Jebote, kol'ko nas ima!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zapravo, ta famozna mobilizacija u Hercegovini zbilja i nije bila neka. Medijski prenapuhana, posebno u Zagrebu i Sarajevu, po uzoru na one starinske „Eto ih, iduuuu!“, u kojima stražar sa donjeg čela nekakvog sela, suludo trčeći i zajapurenih obraza, upozorava stanovništvo da neprijatelj dolazi, ta navodna besprijekorno autobusima organizirana akcija prikupljanja glasača u Hercegovini praktično je bila fijasko. U svakom pogledu. Samo svi o tom fijasku šute.  I uzimaju za sebe onaj dio mozaika koji im odgovara.

Iako je na hrvatske predsjedničke izbore izašlo tek 35.500 glasača u Bosni i Hercegovini, a to je, za manje upućene, otprilike ukupan broj ljudi s pravom glasa samo u Mostaru, čitave dane sam slušao, a i danas slušam kako se zdravo za gotovo uzimaju „činjenice“ o tome kako su Hercegovci (a pomalo i Bosanci, ali oni zvuče kao manje zlo) pokušali opet organizirano i podmuklo oteti hrvatske izbore. K'o onaj Grinch kad hoće ukrasti Božić. Nebitno je bilo i to da je ovdje izašlo i 95.000 ljudi, opet ne bi pogurali „Čokolindu“, medijska Marica Hrdalo svejedno je tlapila o tome kako će Hercegovci opet oteti izbore!

A tih 35.500 ljudi koji su na kraju promolili glavu pred kutije je, da 'prostite, ništa. Čak i za ovako razuđenu i polupustu Hercegovinu, 35.500 duša je podbačaj, i to ogroman. Samo kad ih naguraš u jednu školu, dobro, u nekoliko škola, svi ti ljudi izgledaju kao ogromna masa, a onda je stvar medijske tehnike hoćeš li ih pretvoriti u masu koja prijeti. Masu koja spada u onu priču s početka i „Eto ih, iduuuuu!“

Jednostavno, danas se to učas umijesi u efektnu promidžbu, pa se čak i izbori mogu dobiti ako na pravi način interpretiraš vijest iz Mostara, pa ti, recimo, izlazak mase razularenih hercegovačkih Hrvata pred glasačke odbore može podići čitave eskardone onih umrtvljenih glasova po hrvatskim gradovima, onih koji i nisu planirali izaći na izbore, makar imaju škole sa kutijama na svakom koraku.

No, ponukani vijestima gdje se oni dolje, Hercegovci, krvožedno guraju i prije sedam sati, samo da bi im oteli pravi izbor za predsjednika, oni su ipak odlučili izaći! Sve po sistemu – E, nećete ga majci! Skoro kao ono kad su krajem 2018. iz inata Komšiću, ovdje (opet) birali HDZ.

Svašta se može danas, ako dobru sliku odabereš, mudro potpišeš i solidno naciljaš. Zato se nitko nije ovaj put bavio možda i zanimljivijim pitanjem – zašto je tako malo Hrvata u Bosni i Hercegovini uopće izašlo na ove zadnje hrvatske izbore? Prvo, mnogi se nisu niti registrirali, drugo, od ukupnog broja registriranih, izašla je tek malo jača trećina. Sliči li vam to na nekakvu mobilizaciju? Sliči li vam to na unisonu akciju u kojoj SVI ovdje izlaze i SVI glasaju kao jedan? Možda SVI oni koji izađu glasaju prilično očekivano, ali što ćemo s mišljenjem ovih koji nisu izašli, a kojih je, ponavljam, puno više?

Da, kad kažeš mobilizacija, to tako zajebano zvuči, ali ova više baca možda na onu pred sam zadnji rat, kao u onom skeču Nadrealista, kada se Đuro pred majkom i Neletom, koji mu je uručio poziv, lupa ciglama u glavu, jer ne želi ni u vojsku, a ni u policiju. Samo što se ovaj put nitko nije lupao ciglama po glavi, ljudi su jednostavno ostali kod kuće, gledali prve utakmice nastavka Serie A i španjolske Primere, stotu reprizu filma Sam u Kući, glodali ostatke božićne trpeze i izbjegavali se gužvati u tih par predviđenih škola. Možda i iz spomenutog inata! I tako, odlučili su staviti sve na „ignore“, da bi se tek kasnije uključili u praćenje izbora, i to na način kako u Hercegovini prate, recimo, hrvatski The Voice. Gledaj, ali ne diraj. I navijaj za naše.

No, takvi su glasači opet bili medijski jako nezanimljivi. Takvi, zapravo i ne postoje, makar ih suha statistika ističe kao većinu glasača u (Bosni i) Hercegovini. Jedino što ovdje po mnogima postoji su u ešalone poredani glasači HDZ-a, oni koji svakim novim izborima vrebaju priliku da odaberu najnepopularniju moguću opciju i koje po nekom čudnom randomu vazda dovedu pred kamere samo da bi izvalili neku glupost, koja ima dokazati da su ovdašnji birači najobičniji kancer.

Prikazuju se tako zorno oni isti koji se, citiram mnogog komentatora iz, nazovimo ga tako, sarajevskog medijskog kruga, upiru glasati u drugoj državi i birati predsjednika poštenim Hrvatima, a onda se čude kako im mi ovdje biramo predsjednika (Komšića)! Prikazuju se tako opet, citiram mnogog komentatora iz, nazovimo ga tako, zagrebačkog medijskog kruga, oni koji glasaju u drugoj državi u kojoj ni lipe poreza nisu platili!

