O lavovima i miševima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Što je heraldika, ne trebam, vjerujem, posebno objašnjavati, pogotovo nakon rođendanske torte Njegove Ekselencije Dragana pl. Čovića. Za one neupućene, ako takvih ima, heraldika je pomoćna povijesna znanost koja proučava grbove. Stoga se u hrvatskom jeziku za heraldiku, doduše rjeđe, koristi i naziv grboslovlje.

Početkom 2000-ih heraldika je bila svojevrsno bojno političko polje, jer je trebalo donijeti zakon o grbu i zastavi Federacije, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. A onda su žabe vidjele da se konji potkivaju, pa spremno podigle nogu, tako da je svako selo koje imalo drži do sebe izradilo vlastiti grb, koji se onda uredno preslikao na zastavu. To se dogodilo i u tada friško ujedinjenoj općini Gornji Vakuf - Uskoplje.

Ja sam tada nekim svojim prijateljima, u šali, predložio štit u čijem je središtu medvjed koji u jednoj ruci drži glavicu kupusa, čija je jedna polovica zelena, zeru zelenija od prirodne boje kupusa, a druga, naravno, s uzorkom šahovnice, dok u drugoj drži mlin za kavu. Jer su ti simboli zapravo jedina tradicija koju smo imali. I hrvatska i bošnjačka podjednako, o čemu u sličnim općinama uvijek treba voditi računa.

Prvo medvjed. Je li naš voljeni maršal svake godine dolazio u Bistričku riku i na Vranicu, samo zato da rokne gotovo pripitomljenog i uhranjenog medvjeda? Jest. Što je, je li, postalo tradicija. Zatim kupus. Za one koji ne znaju, u Gornjem Vakufu - Uskoplju, uz obale Vrbasa, uspijeva najkvalitetniji kupus na planetu i okolici, koji se prije rata prodavao po jadranskoj obali, od Rijeke do Dubrovnika. A danas tek na improviziranim štandovima uz cestu.

Uz mlin za kavu vezana je posebna priča, o čemu je svojevremeno pisao historiograf Hamdija Kreševljaković u jednoj svojoj studiji. U jednom od onih vojnih pohoda, koje je s vremena na vrijeme poduzimalo Osmansko carstvo, jedan je Gornjevakufljanin pao u zarobljeništvo, gdje je kod jednog vrsnog majstora, izrađivača mlinova za kavu, u Solunu, čini mi se, izučio zanat, koji je nakon oslobođenja nastavio u rodnom gradu. Kreševljaković navodi da su vakufski mlinovi za kavu bili iznimno kvalitetni i poprilično skupi. Gotovo kao svadbena haljina Sebije Izetbegović.

Izrada mlinova za kavu prešla je u jednu lijepu tradiciju, koja se danas, na žalost, gasi. (Otac čuvenog bosanskog franjevca fra Ante Kneževića bio je porijeklom iz Uskoplja i bavio se izradom mlinova za kavu.) Danas je ručno izrađeni mlin tek kičasti suvenir bez upotrjebne vrijednosti, kakvi se prodaju od Baščaršije do splitske Rive.

A ono što je u svemu ovome najzanimljivije je to da je ta tradicija, kao u zapadnim zemljama, prešla u industrijsku proizvodnju: tadašnji Gornji Vakuf je osamdesetih bio jedini grad u bivšoj Jugoslaviji gdje su se serijski proizvodili mlinovi za kavu. Dakle, mlin za kavu u ovom je slučaju, bez ironije, jedan po svemu validan heraldički element.

Druga priča vezana je za Tomu Horvatinčića, hrvatskog građevinskog poduzetnika, o kojemu se posljednjih godina pisalo po hrvatskim medijima zbog prometne nesreće koju je skrivio prije sedam-osam godina u zadarskom akvatoriju, kada su smrtno stradale dvije osobe.

Prije nešto više od desetak godina, nakon masovnih demonstracija zbog gradnje trgovačkog centra u Cvjetnom prolazu, u samom središtu Zagreba, Horvatinčić se jedan dan pojavio na gradilištu s kršnim muškarcima odjevenim u maslinastozelene odore s njegovim obiteljskim grbom i crvenim beretkama. Odmah su počela nagađanja kako je vlasnik Hoto grupe pod izlikom obiteljske tradicije formirao svoju privatnu vojsku. "To su ljudi koji rade na mom imanju u Samoboru. Šišaju travu, uređuju vinograd, hrane kokice", objašnjavao je poduzetnik u intervjuima.

