Kad ja pođoh u Banske dvore...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tjedan iza nas obilježile su izjave Zorana Milanovića i Željka Komšića izrečene na Općoj skupštini UN-a i na marginama tog skupa. Što reći o tome? Najbolje ništa. Davati značaj Milanovićevim izjavama i Komšićevim kontraizjavama, na primjer onoj Milanovićevoj, upućenoj na adresu Željka Komšića, kako je on i predsjednik Hrvata u Bosni i Hercegovini, neka je vrsta medijskog trolanja.

Sve što vrijedi reći u tom smislu je činjenica da je predsjednik druge države, Zoran Milanović, u mnogo većoj mjeri "predsjednik bosanskohercegovačkih Hrvata" od notornog Željka Komšića, koji bi to trebao biti po Ustavu BiH, za kojega nitko zapravo ne zna koga je predstavljao u New Yorku, što bi trebalo nekoga u ovoj zemlji barem zabrinuti, ili ukazati na razmjere štete "fenomena Komšić".

Kako se nitko ne zapita što je to ovoj zemlji donio Željko Komšić, koji su to ciljevi koji su se time ostvarili, osim što je jedan destruktivni nacionalizam, onaj većinski, bošnjački, doveden pred zid? Kako se nitko ne zapita što bi danas bio Milorad Dodik bez Željka Komšića? "Nacionalne podjele trebaju biti prevaziđene metodom produbljivanja nacionalnih podjela!" napisao je svojevremeno u jednom svom satiričnom tekstu Viktor Ivančić pišući o "slučaju Komšić", što je možda najbolji opis tog "fenomena".

Ipak, jedan prošlotjedni događaj koji je prošao ispod radara, a koji je ostao zasjenjen Milanovićevim i Komšićevim pubertetskim koškanjem, vrijedi zabilježiti. Radi se o posjeti reisa Islamske zajednice BiH Huseina Kavazovića Hrvatskoj, gdje se sastao s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem i kardinalom Josipom Bozanićem.

Formalni povod za dolazak Kavazovića u Zagreb je posjeta Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj, koji djeluje pod patronatom Islamske zajednice BiH. Teško se oteti dojmu da je formalni dolazak Kavazovića u Zagreb samo izlika, a da je glavni cilj bio odlazak na dvije od tri najvažnije adrese u Hrvatskoj. Treća je Pantovčak i Zoran Milanović. Posjeta Milanoviću u ovom trenutku bila bi kontraproduktivna, i vjerojatno je upravo zbog toga izostala.

Još od vremena Alije Izetbegovića nijedan bošnjački velikodostojnik, a Kavazović definitivno spada u tu skupinu, zbog presudne uloge Crkve (Džamije) u bosanskohercegovačkom rašomonu, nije u tako kratkom vremenu poduzeo sličnu diplomatsku inicijativu. Pogotovo zbog adresa na kojima je bio, jer ne treba zaboraviti da su ključni problemi koji koče ovu zemlju rješivi u trokutu Sarajevo-Mostar-Zagreb.

Još ako se prisjetimo da je krajnji domet aktualne vanjske politike bošnjačkog političkog vrha posjeta Istambulu ili nabavka pedesetak tona hurmi, što je jedini diplomatski uspjeh naše ministrice vanjske, notorne Bisere Turković.

U sklopu svoje posjete Zagrebu, Kavazović je u zagrebačkoj džamiji održao hutbu iz koje se daju naslutiti razlozi njegova dolaska u Zagreb, a oni su prije svega politički, i vezani su za pat-poziciju u Federaciji BiH. Kavazović je uglavnom govorio o važnosti dobrosusjedskih odnosa unutar jedne zajednice.

"Čovjek na dunjaluku ne može opstati sam, u svom zatvorenom svijetu. Kako to ne može pojedinac ne mogu ni grupa, rod, pleme ili narod. Sve što je čovjek postigao tokom povijesti postigao je u otvorenoj zajednici, zajedno s drugima. Stoga, moramo zagovarati otvorenost i tražiti od drugih da budu otvoreni za nas", izjavio je između ostalog reis Kavazović.

Međutim, Kavazović ovdje zaboravlja jednu važnu stvar: problemi Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije čiji je Bosna i Hercegovina talac, isključivo su rješivi u spomenutom trokutu, a nikako na dvosmjernoj relaciji Zagreb-Sarajevo. Nešto slično smo imali u vrijeme Stjepana Mesića, što je ovu zemlju trajno unazadilo.

Radi li se ovdje o potrazi za novim stjepanom mesićem, ili su Kavazovićeve namjere iskrene, ostaje da se vidi. Zaobići u tim procesima Dragana Čovića, bez obzira što mislili o njemu, velika je pogreška. Misli li netko da je Dragan Čović Plenkovićeva lutka na koncu? Ako misli, onda se grdno vara: Čović svih ovih godina od Zagreba uzima isključivo ono što mu u tom trenutku odgovara.