Treba li objašnjavati da porez i državljanstvo nužno nisu povezani, kao niti plaćanje istog sa pravom glasa na predsjedničkim izborima u zemlji čije državljanstvo imaš? Treba li objašnjavati da izbor Komšića i izbor jednog od dva kandidata u RH ne može stati u isti koš ni pod razno po bilo kojem parametru? No, koga zanimaju činjenice kad se već 35.500 glasača proglašava brojkom deset puta većom nego što ona jest? Kome objašnjavati kad su stavovi već odavno zauzeti?

U nečijim glavama to nedjeljno izborno jutro izgledalo je najbliže ovome – organizirani HDZ-ovci lupaju na vrata po gradovima i selima Hercegovine i trpaju već unaprijed obavještene ljude u autobuse, koji onda spremni i u najsvečanijim odijelima, u kolonama idu ka biračkim mjestima, a usput se dijele sendviči umotani u celofan s trobojnom vrpcom, moli očenaš i pjeva Thompson. Iza autobusa stižu i osobna kola, sve spušteni Mercedesi i BMW-i iz kojih trešti cajka i vire kockaste glave, te pokoji svježe iskopan leš davno preminule babe - i svi zajedno idu na izbore kao na svadbu, sretni i veseli što će Hrvatima u Hrvatskoj izabrati Kolindu.

Više odgovara ovakva slika, nego slika polusnenih, lijenih Hercegovaca, koji piju prvu kavu, vade krmelje iz očiju i gledaju kako taj dan zaobići glasanje, iz ovog ili onog razloga. Neki zato jer ne žele biti kao stoka nagurana u nekoliko škola, drugi zato jer, eto neće i ne žele iz nekog svog principa, možda i zato jer znaju da bilo koji kandidat sutra mora poštovati Ustav u kojem se i oni nalaze, ali uglavnom svi sa sasvim osobnim razlozima, nasuprot uobičajene slike o Hercegovcima kao primitivnoj svjetini koja ne umije nego plebiscitarno i kolektivno.

Brojke su na strani takvih, gotovo nezamislivih Hercegovaca (i Bosanaca), onih koji su ignorirali svoje biračko pravo, mada praktično za mnoge medije i sve one otimače njihovog prava na glasanje iz RH, takvi ne postoje. Postoje samo ovi koji su u 95 posto slučajeva izašli i glasali za Kitarović.

I koje nije na izbore ni u kojem slučaju povukla opća estradizacija izbornog procesa u RH, ili glad za izborima kao takvim, ili jednostavna želja da se malo proluftiraju i usput obave taj čin, nego isključivo HDZ-ova mašinerija? Ma, hajte, molim vas! O konačnom izboru takvih može se diskutirati, o njihovoj izbornoj volji također, ali to je neka sasvim druga priča, koja bi nam uzela prostor. Meni je zanimljivo, prije svega, kako se tih 35.000 izašlih na izbore u BiH pretvorilo u nedjelju u ogromnu masu koja prijeti, u kancer svih kancera?

Iako spadam u one koji nikada nisu uplatili niti jedan (p)fening u fun club već ovdje par puta spomenute stranke, veoma me živcira kada joj se daju nadljudske sposobnosti. I njoj i njezinom ovdašnjem šefu. I kada im to odgovara i kada im se pakuje. Jer da su zbilja, ali zbilja spremno odradili mobilizaciju, kako su određeni mediji govorili, valjda bih i ja dobio kakvu SMS poruku paničnog sadržaja o povijesnoj potrebi da se izađe na izbore.

Da su zbilja bili  toliko rigidni u tome, te pridavali važnost svakom glasu, možda bi mi 'kogod i zaprijetio ako ne izađem na izbore ili da slučajno nešto ne napišem protiv njihove izborne agende? Možda bi se autobus parkirao i pred moju zgradu, a iz njega izletjeli batinaši i utjerivači glasa, pazeći da slučajno ne izađem? Možda bih dobio SMS sa uputama i obaveznim slikanjem vlastitog listića?

No, ništa od toga se, naravno, nije dogodilo. Bio je to, osim one gužve pred školom u koju su zbili cijelu nižu Hercegovinu, sasvim uobičajen, miran nedjeljni dan u Mostaru. Tko je ikada bio pred Desetom, a ja recimo jesam, ako ništa onda u čitavih osam godina pohađanja iste, zna kako ona izgleda kada se u nju i oko nje utrpa par stotina djece. I to je ta čitava gužva. Ista kao na izborima. Jedno veliko ništa.

No, o tome velikom ništa svi šute. Odnosno, veliko ništa zvano 35.500 pretvaraju u ogromno nešto. Šute i oni kojima ne odgovara lijenost Hrvata u BiH kao znak da ipak, unatoč popularnom mišljenju, oni imaju izraženu volju, ovaj put izraženu, doduše, kao bezvoljnost da uopće utječu na ponuđeni izborni proces, ali šute i oni kojima je 35.000 jasan dokaz da stare fore o domoljublju, ratu i ’91. više ne pale. Čak ni kod Hercegovaca. I da će se za neku narednu mobilizaciju morati pronaći puno jača karta od standardnih babaroga. I od partizana. I od Jugoslavena. A nastavi li se ovako, vjerojatno i od Komšića kao takvog. Ma koliko se ovaj bude trudio.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.