivno Albanija.

Emancipacija albanskog naroda nakon Envera Hoxhe (ili kod nas Hodže) sasvim je očekivana.

Eto samo razmislite, jesu li Albanci u Jugoslaviji ikad dobili predstavnika za Euroviziju ili možda autora romana godine ili eto bilo što slično. Naravno, Albanci su u Jugoslaviji bili građani barem trećeg reda. I današnje njihovo političko okrupnjavanje je prirodan politički proces, u nekoj sferi koja je šira od jednog ljudskog vijeka. Ali da pitate bilo kojeg Albanca kojem bi od dva lidera povjerili Veliku Albaniju, Rami ili Kurtiju, teško da bi ijedan Albanac u Europi mogao odlučiti koji je od njih dvojice veći lider/šupljator. Opet, gledano s druge strane, taman da se Kosovo sutra nedvojbeno odvoji i bude priznato u UN-u, teško da bi ostatak Albanije prigrlio pod svoju ingerenciju područje koje je godinama bilo pod velom sumnjivih dilova i bogaćenja i kojekakvih sivih djelatnosti, da ih tako nekim eufemizmom nazovem.
Znači ni od toga ništa.

Velika Saborna

I na kraju, ono što znam da ste svi očekivali, pogotovo poslije posljednjeg Svesrpskog Sabora, Velika Srbija. Srbija kao Srbija već je velika jer u svom neodvojivom sastavu ima Vojvodinu, zemlju različitosti, od srpske Atene, do hrvatskog Srijema ili mađarskog Sjevera, zemlja koju Srbiju već čini itekako Velikom.

Ali taman i da nekom čudnom globalnom logikom Milorad Dodik sutra isposluje ludi rasplet u kojem bi se odvojio od Bosne i Hercegovine, što, je li, gledajući njegove česte posjete Putinu nije uopće nerealan ishod, pogotovo kada vidimo kako se vojska Demokratske Narodne Republike Koreje zaputila u Demilitariziranu Zonu samo koji dan prije Putinova službenog posjeta Pjongjangu, znači, nikad ne reci nikad...

Ali zar stvarno mislite da bi Aleksandar Vučić, čovjek megalomanskih apetita, prihvatio gotovo istovjetno politički moćnog Milorada Dodika, da imaju neku, šta ja znam, dualnu srpsku monarhiju, da budu papa i antipapa srpskog naroda?! Malo vjerojatno, isto kao što je malo vjerojatno da bi Aleksandar Vučić uopće sutra podržao secesiju Srpske, jer Veliki Aco koketira sa Zapadom, njega Zapad svakodnevno hrani, oni mu gledaju kroz prste na očite izborne blamaže i kojekakve političke spletke koje provode. Njemu jedan u Europi nimalo popularan Putinov lutak Dodik ne treba, čak mu je skretanje pozornosti, i vjerujte, da se isključe mikrofoni, a da Milorad to ne zna, imao bi za Vučića slične riječi kakve je imao svojedobno za Đokoviće.

Oni se vole samo radi odnosa s javnošću, kada bi cisdrinski ili transdrinski Srbi i na trenutak pomislili da se Aco i Mile ne vole, to bi u potpunosti urušilo aktualne odnose na srpskom političkom nebu. Srbijanska oporba je nemoćna pred Acom, kao što je oporba Srpske nemoćna pred Milom, ali kada bi i na trenutak dobili dokaz da se Mile i Aco ne vole, kao što realno nisu, jedan je vožd narodski, priprost, ljuCki, onaj u Srbiji je elita, pije iz dekantera, svjetske lidere zove prijateljima.

Bez zanosa, jednostavno ne može

Krajnji ipak razlog što se Velika Srbija ne može dogoditi je upravo Srpska Pravoslavna Crkva.

Zamislite da Beograd više nije dominantni srpski grad, i zamislite sve one političke struje u SPC-u koje ionako postoje, vidimo ih i u nekim čudnim izdanjima poput Crne Gore, ali ima ih i drugdje, samo se glasno šuti o njima. Ujedinjena Velika Srbija prisilila bi najutjecajniju instituciju među srpskim narodom da podnosi račune – o moralu, o liturgiji, o vjeroučenju.

Zato, sasvim trezveno, realistično, zdravorazumski. Ne postoji ni najmanja nada da bi se u narednih pola ili čak čitavo stoljeće moglo i maštati o nekoj 'Velikoj' državi bilo kojeg od naroda Balkana. Pa zamislite samo, Makedonci, koji su pritisnuti sa svih strana, ni u najluđem ludilu ne bi se priklonili tako bliskom bugarskom narodu, makar su iste vjere i gotovo jednakog jezika, jednakijeg nego su međusobno srpski i hrvatski.

A ako već iz njihovog primjera možemo zaključiti da nema šanse za nekakvom Velikom Bugarskom, nema niti jednog promila šanse da se bilo kojim raspletom napravi ikakva druga Velika država balkanskih naroda. Dobro, možda bi nekom međunarodnom pravnom spačkom Velika Slovenija došla do Piranskog Zaljeva, ali Velika Slovenija je oksimoron kako god okreneš, eto pitajte Željka Pervana.