Slično je postupio i novi visoki predstavnik, za sada samo za Federaciju BiH, Christian Schmidt, kada je nedavno posjetio Plenkovića, vjerojatno da ispipa koji je minimum koji bi zadovoljio hrvatsku stranu u BiH. Međutim, Plenković teško može, sve i kada bi htio, obećati bilo što u tom smislu, što bi se imalo kosilo s politikom Dragana Čovića. Sve dok to Schmidt ne shvati, lutat će u mraku, kao one lude djevice iz Evanđelja.

Ukoliko se u Kavazovićevu slučaju isključivo o tome radilo, o očajničkoj potrazi za novim stjepanom mesićem, čime bi se agonija ove zemlje nastavila, a svi politički procesi zaustavili, onda je Kavazovićeva misija doživjela neuspjeh.

U neobično kratkoj i suzdržanoj agencijskoj vijesti, što je dobro, prije svega zbog političke kakofonije unutar BiH, ne kaže se mnogo toga. Sve je u naznakama. Kavazović je izrazio veliko zadovoljstvo statusom islamske zajednice u Hrvatskoj, rekavši da upravo u Hrvatskoj islamska zajednica uživa najveća prava u Europi, i da su pripadnici te zajednice odlično integrirani u društvo. Ova Kavazovićeva izjava je, bez obzira na sve, vrlo važna, jer se ne sjećam kada je netko od političke i vjerske elite u Bošnjaka govorio u posljednje vrijeme o Hrvatskoj u pozitivnom kontekstu.

Međutim, s Plenovićeve strane je uslijedio hladan tuš. Plenković je, naime, Kavazoviću naglasio "važnost pronalaska zadovoljavajućih rješenja glede izbornog zakona", kao uvjet svih uvjeta, "kako bi se Hrvatima u BiH osigurala njihova demokratska prava te legitimna i pravična politička zastupljenost u institucijama Bosne i Hercegovine na svim razinama, u duhu Daytonsko-pariškog sporazuma, što je ključno za njenu stabilnost i napredak."

Dakle, Kavazović je u Zagrebu od Plenkovića čuo sve ono što je mogao čuti i u Mostaru, od Dragana Čovića. Bošnjački nacionalisti trebali bi se što prije osloboditi zabluda o "pretenzijama Zagreba" na Bosnu i Hercegovinu, jer realnost ide drugim smjerom: Plenković i Milanović su prije svega trbuhozborci politike Dragana Čovića, jer koga više u svijetu zanima ova zemlja. Tko bi, ako na trenutak zanemarimo geopolitički kontekst, a u slučaju Zagreba, za razliku od Beograda, to možemo, prihvatio ovako disfunkcionalnu zemlju poput BiH da mu je netko ponudi na dlanu?

Slično se dogodilo i prilikom susreta s kardinalom Bozanićem. "Drago mi je bilo susresti se sa prijateljima, poglavarom svih naših muslimana, i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku, Srbiji, na svim ovim područjima. Nije ovo prvi susret. To je susret prijateljski, ali svaki susret donese nešto novo. Osobito sam mu posebno zahvalan za neke konkretne informacije. Za sve ono što je pozitivno tome se radujem, ali me zabrinjava ono što bi trebalo ispraviti i poboljšati", izjavio je tom prilikom Bozanić.

Bozanić je "podsjetio" Kavazovića da su "povijesno katolici i muslimani, i u Bosni i Hercegovini i na širem području, autohtoni i da dijele zajedničku povijest", i da se "tamo gdje se ta povijest želi narušiti, stvara nered", i da su svi problemi rezultat toga.

Zanimljivo je da je izostalo medijsko kasapljenje Bozanića i Plenkovića u sarajevskim medijima, kao što je to slučaj s Milanovićem, koji cijelo vrijeme zapravo govori isto to, samo u ponešto živopisnijoj formi.

Ključno pitanje koje se ovdje postavlja je ono: tko stoji iza Kavazovićeve posjete Zagrebu? Je li indikativno to što je, na primjer, reisovu hutbu prenio Dnevni avaz, a da je ona na Federalnoj televiziji, udarnoj pesnici bošnjačkog nacionalizma, prešućena?

Govori li, možda, Kavazovićeva posjeta Zagrebu u prilog tome da su u Bosni i Hercegovini pokrenute neke inicijative koje su pomak s mrtve točke u pravom smjeru? I da je gubitnička politika Bakira Izetbegovića prepoznata kao takva, te je se pokušava na sve načine zaobići? Ima li ova posjeta ikakve veze s najavama američke administracije u Bosni i Hercegovini oko "agresivnog" pristupa slučajevima visoke korupcije? Odnosno da su Bakir Izetbegović i njegova dugoprsta klika stara priča?