Sederovi vitraji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kakva je budućnost spomeničke baštine, uključujući tu i sakralne građevine, kao jedan od najvažnijih vidova očuvanja povijesne memorije jednog društva? Po čemu će u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti biti upamćeno vrijeme u kojemu živimo?

Postoji ona zlurada poštapalica, u kojoj, na žalost, ima mnogo i istine, koja se često mogla čuti u svim zemljama regije, kako nove političke elite nisu u stanju ni okrečiti ono što je izgrađeno u vrijeme socijalizma.

Pokušajte se sjetiti barem nekog novoizgrađenog objekta ili spomenika u svijetu koji će možda, za stotinjak godina, postati neka vrsta simbolavremena u kojemu je izgrađena. Tu treba isključiti Kinu, koja cijelim nizom veličanstvenih objekata nastoji naglasiti svoj budući status prve ekonomske sile svijeta, što će se neminovno dogoditi u dogledno vrijeme. Treba se samo prisjetiti sportskih objekata izgrađenih za potrebe Olimpijskih igara, kojima je Kina bila domaćin2008. godine.

Taj status sigurno neće zavrijediti ni one megalomanske građevine po Saudijskoj Arabiji ili sličnim zemljama koje se pijano razmeću novcem zarađenim od nafte. Vjerujem kako nije daleko vrijeme kada će i za slične vrijediti ova naša priča o "krečenju".

Do kojeg apsurda je doveden status spomeničke baštine u svijetu, na najbolji način pokazuje slučaj SAD-a, što je povezano s takozvanom kulturom otkazivanja ("cancel kulture"), po kojoj je čak i jedan Kristofor Kolumbo postao "sumnjivo lice", kojemu se lakonski imputira rasizam.

A tu treba podsjetiti i na onaj nedavni slučaj, kada je Gradsko vijeće Čikaga stavilo "pod sumnju" remek-djelo Ivana Meštrovića, njegove "Indijance, dvije figure koje su postavljene na zapadnom ulazu u veliki čikaški Grant Park, koje su tu postavljene 1928. godine.

Ipak, najbizarniji slučaj, kada je riječ o ovome, vezan je za Veliku Britaniju. Prošle je godine pri jednom britanskom sveučilištu otkriven spomenik Greti Thunberg. Brončani kip mlađahne aktivistkinje, nazvan "Make a difference", izliven je u stvarnoj veličini, a izradila ga je umjetnica ChristineCharlesworth. Koštao je oko 28.000 eura.

Podizanje spomenika živim ljudima, osamnaestogodišnjoj djevojci u ovom slučaju, u najmanju je ruku bizarno. Je li ovo bila prilika da se spomenuti novac potroši na umjetničko djelo trajne vrijednosti? Pogotovo stoga što osobno ne predviđam spomeniku Greti Thunbergneki duži rok trajanja? Odnosno da postoji velika vjerojatnoća da će model nadživjeti svoj spomenik?

Ulaganja u kulturu, obrazovanje i spomeničku baštinu je ulaganje u budućnost, ili u "bolju prošlost", kako hoćete, bez obzira koliko će ovo nekome patetično zvučati. Međutim, pandemijakoronavirusa, uz agresivnu "kulturu otkazivanja", kao da je posvuda trajno poremetila odnos prema kulturi i spomeničkoj baštini.

Ipak, postoje i suprotni primjeri od ovih koje sam nabrojio. Prošli su tjedan, tako, u maloj bosansko-franjevačkoj katoličkoj župi u Gornjem Vakufu - Uskoplju blagoslovljeni vitraji na Crkvi Blažene Djevice Marije, povodom čega je organizirana svečana akademija. Vitraje je izradio Đuro Seder, jedan od najvećih živućih hrvatskih umjetnika, kao jedinstven primjer "starog normalnog", rekao bih, odnosno kao kontrapunkt "novom normalnom" oličenom u kipu Grete Thunberg.

Uskopaljskižupnik fra Josip Matijanić se uočipandemije odlučio na jedan nevjerojatan projekt, nabavku umjetnina za crkvu u vrijednosti od 75.000 eura. Radi se o 22 vitraja postavljena na bočnim crkvenim lađama.

Usprkos početnoj skepsi, projekt je financijski zatvoren dobrovoljnim prilozima vjernika i sponzoriranjem vitraja od strane pojedinaca ili institucija. Zanimljiv je podatak da je susjedna općina Prozor-Rama sponzorirala dva vitraja, što je možda jedinstven slučaj neke vrste, uvjetno rečeno, unutarhrvatske solidarnosti. Ako ni zbog čega drugog, ovaj je projekt neizmjerno važan samo zbog ove činjenice.

Ovim činom, kako je naglasio povjesničar umjetnosti fra Mirko Jozić u svom tekstu koji je pročitan za vrijeme svečane akademije, uskopaljska crkva je pretvorena u zaokružen i jedinstven umjetnički kompleks.

