Jednokratni život

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bilo bi divno da se sada možemo zezati oko najobičnije sjednice Gradskog Vijeća Mostara ikad, na kojoj nitko nikog nije uvrijedio, povrijedio, prepirao se itd. Bilo bi divno da se sada možemo zezati oko saslušanja Borjane Krišto i Elmedina Konakovića oko propale fešte u Neumu, na koju sam i ja bio pozvan, radi koje je Milorad Dodik odlučio pojesti s maslom sve što je dosad rekao na Bosnu i Hercegovinu i odlučio je braniti životom... mislim, sasvim je razumljivo da nešto gdje sam ja pozvan propadne u startu, ali pozvan sam i na promociju knjige na Širokom Brijegu pa je ispala sjajno, no opet, vjerojatno jer je bila u petak, ja i petak, to ti je kao dva minusa kad se ponište.

Ali mi opet moramo po starom i tipično balkanski ružnom. Točno mi nekad nije jasno kako je to suvremena civilizacija, kultura, religija, zanatstvo počelo na ovom dijelu planeta (jeste, govorim o Vinča kulturi, ali ne samo njoj) i da smo danas toliko zaostali da nam se međedi čude. Ne medvjedi, oni su zapadna ursus civilizacija, nego ovi primitivni domaći međedi.

Imali su planove

Zar nije krajnje tužno i tragično da u istoj nesreći poginu sestra i dva brata kod Brčkog, u najstrašnijoj od svih nesreća, onoj glupoj, iznenadnoj smrti... svi ti ljudi imali su planove za vikend, samo pomislite na to. Kao i oni ljudi koji su nastradali pod nadstrešnicom u Novom Sadu, imali su planove za vikend, za to popodne, s kim će na kavu, sladoled, koga će zagrliti i poljubiti, s kim će se igrati, smijati...

Zar nije dovoljno toliko tuge i bola da poželite da se nikada nikome ne dogodi nešto tužno i ružno?! I onda čuješ da je muž ili partner ili kako god to da se službeno zvalo u našim dokumentima upucao ženu ili partnericu ili šta već. Nema tih riječi bola i bijesa i ogorčenosti i tuge koji to mogu svesti u neko poluglupo tjedno promišljanje o dnevnopolitičkoj zbilji našega društva.

Koji put ovo slušamo opet i opet i opet!? Kako odgajate djevojčice da maštaju o zločestim dečkima?! Kako odgajate dječake da postanu ti zločesti dečki?! Statistički kroz povijest, niti jedan siledžija nije dugo nastavio svoju lozu, zato se i govori o primjeru Džingisa Kana i njegovom silovanju ratnog plijena i pravljenju mongolske djece? Taj neprikosnoveni ratni zločin, duboko usađen u povijest, nije ništa čemu se treba stremiti, o čemu jasno govori i podatak da danas Mongolija, iako teritorijem golema zemlja, ima tek nešto više stanovnika od Bosne i Hercegovine.

Ma koliko se vi nasmijali jednom Džingisu Kanu, povijest vas demantira. Povijest je demantirala i sve ostale svjetske siledžije. Niti jedan muškarac koji je tukao ili na druge načine zlostavljao vlastite ženu i djecu nije osjetio da mu se loza nastavljala. Najprije, ta djeca kad porastu, ako ostanu normalna i relativno zdrava, obično ukinu to krvničko prezime, a onda i svako sjećanje na tog manijaka. Oni s manje sreće, ne stignu se više ni spariti s novom ljudskom jedinkom da bi nastavili ikakvu lozu naslijeđa.

Znači, na isti način kao što je Džingis Kan vjerojatno bio neki oblik poremećena uma, tući ljude s kojima živiš nije normalno. Ubiti svoga bližnjega nije normalno. I nemojte mi se tu vraćati na Bibliju. Priča o Kainu i Abelu je priča o poremećenom liku i prije da je napisao neki brutalni ruski realista, kojem je to bio način da vas preplaši u svojem pacifističkom nastojanju, nego je stvarno razmišljao da je to dobar scenarij za ljudski život.