Također, počela su i medijska ismijavanja novopečenog plemića. Horvatinčić je, za razliku od Njegove Ekselencije Dragana pl. Čovića, svoj grb izradio po principu "sam svoj majstor". Ispod grba izvezen je natpis "Obitelj Horvatinčić". Horvatinčićeva obitelj, što je sam izjavio, potječe iz Rakovog Potoka i nema plemićke korijenje. Na grb je ubacio, po principu neka se nađe, cijeli niz heraldičkih elemenata: pčele, lava, zvijezdu, šestar... Gdje pčele, je li, simboliziraju marljivost, lav hrabrost, dok zvijezda Danica i šestar predstavljaju "simbol graditeljstva".

Na Čovićevoj kišovskoj "gozbi u vrijeme kuge" u središtu pažnje bila je kičasta rođendanska torta, koja je uz orahe, prašak za pecivo i šlag bila nakrcana i ubojitim heraldičkim arsenalom, od lavova, orlova, poskoka, križeva, pa do neizostavnih crveno-bijelih kockica. Kao i jedan od uzvanika - Milorad Dodik, koji je donekle čak i zasjenio tortu. Na proslavu je doslovce dolepršao helikopterom vlade Republike Srpske, pa se s neba spustio u Mostar, poput kakvog božanstva. Zapravo je Dodik u Mostar doletio svojim privatnim vlasništvom, jer se za njega, kao za Luja XIV svojevremeno, može s pravom reći: "Republika Srpska - to sam ja."

Nekoliko dana nakon Čovićeve rođendanske proslave, u Sarajevu je, u hotelu Evropa, održana svadba stoljeća, koja je, po pisanju medija, koštala milijun maraka. Udavala se kćer jedinica Bakira i Sebije, iz novopečene bošnjačke dinastije Izetbegović, a koja bi u svoj nepostojeći grb mogla ubaciti maline i diplomu.

Na svadbi se ukazao i Bakirov Mile, u liku predsjednika Turske Tayyipa Erdogana, koji se u Sarajevo, kao i Mile u Mostar, spustio s neba. Na svadbi je bilo 250 probranih uzvanika, među kojima su bili i Fadil Novalić i Osman Mehmedagić Osmica. Kako je to netko lucidno primijetio, u hotelu Evropa tu se večer okupilo više osumnjičenih za kriminal nego na rođendanskoj proslavi Pabla Escobara.

U oba slučaja radilo se o paradi primitivizma i patološke bešćutnosti, jer se tako nešto dogodilo u zemlji ekstremnog siromaštva, što se može protumačiti i kao drsko guranje prstiju u oči osiromašenog stanovništva.

Prvo pitanje, koje se nameće povodom oba ova slučaja, je ono u kojoj stvarnosti žive likovi poput Dragana Čovića, Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića. U kontinuiranom i bolesnom ego-tripu? U stvarnosti nametnute celebrity kulture, s politikama koje su se već poodavno pretvorile u bizarni reality? Gdje se na jednoj strani nalazi "političko plemstvo", a na drugoj njihovi vjerni glasači, koji na svom grbu mogu postaviti jedino gaće na štapu, a od faune tek miša.

I koji su u našem slučaju, mislim na miša i gaće, mnogo validniji heraldički element od svih tih lavova, orlova, kobri, poskoka... Imamo, dakle, lavove s jedne i fascinirane miševe s druge strane, koji maštaju jedino o tome kako će se jednog dana probuditi kao lavovi, sa svim onim što ide uz to: ovećim kontom na računu i obiteljskim grbom.

Ne znam jesu li naši "legitimni" čitali Krležu, njegovu sagu o Glembajevima, koja je ujedno i ona vječita priča o "prvom milijunu", koji je nužan preduvjet svih skorojevićevskih megalomanskih ambicija. Za razliku od Krležina praglembaja, koji je opljačkao novac namijenjen za gradnju crkve, naši su glembaji to što jesu zahvaljujući isključivo novcu poreznih obveznika, odnosno miševa, i novcu MMF-a koji će vraćati i naši unuci, ako u međuvremenu ne završe u Njemačkoj.

Ipak, svaki pravi, istinski Hrvat treba biti ponosan na našeg Dragana, hrvatskog plemića, jer ako može Bakir biti plemić (beg), što ne može i prvi u Hrvata. (Samo mi nije jasno što Dodik čeka? Mogao je dosada dobaciti barem do vojvode?) Je li Bosna i Hercegovina zemlja dva entiteta i tri konstitutivna naroda? Jest. Pa u čemu je onda problem?! Čovjek se bori za ravnopravnost Hrvata, pri čemu su dopuštena sva sredstva, pa i rođendanska torta i lažno plemstvo. Tortom do Izbornog zakona?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.