Crkva je izgrađena 30-ih godina prošlog stoljeća po projektu češkog arhitekta Karla Paržika, koji je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo u Bosni i Hercegovini, te dao veliki doprinos urbanizaciji Sarajeva. Njegove najpoznatijegrađevine, poput Vijećnice, Zemaljskog muzeja i Hotela Evropa, daju i današnjem  Sarajevu prepoznatljivu vizuru.Paržiknije gradio samo po Bosni i Hercegovini, već i po Dalmaciji, Zagrebu,Beogradu... Također, izgradio je cijeli niz crkava po bosanskoj provinciji, poput te uskopaljske.

Sredinom sedamdesetih, na pročelju iza oltara, hrvatski slikar i akademik Josip Biffel izradio je monumentalni mozaik od oko 70 metara četvornih, da bi u drugoj polovici osamdesetih renomirani hrvatski slikar Slavko Šohaj izradio ulja na platnu za četrnaest postaja Križnog puta, te dva samostalna platna iznimne umjetničke vrijednosti, da bi 1987. godine kipar Josip Marinović izradio kip Bogorodice s malim Isusom u naručju, koji danas stoji u dvorištu crkve.

Crkva je za vrijeme rata devastirana, pri čemu su izgorjeladva pomoćna i središnji toranj.Odmah nakon rata je obnovljena, da bi desetak godina kasnije bilo uređeno dvorište crkve i park oko nje, djelo arhitekte Zdenka Antunovića iz Bugojna.

Kao završni čin, kako sam spomenuo, došli su prelijepi vitraji Đure Sedera. Župnik fra Josip Matijanić mi je ispričao zanimljivu anegdotu o susretu s Đurom Sederom, koji u prvi mah nije želio raditi vitraje, jer nikada, iako je jako mnogo radio po Bosni i Hercegovini, nije čuo za grad i župu za koju je trebao raditi vitraje. Međutim, župnik mu je tom prilikom pokazao fotografije Biffeleva mozaika i Križnog puta Slavka Šohaja, na što je 92-godišnjiSeder bez razmišljanja prihvatio ponuđeni projekt.

Pored brojnih crkava koja su stradala u ratu u Bosni i Hercegovini, uništen je skupa s njima i veliki broj vrijednih umjetnina. Pogotovo u Bosanskoj Posavini, gdje su uništena brojna Sederova djela. Ali i jednog drugog umjetnika čije djelo krasi uskopaljsku crkvu, kipara Josipa Marinovića.

U intervjuu koji je prije godinu dana dao za Večernji list, Marinović je govorio i o tome: "Nažalost, mnogo je mojih skulptura u ratu i uništeno. Mnogo je crkvi srušeno, pa su i moji radovi stradali. U samostanu Plehan kraj Dervente bio je kip Gospe s djetetom, reljef Oplakivanje. Toga više nema. U Bosanskoj Posavini radio sam Žalosnu Gospu visoku 190 centimetara u kamenu, ni nje nema. Imao sam u Podmilačju, mjestu kod Jajca, skulpture Mrtvi Krist te Oživljavanje Jairove kćeri. One su bile u crkvi Svetog Ive, to je u BiH najveći blagdan, tamo su velika hodočašća kao i kod nas u Mariji Bistrici. Po 50.000 ljudi dolazilo bi na Svetog Ivu. Da se vratim na Plehan, tamo je bila i Mala Gospa, pozlaćena terakota visoka 180 centimetar. Ni tih skulptura više nema. (...) Samostan na Plehanu uništili su tako da su uvezli kamion pun eksploziva. I sve je do temelja razoreno."

Na jednoj tribini održanoj prije pola godine, povodom postavljanja vitraja na crkvu, fra Mirko Jozić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, izjavio je kako je nešto slično bosansko-hercegovački fenomen, i da takvo što ne postoji u Hrvatskoj, barem ni približno u toj mjeri.

To ima i svoje povijesno utemeljenje. U slične, vrijedne umjetnine u svijetu danas ulažu uglavnom bogati privatni sponzori, pretvarajući javno dobro u privatno. Međutim, Bosna i Hercegovina je po tome jedinstvena:franjevačka zajednica je u vrijeme otomanske uprave, zbog specifičnosti tadašnjeg društvenog uređenja kroz više stoljeća, prepuštena sama sebi, igrala ulogu svojevrsne države, odnosno jedne njene "komponente". Dakle, ovo je samo dio jedne višestoljetne tradicije, koja se usprkos svemu i dalje žilavo održava, kao po nekoj inerciji naslijeđenoj iz tih vremena.

Slično je bilo i s druge dvije religijske zajednice. Vrijedna osmanska arhitektura u Bosni i Hercegovini, nastala je uglavnom kao svojevrsna zadužbina, gotovo po istom principu kao i franjevačko-katolička baština, pa i brojni pravoslavni manastiri i crkve.

Činjenica da je nešto slično preživjelo iz tih vremena, iz "(pra)starog normalnog", svojom simbolikom nadilazi lokalni značaj. Pogotovo danas, kada su kultura i umjetnička baština zanemareni i gurnuti na marginu, dok je javno dobro, poput sarajevskog Zemaljskog muzeja, prepušteno nebrizi i propadanju, zbog primitivne logike vladajućih, po kojoj je novi Audi vrjedniji od svih sedera ovoga svijeta zajedno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.