Spusti loptu, razmisli

Ne mogu vjerovati da je Bosna i Hercegovina toliko nisko pala na društvenoj ljestvici da je normalno gotovo svakodnevno slušati o femicidu, ili budimo krajnje pošteni, ubojstvu vlastite partnerice. Nemojmo to skrivati iza nekih latinskih izraza. Nitko u rujnu ove godine nije rekao da je u pitanju andricid kada je žena ubila muža na spavanju u Sarajevu. Ne znam iz kakve je pomračene svakodnevice nastao taj zločin, ali se mogu kladiti da ni toj ženi nije bilo lako, a istraga i suđenje će to na kraju i dokazati.

Nikad nisam upoznao muškarca koji je s radošću umro. Nikad. Koji je prigrlio smrt kao sestru, zahvalan da je došla. A imao sam u vlastitoj obitelji osobu koja se nije protivila smrti, prihvatio ju je za ruku kao prijateljicu.

Ali sam zato u životu upoznao nekoliko žena koje su duboko u svojoj duši prizivale smrt, makar to nikada nisu rekle, jer grijeh je, jer nezahvalno je, jer tako su bile naučene. Pitajte se zašto u našem društvu postoje žene koje bi smrt odabrale radije nego novi dan. Zapitajte se. Stanite malo s čitanjem i zamislite, što bi tebe natjeralo da imaš takav stav o životu. Da nemaš planove za sutra. Za večeras. Hajde! Sačekat ću ja.

Svi na ulice!

Dakle. Muškarci su fizički snažniji od žena, znanost je to nebrojeno mnogo puta dokazala. Muškarci mnogo jače reagiraju na upalu grla, virusi nas napadaju violentno, i to je znanost nebrojeno puta dokazala. Muškarci su u većini slučajeva veći od žena. Sve su to rezultati našeg zadnjeg para kromosoma i sve je to itekako lako znanstveno dokazati.

Ali nemoguće je dokazati da je ijedan muškarac bolji od ijedne žene. Što znači bolji primjerak homo sapiensa uopće?! Snažan si pa možeš otvoriti teglu, ali možeš li šaku uvući unutra?! Nemoguće je dokazati da je muškarac bolji. To ne može ni religija, ni odgoj, ni znanost... jer nije.

Neću govoriti o plaćama, o vozačkoj dozvoli, o radnim uvjetima na 'tipično' ženskim radnim mjestima i 'tipično' muškim radnim mjestima. To sve možete pročitati bilo gdje drugdje.

Ali reći ću vam o muškarcu i ženi. Kada se pogledate u oči, vidiš li ti da si našla sebi ravnog? Vidiš li ti da si našao sebi ravnu? Ja sam osobno povjerovao da sam sazreo kao muškarac kada sam prestao u ženama s kojima sam bio gledati kosu, koljena, guzice, sise, oči... Kada sam prvi put ugledao sebi ravnu, dovoljno pametnu da je želim slušati uz jutarnju kavu. Dovoljno drsku da jedno drugom smijemo suprotstaviti stavove. Dovoljno nježnu da me nije sramota kada je prvi uhvatim za ruku, da ću ispasti ... sisica, da ne kažem ono nešto drugo pejorativno.

Tog trenutka, kada smo se ravnopravni pogledali u oči, shvatio sam ne samo da sam odrastao, da sam sazreo, nego i da sam je odmah tu zauvijek zavolio. Taj pogled koji vam jamči da jedno na drugoga nikada nećete podići ruku, a glas vjerojatno hoćete, jer savršeni brak je utopija iz ženomrzačkih, da se ne rasipam latinskim izrazima, mizoginih filmova.

Ako si žena, Mostarka, Hercegovka, danas nemaš pametnijeg posla nego biti na prosvjedu u 16 sati. Ako si muškarac, doista nemaš pametnijeg posla nego podržati svoju partnericu u tom prosvjedu. Treba reći zakonodavnim vlastima, ali i policiji, tužiteljstvu, sudu, socijalnim službama... da ne može muškarac koji je još 2016. godine potegnuo pištolj na partnericu biti dobar partner. Da ne može muškarac koji je podignuo ruku na ženu izići iz korektivne ustanove bez ozbiljne psihijatrijske analize, da ne smije nepopravljen, opet latinski, nekorigiran izići među ljude. To je bomba koja otkucava. Jednako kao svaki dječak kojeg niste ukorili što je udario djevojčicu, jednako kao svaka djevojčica kojoj ste došapnuli da su simpatični loši dječaci.

Ne može. Ne smije. Ni ti ni ja ne želimo živjeti u takvom društvu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.